U visokorizičnoj partiji šaha Zapadne Azije, pravi preokret možda i ne bi bio pad turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana, novog neprijatelja broj 1 Benjamina Netanyahua i ekstremnih članova njegove vlade. S obzirom na Erdoğanov dugogodišnji mandat, asertivno neoosmansko pozicioniranje Turske, te nove (‘protu-izraelske’) vojne i gospodarske dogovore sa Saudijskom Arabijom, Pakistanom, Egiptom, Etiopijom i čak Srbijom, njegovo uklanjanje ne bi šokiralo nikoga tko prati geopolitiku, a od 2023. i eshatologiju na koju se Netanyahu redovno poziva: gotovo je očekivano, poput biblijske neizbježnosti koja se odvija u stvarnom vremenu, kako opet Cionisti često uokviruju rat protiv Palestine, ali i širenje Izraela na veći dio Zapadne Azije, od Nila do Eufrata, što je baš ovih dana podržao Mike Huckabee, američki ambasador u Izraelu.
Dakle, eliminacija Erdoğana je otvorena karta Izraela, ali ne nužno i Trumpova (kojeg odvajam od SAD-a – svi znamo da bi sve bilo drukčije da je Kamala Harris pobijedila; u tom smislu Trump je ‘iskoračio izvan povijesti’). Tvrdim kako Trump ne želi izazvati najveći rat ikad u Zapadnoj Aziji; kontrolu da, kaos ne. Stoga bi za njega, prava divlja karta bila kad ne bi morao surađivati sa sadašnjim izraelskim premijerom, već s nekim umjerenim. Iz Trumpove perspektive ultimativnog pregovarača i poslovnjaka — s onim pospanim, poluhipnotičkim glasom kojim stalno mijenja pozicije kako bi uvijek osigurao pobjedu — eliminirati Bibija bio bi najpametniji potez teorije igara.
To bi omogućilo resetiranje situacije i stvarnu deeskalaciju, bez tih beskrajnih jastrebovskih distorzija. Dobilo bi se dragocjeno vrijeme za ozbiljne pregovore s Arapima, Palestincima, a onda i Perzijom. Bibijeva tvrda linija — sabotiranje primirja u Gazi, vojne operacije u Libanonu i Siriji, blokiranje tehnokratskih odbora sigurnosnim vetima te postupna legalizacija raznih procesa aneksije Zapadne obale — samo povećava broj žrtava i kaos, gušeći atmosferu za profitabilne sporazume poput energetskih čvorišta i trgovačkih koridora.
Trump želi da novac teče, a ne da projektili lete – preferira dugoročne, postupne dobitke, poput Putinove strpljive šahovske partije u Ukrajini naspram apokaliptičnog rata punog intenziteta koji sigurno znači civilni rat u Americi, ali i odmazdu u Europi.
London želi poslati britanske trupe u Ukrajinu: ‘Rat mora završiti’
Shin Bet u sjeni: Dosjei, skandali i institucionalni nož u leđa
A evo i prave divlje karte u cijeloj priči: izraelski Shin Bet možda već drži Bibija „do grla“. Od 2025. su u otvorenom ratu – smjene čelnika, sudske bitke, izjave pod prisegom u kojima ga se optužuje da je tražio nezakoniti nadzor nad prosvjednicima i političkim protivnicima, plus forsiranje lojalista koji pretvaraju agenciju u osobnu političku policiju.
Bivši čelnik Ronen Bar nije samo dao ostavku u lipnju 2025. nakon Netanyahuova neuspjelog pokušaja smjene; iznio je teške optužbe o „osobnim interesima“ koji stoje iza čistki, dok je Netanyahuov tabor uzvratio tvrdnjama da je Bar organizirao „pobunu“ i prikrivanja.
U državi gdje obavještajne strukture imaju duboke korijene, a javna rasprava istovremeno ostaje slobodna i žestoka (zanimljiv paradoks, zar ne?), nije nimalo nevjerojatno da Shin Bet drži Bibija u šaci – s dosjeima, curenjima ili zakulisnim polugama koje bi mogle prelomiti sve. Govorimo o skandalima poput Qatargatea, propustima 7. listopada ili nezakonitim zahtjevima za nadzorom prosvjednika i rivala – sve to može izazvati lavinu: ostavku, prijevremene izbore ili barem paralizu moći. Nema tu klasičnog puča, samo polagan, institucionalni pritisak koji ga neumoljivo iscrpljuje i slabi.
Međutim, Trump može razriješiti taj gordijski čvor jednim lakim potezom. Lakšim od Venezuele.
Ukrajina pred zidom: Trump sprema sastanak Zelenskog i Putina; SAD shvaća ruske ‘crvene crte’; služiti u vojsci je sramota
Trumpov (Damoklov) mač
Možda ne može otvoreno surađivati sa Shin Betom (ipak javno pritiska izraelskog predsjednika Herzoga za Bibijev pardon), ali Shin Bet može pasivno pomoći u eliminaciji Bibija – tiho, baš kao što je on, prema njihovim tvrdnjama, pustio da se dogodi 7. listopada i cijeli kaos koji je onda uslijedio.
Ne kažem da je Trump toliko hrabar ili lud, već da Shin Bet i građani ima tu ideju u svijesti: nema Bibija, nema odgovornosti, nema rata. U svakom slučaju, za Trumpa je to “deal or no deal”: uz svijest o katastrofi koju bi donio rat s Iranom, racionalni potez je nasloniti se na Shin Betov pritisak (ili na ono što već vrije) te usmjeriti Izrael prema umjerenim igračima spremnima za pregovore i strpljivu, uravnoteženu igru, koja, naravno, odustaje od suicidalnog širenje do Nila i Eufrata što Arapi neće dopustiti bez otpora.
Iako nisam sigurna za Erdoğana s obzirom na nova partnerstva, ali i grčko potezanje pitanja o proširenju teritorijalnih voda sa 6 na 12 nautičkih milja u Egejskom moru, što Turska od 1995. smatra casus belli. Ne zaboravimo da je Grčka glavni partner Izraela na Mediteranu.
Izvanzemaljcima po aferi Epstein koja trese SAD i britansku monarhiju; u čemu je Trump uspio?
