Zašto Trumpova bipolarna ekonomska politika istovremeno jača Kinu i gura NATO bliže Rusiji
- Nastaje svijet prisilne multipolarnosti. Države saniraju carinske gubitke oslanjajući se na kineski motor rasta od 5%, dok se istodobno sklanjaju pod američki neartikulirani, ali zveckavi sigurnosni kišobran. A sama Amerika guši se u povratnim šokovima opskrbnih lanaca.
- Indija je shvatila igru i postala: jastreb QUAD-a po danu, kupac ruske nafte po noći, dok sada testira kineski Huawei 5G kako bi izbjegla američke izvozne zabrane.
Dok hiroviti trgovinski rat Donalda Trumpa jača kineske saveze, američki se zakonodavci brinu da se NATO šulja što bliže Rusiji te Zakonom o strateškom partnerstvu istočnog krila NATO-a čine devet istočnoeuropskih saveznika – od Estonije do Slovačke – prioritetnim adresama za američko oružje i vojne vježbe. Ključne točke predstavljaju Rumunjska i Moldavija: rumunjska baza na Crnom moru uskoro ugošćuje 10.000 vojnika, dok Moldavija, unatoč ustavnoj neutralnosti, lijepo usklađuje svoju vojsku s NATO standardima.
Naravno, takvi potezi tvore neprekinuti pojas vojnih baza i skladišta oružja tik uz ruske granice pa napetosti duž Baltika i Crnog mora samo rastu. No Washington ostaje bezbrižan i krajem listopada hladnokrvno povlači vlastite trupe s tih linija, smanjujući broj vojnika s 20.000 na 12.000.
Čini se kako Amerika piše geopolitičku farsu dok inzistira na carinama kojima otuđuje najbliže saveznike koje potom zove natrag u vojne rovove protiv starih neprijatelja kao što je Rusija s kojom možda radi i na podjeli Euroazije, sve je moguće.
Washington, u svakom slučaju, igra najmanje dvije igre — jednu ekonomskog izolacionizma koja partnere gura u stabilnu kinesku orbitu, i drugu ubrzanog, pompoznog, gotovo histeričnog građenja saveza za kontrolu bojišta posredničkih ratova, od Venezuele do Južnokineskog mora.
Orban od Trumpa dobio sve što je htio: Presjek razgovora u Bijeloj kući i implikacije za Hrvatsku
Trumpova vanjska politika djeluje kao paradoksalna ekspanzija kroz povlačenje
Na istočnom krilu NATO-a Trumpova politika formalno smanjuje trupe, ali širi infrastrukturu i logističke ovisnosti. U Karibima i Južnoj Americi pokušava zadržati primat, no sankcijama i vojnim pritiskom samo gura susjedstvo prema BRICS-u. U Indo-Pacifiku gradi obrambeni luk protiv Kine, ali carinama i tehnološkim blokadama podrezuje vlastite partnere pa oni traže kredite i tehnologiju upravo od Kine.
Moramo se zapitati, koji je stvarni cilj američke politike? Pričamo li o strateškom planu za preoblikovanje multipolarnog svijeta po američkoj mjeri, ili o simptomima kompleksnijih unutarnjih krahova koji javnosti još nisu artikulirani?
Krenimo od carina – Trumpovog tupog oruđa politike “America First”. Od siječnja 2025. ti su ludi nameti urušili povjerenje saveznika brže nego NATO Libiju. U Kanadi, čije gospodarstvo je 75% povezano s američkim, industrijska proizvodnja pala je 12%, nezaposlenost uz granicu skočila na 7,5% te se premijer Mark Carney, nakon osmogodišnje šutnje, otvoreno okrenuo Pekingu i zahvalno dogovorio izvoz uljane repice i još neke poslove s električnim vozilima.
Ni Europska unija ne zaostaje — Njemačka i Francuska su potpisale nove memorandume o suradnji u okviru kineskog Pojasa i puta, pokušavajući ublažiti udar na čelik i automobile, dok se po briselskim hodnicima sve glasnije šapuće o „tarifnom biču“ koji kontrolira europske ekonomije. Čak se i Meksiko, jedva što je završio nove pregovore o sporazumu USMCA, tiho okrenuo Kini, povećavši trgovinu za 22% u odnosu na prošlu godinu. Svi traže stabilnost u sjeni „velikog zmaja“ kojem prognoze rasta lebde oko 5%, dok američke jedva dosežu nestalnih 2,1%.
Trend pomaka prema kineskoj orbiti nije prazna priča — globalni trgovinski podaci pokazuju da je američki uvoz iz Kine pao za 30% (s robom preusmjerenom preko saveznika), dok su kineski izvozi skočili za 8%, popunivši prazninu i povezavši partnere u gospodarske mreže uzajamne koristi.
Šef FBI-a u tajnom posjetu Kini
Američki Kongres diže uloge iznenadnim vojnim potezima
Možda se ekonomski mostovi ruše, ali zato američki Kongres užurbano gradi vojne. Dvostranački Zakon o strateškom partnerstvu istočnog krila, proguran u rujnu 2025., predviđa prioritetnu opskrbu američkim oružjem, zajedničke vježbe i unaprijed raspoređene zalihe za devet istočnih članica NATO-a (Bugarska, Estonija, Finska, Mađarska, Latvija, Litva, Poljska, Rumunjska i Slovačka), radi “odvraćanja ruskog revanšizma”. Riječ je o 15 milijardi dolara vrijednom potezu odvraćanja, koji obvezuje saveznike da sljedećih deset godina ulažu najmanje 5% BDP-a u obranu. Jer Ukrajina nešto hoće i Rusija nešto ne da sve do 2035. Ili obrnuto, ali do 2035.
Međutim, samo nekoliko tjedana ranije, Pentagon je objavio smanjenje trupa upravo na tom krilu, s 20.000 na 12.000 vojnika – službeno zbog proračunskih rezova i fokusa na Indo-Pacific. Europa je ostala u šoku, pogotovo poljski generali koji su spominjali „strateške trzaje“, dok su baltičke države već počele oprezno sudjelovati na obližnjim BRICS forumima, ispitujući ekonomsku suradnju sa zemljama poput Indije, Kine i Brazila, svima zapravo osim Rusije i Irana. A koliko je Iran važan Rusiji i Kini, samo nas Amerika može natjerati da shvatimo.
I sad slijedi novi preokret izazvan činjenicom da je američke posredničke ratove sve teže prodavati. Pogledajmo Venezuelu: dok Trump pojačava pomorske „operacije slobodne plovidbe“ uz obalu Caracasa, ponavljajući načelnu ratobornu retoriku o „bombardiranju Madura“, Nicolas Maduro se još prisnije vezao uz antiameričku osovinu Kine, Irana i Rusije, nabavljajući radare i dronove te dogovarajući zajedničke pomorske patrole. Dok Peking šalje razarače, a Teheran doprema projektile, Ande se pretvaraju u kinesko-rusko igralište, s američkim saveznicima poput Brazila i Kolumbije zasad po strani, službeno zbog inflacije izazvane carinama. U Brazilu su carine od 10 do 50% podigle troškove uvoza za 15%, a Lula da Silva je na summitu CELAC-a u Santa Marti zagovarao deeskalaciju američkih prijetnji i očuvanje mira u UN-ovoj „zoni mira“.
Međutim novi obrat ili Trumpov imperijski hir, uslijedio je nakon što je kolumbijski predsjednik Gustavo Petro krajem listopada sankcioniran zbog navodnih veza s kartelima, čime su mu zamrznuta obiteljska sredstva i ukinuto 377 milijuna dolara američke pomoći. I sad Petro optužuje Washington za tiraniju jednako glasno kao što je optuživao Izrael za genocid. Time učvršćuje narodnu potporu i još brže gura Bogotu prema BRICS i CELAC savezima, koje podupiru kineski krediti od 9 milijardi juana za zelenu infrastrukturu i rudarske projekte. Ako se Kolumbija uistinu povuče iz američkih operacija, mogla bi lako stvoriti antiamerički blok karipsko-latinskih država koji će skladno komplementirati kinesko-ruske vježbe kod Venezuele.
Isti slučaj je s Tajvanskim tjesnacem gdje filipinske baze broje američke marince, a Manila tiho povećava kineske zajmove za obnovu nakon tajfuna, strahujući od ekonomskih odmazdi i ostavljajući otvorene sve opcije — iako SAD, Kanada, EU, Japan i Australija uporno tretiraju Filipine kao ključni bedem protiv Kine. A Iran? Zaljevski saveznici poput Saudijske Arabije — ključne za bilo kakvu protuiransku koaliciju — u siječnju su se pridružili BRICS-u, diversificirajući prodaju nafte u juanima nakon što su američke energetske carine drastično povećale troškove uvoza.
Daleko od toga da saveznici formalno bježe od SAD-a, no njihova suzdržanost i diverzifikacija su očite; a prema istraživanju Pew Centra iz studenog, čak 62% Europljana smatra da je američka pouzdanost pala nakon uvođenja carina, što pretvara građenje novih koalicija u pravu diplomatsku kalvariju.
Zoran Meter: Ruski brodovi pred obalom Venezuele: Što se kuha između Moskve i Washingtona?
Kaos multipolarnosti: svijet se osigurava, a što radi Amerika
Jednogodišnje „carinsko primirje“ s Pekingom, potpisano 30. listopada u Busanu, razotkrilo je američku travestiju: Kina se nije pomaknula milimetar niti je dala ikakve stvarne ustupke, Kina je stavila pauzu i vrijeme će iskoristiti da svoj monopol nad rijetkim mineralima (70% rudarenja, 90% prerade) pretvori u sredstvo protiv Trumpovih trgovinskih šokova. Dosadašnji rezultat: troškovi američke obrane i tehnologije porasli su 25–40%, od električnih vozila do projektila i čipova.
Primoran vratiti polugu utjecaja, Trump je ponudio 100 milijardi dolara u rudarskim ugovorima s Uzbekistanom (pretežno uranij), te pokrenuo munjevitu diversifikaciju američkog Trezora, panično dogovarajući poslove u Australiji, Kanadi, Kongu, Pakistanu, Ukrajini i srednjoj te jugoistočnoj Aziji. No stručnjaci se grohotom smiju glasnije od Trumpa i broje astronomske troškove eksploatacije, višegodišnje oružane pobune i oštećenu ili uništenu infrastrukturu što sve velik dio Globalnog juga s kojim je POTUS slavio dogovore, pretvara u neisplative rudarske jame bez perspektive razvoja i nezavisnosti od Kine, osim ako nekako ne skoče na tehnološkoj ljestvici.
I napokon, isti obrazac gledamo i kod kuće, gdje američka nestabilnost oslabljuje vlastitu industrijsku osnovu, napuhuje cijene i skoro izaziva Drugi građanski rat. U samo ovom trenutku, Amerika prolazi kroz najduže zatvaranje vlade u povijesti, koje traje već oko 40 dana od 1. listopada 2025., ostavljajući više od 1,4 milijuna federalnih zaposlenika bez plaće i izazivajući kaos u zračnom prometu, s preko 10.000 kašnjenja i 2.700 otkazanih letova dnevno zbog manjka kontrolora leta. Dakle, Amerika je u kaosu na svim razinama, ali ne odustaje od svoje željene pozicije i slike u globalnom poretku.
I tako nastaje svijet prisilne multipolarnosti. Države saniraju carinske gubitke oslanjajući se na kineski motor rasta od 5%, dok se istodobno sklanjaju pod američki neartikulirani, ali zveckavi sigurnosni kišobran. A sama Amerika guši se u povratnim šokovima opskrbnih lanaca: od dodatnih 1,2 bilijuna dolara u nabavi Pentagona, do zastoja u Teslinoj proizvodnji. Indija je sve shvatila: jastreb QUAD-a po danu, kupac ruske nafte po noći, sada testira Huawei 5G kako bi izbjegla američke izvozne zabrane.
Zoran Meter: Današnji alarmantni sastanak ruskog Vijeća sigurnosti; ludilo zahvatilo svijet
Vrh ledenoga brijega
Posljedice? Ubrzana multipolarnost u kojoj jedan Trumpov trzaj — carine srezane na 47% u jednom mjesecu (ali ožiljci ostaju), pa potom povlačenje trupa s istočnog krila NATO-a — hladno servisira kinesko-ruskog stroja moći. Njihov „savez bez granica“ sada buši naftu kod Caracasa i pokazuje multipolarni srednji prst unipolarnim vremenima, dok se američke akcije vraćaju kao bumerang: te gube monopol izvana, te rasprodaju tehnološki suverenitet iznutra, te se valjda pripremaju za preuzimanje od strane nekakve koalicije tehnokrata i vanzemaljaca (sve više zanimljivih aktivnosti u Pentagonu vezano za to), s obzirom koliko su stvari istovremeno sinkrone i nelogične – samo zato jer ne znamo što se sprema niti koliko traju pripreme.
Zašto središnje banke širom svijeta ubrzano vraćaju zlato doma? Zašto Indija sada drži preko 65 % rezervi u zemlji, dvostruko više nego 2021? Strah od sankcija, dolara i inflacije pokrenuo je takav globalni val repatriacije da je zlato prvi put u desetljećima preteklo američke obveznice, a 29 % banaka planira nove kupnje u 2026.
Istovremeno BRICS ubrzano jaše prema platnim sustavima bez dolara i vezanima za zlato: BRIKSovih 11 članica i 22 kandidata pokrivaju gotovo polovicu svjetske populacije pa je BRICS Pay već bezbolno smanjio američke dolare u međublokovnoj trgovini za čak dvije trećine. Znači, dok Trump pokušava nametnuti dolar u osam država i igrati se graničara, Rusija, Kina i Indija pripremaju zajedničke digitalne valute već za 2026.–2027. Dovoljno za pokrenuti svjetski sukob i kaos?
U svakom slučaju, ono što mi vidimo jest vrh ledenoga brijega na kojem Trump povlači i razmješta svoje trupe dok gura svijet prema ratu koji Amerika više ne može voditi sama, a tajni izvještaji iz Langleyja možda već bilježe nove posredničke eskalacije koje ćemo doznati tek kad birani detalji procure.
Novi sukob između Izraela i Irana je ‘samo pitanje vremena’: Vjerojatno žešća runda
Možda netransparentnost rađa sumnju i možda je sumnja hladnoratovsko oružje, ipak jedna povijesna istina opstaje: nijedna sila ne odlazi tiho — i bez žestokog otpora. A ratovi se pripremaju duže nego što se vode. Puno duže.
Izvori
Irena Čurik je eksperimentalna kazališno-filmska redateljica koja se pretvorila u kustosicu geopolitčkog kaosa te sad mapira svjetsku geopolitiku zemlju po zemlju, regiju po regiju i piše informativne sažetke za Gen Z. Newsfromnow.substack.com
