Nepredvidljivost se često koristi kao taktika u vanjskoj politici, i to s ciljem stjecanja određene strateške prednosti, povećanja vlastite pregovaračke moći ili pukog zbunjivanja protivnika. Ova taktika se temelji na tome da državne institucije ili politički vođa namjerno djeluju na način koji je teško predvidjeti, kako bi drugi akteri ostali zbunjeni i nesigurni o njihovim namjerama ili reakcijama te nisu u mogućnosti izgraditi vlastitu strategiju ili taktiku djelovanja prema određenom vanjskopolitičkom i sigurnosnom pitanju. Nepredvidljivost može poslužiti i kao dio taktike odvraćanja da se poduzmu pojedini potezi, a za koje se ne zna što će biti odgovor.
S druge strane, za međunarodnu zajednicu postoje i jasni rizici od nepredvidljivosti, kao što su: 1) gubitak povjerenja u partnere i saveznike ako povlače poteze bez koordinacije s njima, 2) eskalacija sukoba ako druga strana pogrešno procijeni nepredvidiv potez i pokrene vojna djelovanja ili eskalira određeni postojeći sukob; 3) narušavanje stabilnosti međunarodnih odnosa i otežavanje suradnje u budućnosti s bilo kojim potencijalnim saveznicima.
Nepredvidljivost kao vanjskopolitička taktika može biti moćno oruđe u vanjskoj politici, ali zahtijeva pažljivo strateško planiranje i procjenu rizika te usklađivanje s nacionalnim interesima država i prema kome se točno takva taktika usmjerava. Uvijek je nužno jasno definirati cilj nepredvidivosti i subjekata prema kojem se ona implementira, odnosno tko je akter prema kojem je nepredvidljivost usmjerena. Uspješna primjena ove taktike ovisi o kontekstu, ciljevima i sposobnostima aktera da održe ravnotežu između odvraćanja protivnika (ciljani akter nepredvidljivosti) i očuvanja povjerenja među saveznicima.
Meter o Bidenovoj pripremi terena za Trumpovu agresivnu vanjsku politiku prema suparnicima
Različite škole
Teorijska škola relativizma u međunarodnim odnosima, smatra da se države i njihovi političke vođe ne mogu voditi nepredvidljivosti, jer ako se točno definiraju nacionalni interesi država, to je odličan kompas za predviđanje ponašanja država. Svaka država ima jasno postavljene crvene crte i nacionalne interese za koje je spremna ići u sukob.
Zbog toga je godinama prije početka međudržavnog sukoba između Rusije i Ukrajine, John Mearsheimer, američki pripadnik realističke škole, upozorio na ovaj scenarij, jer je znao da je uključivanje Ukrajine u NATO savez protivan nacionalnim interesima Ruske Federacije i za to je Ruska Federacija spremna ući u dugoročan sukob kako bi obranila svoje nacionalne interese, čemu jasno svjedočimo posljednje skoro tri godine.
Slično tako, Sjedinjene Američke Države ušle bi vrlo vjerojatno u sukob da im se ugroze nacionalni interesi u oba Američka kontinenta, na Bliskom Istoku (naročito Perzijski zaljev i strateški saveznik Izrael), u Europi (pri tom prvenstveno zapadnoj, a po potrebi i istočnoj) te na Pacifiku (pitanje sigurnosti Južne Koreje, Japana i Tajvana).
S druge strane, liberalizam kao teorijski pravac međunarodnih odnosa, smatra da je glavni interes ljudi i pojedinaca sloboda te sukobi nastaju prvenstveno iz te borbe za slobodom. Prema liberalima, ne postoji nepredvidivost. Svi narodi žele živjeti u liberalnim demokracijama i stoga će napraviti sve da transformiraju svoje autokracije i satrapije u demokratska liberalna društva. Sukob će uvijek postojati, po liberalima, poglavito između autokracija i demokracija, odnosno na unutarnjem planu između slobodarskih mnogobrojnih masa i malobrojne autokratske otuđene elite koja želi vječno vladati narodom.
Konstruktivisti u međunarodnim odnosima naglasit će da je nepredvidljivost, kao i sve drugo u međunarodnim odnosima, konstruirana stvarnost, izmišljena u našim glavama. Konstruktivistički teorijski pravac, utemeljen na ontološkom antifundacionalizmu, smatra kako ne postoji nikakva stvarnost doli one koju sami konstruiramo u svojim glavama. Ako smatramo da postoji nepredvidljivost, nje će i biti, ako ne smatramo, onda je neće biti. Mislimo dakle jesmo.
Svi sukobi, krize, ratovi nastaju dogovorom elita u zatvorenim sobama, često ispunjenim hedonističkim aktivnostima, a da se ikoga išta posebno pita. Medijski sustavi i propaganda će navesti ljude da vjeruju u ono što vide i istinu kao takvu je nemoguće spoznati, osim ako nismo direktno uključeni na licu mjesta u nekom događaju/sukobu, ali i onda vidimo samo jedan njegov dio, ne širu sliku. Međutim, usprkos ovih teorijskih perspektiva nepredvidljivost kao vanjskopolitička i sigurnosna taktika koristila se mnogobrojno puta u povijesti.
Zašto nisu uspjeli: Političko-diplomatske aktivnosti Rusije i Zapada za rješenje sukoba u Ukrajini (1)
Napoleon i Hitler koristili se nepredvidljivošću
Francuski osvajač i vojskovođa, Napoleon Bonaparte, često se koristio s taktikom nepredvidljivosti, kako na bojnom polju, tako i u diplomatskim odnosima s tadašnjim europskim vladarima, sklapajući tajne i iznenadne saveze prije nego mu je neprijatelj uspio djelovati.
Slične čak i paradoksalne (nepredvidljive) saveze je sklapao i vođa Trećeg Reicha, Adolf Hitler, prvenstveno s Poljskom, 1934. godine, jedan od prvih Hitlerovih bilateralnih sporazuma, što je bila samo taktika nacističkog vođe da zbuni Poljsku i uvjeri je kako u Njemačkoj nema neprijatelja, i da, kad za to bude vrijeme, Poljska vrlo brzo padne u imperijalnim planovima Trećeg Reicha.
Drugi primjer je pakt Ribbentrop-Molotov iz 1939. godine, kad dva prirodna ideološka neprijatelja iznenada stvaraju savezništvo (svatko iz svojih pragmatičnih interesa), što je dovelo do velikih izazova u Trojnom paktu, među saveznicima Trećeg Reicha (primjerice u Japanu).
Za vrijeme Hladnog rata, poznata je posebna vrsta nepredvidljivosti kod Richarda Nixona i njegove teorije ludila (Madman Theory) kojemu je cilj bio uvjeriti SSSR i Sjeverni Vijetnam da će SAD, kao luđak (madman), biti spreman poduzeti ekstremne mjere, uključujući nuklearni napad, ako se ne postigne dogovor. Iako kontroverzna, strategija je utjecala na Vijetnamske mirovne pregovore i pokazala je koliko psihološka igra može biti moćna u vanjskoj politici.
Igra je gotova: Svjetski čelnici čestitaju Trumpu; panika u Kijevu; Putin trlja ruke
Psihološko-politička taktika i Donald Trump
Nepredvidljivost je služila kao sredstvo pritiska na suparnike. Riječ je o psihološko-političkoj taktici s kojom se pokušava drugu stranu, bilo u pregovorima ili u sukobu, natjerati da ona neuspješno predviđa poteze i da troši resurse na predviđanje i analiziranje različitih scenarija s većim, a ponajviše manjim uspjehom, upravo jer su scenariji nepredvidljivi. Ovim načelom se služio ponovno izabrani američki predsjednik Donald Trump, zbog konteksta prvog mandata, odnosno administrativno-birokratskog aparata Sjedinjenih Američkih Država koji je bio usmjeren protiv njegovih vlastitih politika i ideja koje je namjeravao implementirati. Stoga je svoju nepredvidljivost koristio i protiv svojih vanjskopolitičkih suparnika, ali i za prevladavanja prepreka koje bi mu unutarnji američki administrativno-birokratski aparat postavljao.
U američkoj vanjskoj politici, u prošlom predsjedničkom mandatu, Donald Trump je koristio taktiku nepredvidljivosti u nekoliko prilika. Prvotno i najočiglednije je bilo sa Sjevernom Korejom kad joj je Trump prijetio vatrom i bijesom (fire & fury) tijekom eskalacije tenzija 2017. godine, sugerirajući mogućnost vojnog napada. Kasnije je iznenadio svijet sastajući se s Kim Jongunom na povijesnim summitima u Singapuru (2018.) i Hanoiju (2019.), postavši prvi američki predsjednik koji je kročio na sjevernokorejsko tlo.
Trumpov nepredvidivi pristup privukao je pozornost i stvorio prilike za dijalog, iako na kraju nije doveo do željene denuklearizacije, moguće jer je to bio dugoročni plan koji bi se potencijalno ostvario u njegovom drugom mandatu da ga je dobio 2020. godine.
Propao summit u Vijetnamu: koje neugodnosti očekuju Trumpa?
Trump je postavio jedno legitimno pitanje
Nadalje, Trump je povukao SAD iz nekoliko međunarodnih sporazuma, poput Pariškog klimatskog sporazuma 2017. godine i Zajedničkog sveobuhvatnog akcijskog plana s Iranom 2018. godine. Navedeno je izazvalo šok i pad povjerenja među zapadnim saveznicima te oslabilo američku poziciju u multilateralnim institucijama. Međutim, Trump je postavio legitimno pitanje, koji se nacionalni interesi SAD-a ostvaruju u tim multilateralnim svjetskim odnosima?
Iako bi pojedini vanjskopolitički analitičari naglasili i inzistiranje Trumpa na izdvajanju država članica nužnih 2% BDP-a za obranu NATO saveza te fokus na Kinu, oboje nije započeo Donald Trump, nego njegov prethodnik Barack Obama. Trump je svojom retorikom navedeno stavio u prvi plan i naglasio važnost da se Europljani osposobe za vlastitu obranu i izazove koja proizlaze iz Kine.
I sama retorika ili komunikacija predsjednika Trumpa spadala bi u taktiku nepredvidljivosti jer su mnogobrojne informacije dolazile s njegovog Twitter (danas X) računa odakle su svjetski državnici saznavali najave novih sankcija ili druge vanjskopolitičke poteze.
Prednosti koje je Trump ostvario s ovom taktikom nepredvidljivosti u svom prvom mandatu su: 1) pregovaračka moć/prednost na unutarnjem i vanjskom planu (na unutarnjem planu da ga birokratsko-administrativni sustav SAD-a ne može zaustavljati u odlukama, a na vanjskom planu su drugi akteri i suparnici SAD-a); 2) povećao je politički pritisak i odgovornost saveznika (naročito europskih) da počnu ulagati u svoje obrambene kapacitete (jer SAD nije pouzdan partner), iako ne u količini koliko je to napravio rusko-ukrajinski međudržavni sukob; 3) izbjegavanje često sporih konvencionalnih diplomatskih kanala i protokola; 4) medijska fokusiranost na njegovu nepredvidljivu vanjsku politiku koja je često bila poprilično medijski popraćena, što je Trump iskorištavao kako bi postavio svoj narativ i agendu u svjetskom medijskom prostoru; 5) Izgradnja slike o sebi kao snažnom američkom državniku koji u fokusu ima nacionalne interese SAD-a, a ne interese drugih država ili pak nekog imaginarnog globalnog društva, ili još apstraktnije – čovječanstva.
S druge strane, kritičari ovakvog pristupa ili taktike nepredvidljivosti u vođenju vanjske politike naglasit će smanjivanje povjerenja saveznika, rizik od eskalacije sukoba, nedostatak konzistentnosti i fokus na kratkoročne rezultate vanjske politike.
Međutim, što bi nam novi predsjednički mandat Trumpa i njegova nepredvidljivost značio za današnji kontekst i već kaotični svijet koji nam je ostavio kao svoje nasljedstvo uskoro bivši američki predsjednik Joe Biden s njegovim fokusom na multilateralnu suradnju, koja redovito rezultira novim sukobima u svijetu?
Tjedna analiza Z. Metera: ‘Oni koji su navikli na solo nastupe morat će se naviknuti na novu svjetsku partituru’
Dramatične promjene
Svijet se u mnogočemu promijenio u posljednje 4 godine, naročito na Bliskom istoku i u Europi. Riječ je o jednoj vrsti kvazi-kontroliranog kaosa koji je konstantno postupno eskalirao do današnje točke vrenja. Geopolitički gledano najviše je pogođena šira crnomorska regija, koja se sastoji od 4 žarišne točke:
1) na istoku Crnog mora: Kavkaz (sukob Azerbejdžan-Armenija 2020.-2021. godine oko Nagorno Karabaha i trenutačni novi gruzijski euroatlantski ustanak);
2) na sjeveru Crnog mora: rusko-ukrajinski (re)eskalirani međudržavni sukob 2022. godine;
3) na jugu Crnog mora: Bliski istok (sukobi oko Izraela: Palestina, Libanon, Sirija uz raketne udara između Irana i Izraela te dodatna uloga Turske kao pivot igrača sa svojim jasno definiranim nacionalnim interesima);
4) jedini mirniji prostor oko Crnog mora je Zapadni (Dinarski poluotok ili jugoistočna Europa ili Balkan) koji je u komparaciji trenutačno mnogo stabilniji od ostatka crnomorske regije. Međutim, isto tako postoji potencijal za sukob ponajviše oko pitanja Kosova, Bosne i Hercegovine te nedavne političke tenzije u Rumunjskoj po pitanju predsjedničkih izbora.
Uz ovaj geopolitički kontekst Crnog mora, na svjetskoj razini važno je izdvojiti američko povlačenje iz Afganistana i nastavak provokacija Kine oko Tajvana s vojnim vježbama (prvenstveno taktika blokade otoka, koja bi se vrlo realno jedina i mogla implementirati uzimajući u obzir kineske ciljeve na Tajvanu).
U takvo stanje međunarodnih odnosa se vraća Donald Trump, koji će vrlo vjerojatno biti Trump kojeg još nismo imali priliku vidjeti. Neslužbeno bi se moglo reći kako je riječ o novoj inačici Trump 3.0 (Trump 1.0 je bio za vrijeme prvog predsjedničkog mandata, Trump 2.0 je bio u oporbi i spremao se za povratak do prošlogodišnjih predsjedničkih izbora). Temelj nove taktike nepredvidljivosti leži u još činjenici dodatnoj nepredvidljivosti nove inačice Donalda Trumpa koji će u ovom predsjedničkom mandatu s novim timom visoko motiviranih savjetnika povećati svoju nepredvidljivost. Ona može imati za posljedicu daljnju eskalaciju pojedinih sukoba (primjerice na Bliskom istoku kroz potporu Izraelu u njegovim osvajanjima i neutralizaciji svih neprijatelja Izraela, uključujući Iran). Isto tako može imati učinak ne pregovaračke korake primjerice po pitanju Ukrajine, jer, iako je malo vjerojatno, Trump bi mogao znatno povećati potporu Ukrajini kako bi se Rusiju natjeralo na pregovore ili popuštanju za određena pitanja (Nixonova teorija ludila).
Militarizacija Ukrajine: Nužnost obrane ili ohrabrenje ukrajinskoj Oluji u Donbasu
Rusija može zaigrati „teoriju ludila“ i Jalta 2
Naravno, Rusija je već odavno naučila da ne može računati ni na kakva obećanja združenog Zapada, čak niti kad postoje potpisani sporazumi sa Zapadom (primjerice Sporazum iz Minska koji je bio mrtvo slovo na papiru i koje se po njemačkom i francuskom političkom vodstvu nikad nije niti trebao implementirati). Stoga bi Rusija također mogla igrati teoriju ludila i jednostavno se ne obazirati na Zapadne ucjene jer je cijena ruske sigurnosti već plaćena s ruskom krvlju, a za takvu cijenu onda vrijedi do kraja neutralizirati sve ugroze koje postoje po ruskoj percepciji. Zbog toga taktika nepredvidljivosti može kratkoročno još više eskalirati trenutačne sukobe i povećati ekonomsku nestabilnost, odnosno postati ulje na vatru trenutačnog kaosa.
Međutim, s druge strane, postoji još jedna mogućnost, koja predstavlja veliki izazov za europske saveznike. Ako se Trump bude vodio svojim sekundarnim bilateralnim diplomatskim kanalima, a ne onim klasičnim, postavlja se zanimljivo pitanje možemo li svjedočiti svojevrsnoj Jalta 2 konferenciji između SAD-a, Rusije i vjerojatno Kine? Hoće li se nove granice u Europi sastavljati između velikih današnjih svjetskih igrača tako da se Europljane ništa ne pita, kao što su Europljani stotinama godina dijelili kolonije po drugim kontinentima da nisu previše ispitivali što o tome misle tamošnji narodi? Možda povijest zbilja ne dolazi bez male doze ironije. Kako će se onda postaviti europski saveznici i hoće li pojedine međunarodne institucije, poput NATO saveza, preživjeti takav scenarij budući da se Europljani opiru bilo kakvoj pomisli promjena granica (iako ne baš uvijek i ne baš svuda, Kosovo) i to s vrlo opravdanim razlogom (jer bilo kakva promjena granica otvara Pandorinu kutiju teritorijalnih pretenzija mnogobrojnih europskih država)?
Zbog toga taktika nepredvidljivosti već poprilično samog po sebi nepredvidljivog Donalda Trumpa u novom predsjedničkom mandatu, ima potencijal postati ulje na trenutačnu vatru kaosa u svijetu, ali isto tako i potencijalna slamka spasa, ako se taktika nepredvidljivosti bude koristila za prelaženje prepreka koje stoje na putu izgradnji dugoročnog mira i miroljubive koegzistencije suprotstavljenih svjetskih (i regionalnih) sila.
Nemogućnost ukrajinske Oluje po hrvatskom scenariju: Putin i Milošević su obrnuto-recipročni
Na kraju ćemo, kao i inače u međunarodnim odnosima, tek retrospektivno imati mogućnost jasnog razumijevanja današnjice iz neke točke budućnosti u kojoj ćemo jasnije moći evaluirati i Trumpovu nepredvidljivost vodeći se biblijskim načelom iz Evanđelja: „Po njihovim ćete ih plodovima prepoznati“ (Matej 7, 15-20).
