Domaća prehrambena industrija u posljednje vrijeme puni naslovnice novina, i to često pozitivnim vijestima. Podravka je kupila Fortenovin poljoprivredni biznis koji velikim investicijama planira ojačati i tako dodatno učvrstiti poziciju na tržištu. Tehnološka kompanija Bosqar Invest, koja je nedavno i službeno nakon kupnje slovenske Panvite zaključila akviziciju Mlinara, također ima vrlo ambiciozne planove u sektoru – postati regionalni lider u prehrambenoj industriji. Slavonska obiteljska kompanija Žito izlazi na tržište kapitala inicijalnom javnom ponudom s ciljem prikupljanja kapitala za daljnja i snažna ulaganja, a time i rast kompanije. Stječe se dojam da je u industriji vrlo živo…
No, svi relevantni pokazatelji stanja u najsnažnijoj grani prerađivačke industrije govore da situacija nije dobra te da je domaća prehrambena industrija sve nekonkurentnija. Sugovornici Poslovnog dnevnika pozdravljaju i pozitivno ocjenjuju navedene poteze i aktivnosti spomenutih kompanija, no istovremeno upozoravaju na niz strukturnih problema koje sektor koji je ključan za prehrambenu samodostatnost nacije, uz poljoprivrednu proizvodnju, vuče već više desetljeća. Dapače, svi ti problemi, od smanjena udjela u BDP-u, pada produktivnosti te povećanja trgovinskog deficita, unatoč dojmu da je industrija živnula, samo se produbljuju. Bez značajnih promjena i povećanja investicija ova će industrija sve više gubiti na značaju.
Rast u 2024. nedovoljan
Trendovi u plaćama zaposlenih u prehrambenoj industriji dobro dočaravaju stanje. Dok su prije 20 godina (2004.) radnicima industrije hrane prosječno mjesečno na račun sjedale deset posto veće neto plaće u odnosu na kolege iz prerađivačke industrije i tek tri posto manje od onoga što su u prosjeku zarađivali radnici u Hrvatskoj, danas zarađuju bitno manje. Njihove plaće sve više zaostaju i za nacionalnim prosjekom i za prosjekom prerađivačke industrije. Podaci Državnog zavoda za statistiku (DZS) pokazuju da su u 2024. zaposlenici u industriji hrane zarađivali gotovo 20 posto manje od nacionalnog prosjeka te 7,4 posto manje od prosječno isplaćenih plaća u prerađivačkoj industriji. Iako su bruto plaće u sektoru prošle godine rasle 14,3 posto u odnosu na 2023., taj rast nije uspio nadomjestiti dugogodišnje zaostajanje, i to u sektoru od kojega bi se, što zbog rasta cijena hrane proteklih godina te pozitivnih turističkih trendova, očekivalo mnogo više.
Strukturni problemi, niska ulaganja u inovacije i tehnologiju, odnosno sve veće tehnološko zaostajanje za konkurentima te spora prilagodba svjetskim trendovima u industriji hrane sektor su pretvorili u vrlo neatraktivan odabir za radnike, sažimlju probleme i uzroke gubitka konkurentnosti naši sugovornici.
Zvjezdana Blažić, stručnjakinja za prehrambenu industriju i poljoprivredu te konzultantica Geja savjetovanja, slabe plaće u industriji objašnjava niskom produktivnošću. Dapače, posljednjih pet godina sve više zaostajemo u odnosu na druge zemlje EU-a, upozorava.
“Ono što dodatno zabrinjava je da su posljednjih godina pokazatelji produktivnosti čak i lošiji nego prije pet godina. Primjerice, 2017. produktivnost hrvatske prehrambene industrije bila je na razini 51 posto prosjeka EU-a, 2022. na 49 posto prosjeka EU-a, a u 2023. produktivnost mjerena bruto dodanom vrijednosti po zaposlenom 58 posto je niža od prosjeka EU-a te je među najnižima među državama članicama. Za najboljim zemljama EU-a imamo ogroman zaostatak”, ističe Blažić, dodajući da Danska, Njemačka, Nizozemska, Italija ili Austrija, iz kojih uvozimo najviše hrane, ostvaruju barem dvostruko višu produktivnost od Hrvatske, što znači da bi domaća trebala rasti snažnije od prosjeka EU-a kako bismo se približili prosjecima, napominje.
Upravo niska produktivnost plaće u industriji ostavlja ispod nacionalnog prosjeka.
“Velik broj poduzeća, da bi održao poziciju na tržištu, da bi konkurirao uvoznim proizvodima iz zemalja i poduzećima koja ostvaruju vrlo visoku razinu produktivnosti, konkurentnost održava nižim plaćama zaposlenih”, napominje jadna od najboljih poznavateljica industrije.
Razloga za nisku produktivnost, s druge strane, ima više. Nedovoljno se ulaže u nove tehnologije koje mijenjaju velik broj radnika na nisko složenim i slabije plaćenim poslovima, upozorava Blažić, dodajući da smo, usto, pri europskom dnu po ulaganjima u fiksni kapital te istraživanja i razvoj.
“Uz takav investicijski jaz, automatizacija i digitalizacija napreduju sporo; ručni ili poluautomatizirani procesi traže više radnika i pritišću marže. Kompanije zadržavaju niže plaće kako bi ostale cjenovno konkurentne sve snažnijem uvozu, iz država čija je produktivnost dva do tri puta viša. Usto, odgađaju kapitalne investicije, čime se začarani krug produžava”, zaključuje Blažić.
Odljev kvalificiranih
Goran Buturac, znanstveni savjetnik s Ekonomskog instituta, Zagreb, koji je nedavno objavio zanimljivu analizu o europskom i domaćem izvozu te povećanju minusa Hrvatske u vanjskotrgovinskoj bilanci u razmjeni hrane, upozorava na iste probleme kao i Blažić, dodajući da je prehrambena industrija i dalje nisko-dohodovna djelatnost u kojoj je, u ukupnoj cijeni proizvoda, relativno visok trošak rada. No, upozorava na još jedan problem niskih plaća prehrambene industrije.
“Niske plaće posljedično se odražavaju na značajne poteškoće u privlačenju kvalificirane radne snage u prehrambeni sektor. Cijeli je proces potaknut odljevom kvalificirane radne snage iz Hrvatske prema razvijenijim zemljama EU-a. Rast broja zaposlenih u ovome sektoru nastao zbog uvoza radne snage iz drugih zemalja nije bio popraćen odgovarajućim rastom proizvodne aktivnosti. Dok je zaposlenost u industriji hrane u protekloj godini povećana 1,9 posto, proizvodna aktivnost se povećala tek 0,6 posto. Taj nam podatak zorno govori o padu produktivnosti sektora”, napominje.
Prehrambenu industriju Hrvatske tako danas karakteriziraju uglavnom problemi.
“Svakako djeluje pomalo frustrirajuće da Hrvatska, usprkos prirodnim resursima, izvrsnim agroklimatskim uvjetima i bogatoj tradiciji u proizvodnji hrane, svih ovih godina puno više potroši prehrambenih proizvoda nego što ih proizvede. Taj jaz u korist potrošnje hrane u 2024. iznosio je visokih 2,1 milijardu eura”, upozorava znanstvenik s EIZ-a.
Zvjezdana Blažić, s druge strane, usprkos problemima, podsjeća na iznimnu važnost sektora proizvodnje hrane.
“Snaga te tradicionalne industrije u njezinoj je stabilnosti, izdržljivosti, znanju i sposobnosti prilagodbi promjenama u tržišnom okruženju”, kaže.
Napominje da u njoj posluje gotovo tri tisuće, uglavnom malih i srednjih poduzeća, koja zapošljavaju gotovo 50 tisuća ljudi. Usto, ističe, riječ je o jednoj od vodećih industrijskih grana koja ima značajan utjecaj na gospodarstvo u cjelini i glede udjela u BDP-u i udjela u ukupnoj zaposlenosti. Dapače, kaže Blažić, prehrambena industrija ima treći po veličini multiplikativni učinak na ukupni BDP i zaposlenost te potiče proizvodnju ostalih sektora.
“Snažno utječe, izravno i neizravno, na proizvodnju, zaposlenost i poslovanje brojnih sektora gospodarstva – od poljoprivrede do distribucije, veleprodaje, maloprodaje i turizma te ugostiteljstva. Problem je što proizvodnja hrane od 2011. do 2023. raste 15,3 posto, ali je pala 2,9 posto u 2023. u odnosu na 2022.”, ističe.
Posljednje, već spomenute aktivnosti nekih od vodećih kompanija industrije, svakako su pozitivni znakovi, ocjenjuju sugovornici, ali za jači zaokret, koji je Hrvatskoj nužan, oni nisu dovoljni.
“Iako navedena događanja mogu na prvi pogled izgledati samo kao uobičajene tržišne aktivnosti, ipak ohrabruju, razvijaju povjerenje u domaću industriju i bude potrošački optimizam u domaće prehrambene proizvode na policama trgovačkih lanaca. To jesu mali koraci, ali mogu svakako pridonijeti jačanju tržišnih poziciji navedenih kompanija u narednom razdoblju”, kaže Buturac.
Stručnjakinja Blažić ističe da Podravkina kupnja Fortenovina agrobiznisa, IPO Žita i dolazak Bosqara šalju signal da je hrvatska prehrambena industrija napokon opet zanimljiva ozbiljnom kapitalu.
“No, treba raditi na dizanju konkurentnosti te značajnijem ulaganju u nove tehnologije. Tri transakcije čine tek vrh sante. Većina mikro, malih i srednjih poduzeća i dalje je bez pristupa jeftinom kapitalu i izvoznim kanalima”, napominje, naglašavajući da su navedena događanja svakako pozitivni pomaci koji mogu pridonijeti jačanju, u prvom redu, hrvatske poljoprivrede, ali i prehrambenog sektora. “Oni su nedvojbeno pozitivan signal za sektor jer ulijevaju svježi kapital, ubrzavaju konsolidaciju te dižu letvicu korporativnog upravljanja”, kaže.
No, sociolog Drago Čengić, voditelj Razvojne mreže Republika, nedavno osnovane intelektualne platforme koja je objavila dokument “Apel za Novu poljoprivrednu politiku u Hrvatskoj”, propitkuje dojam živosti koje navedene aktivnosti ostavljaju u javnosti.
Iza živosti – niz pitanja
“Mislim da je ovdje riječ o dojmu, a ne o podacima dokazivoj čvrstoj tendenciji. No, što je iza toga dojma? To je veliko pitanje, zapravo niz pitanja”, ističe Čengić, pitajući za početak radi li se ipak tek o vlasničkoj i prihodovnoj konsolidaciji vodećih tvrtki prehrambene industrije zbog rasta “inflatornih prihoda” i novih konkurentskih pritisaka domaće i strane konkurencije.
“Pa čitamo, evo baš ovih dana, da PPK u organizacijsko-poslovnom smislu, postaje sastavni, organski dio Mesne industrije Braća Pivac. Također, možda je ta živost tek posljedica određenoga organskoga rasta pojedinih tvrtki, kao što je to u slučaju Žita Marka Pipunića, kad je potrebno obiteljsko vođenje poduzeća zamijeniti suvremenim menadžmentom, a novac za nova ulaganja prikupiti emisijom dionica? I za kraj, možda je riječ o tržišno-poslovnom sazrijevanju vodećih uprava pojedinih prehrambenih tvrtki, već sada poslujućima na stranim tržištima, koje novi plan razvoja tvrtki grade na “izvoznoj misiji” i širokoj suradnji s domaćim poljoprivrednicima, kao što je to slučaj Podravke”, kaže umirovljeni znanstvenik s Instituta društvenih znanosti “Ivo Pilar”, koji napominje da ovoj temi pristupa ne kao ekonomski analitičar, već kao sociolog koji kroz temu poljoprivrede i spomenute Nove poljoprivredne politike, zapravo analizira hrvatsko društvo.
Glede Podravkina preuzimanja agro-biznisa Fortenove, Čengić ističe da se iz najavljenih planova Uprave vezanih uz ulaganja u kupljena poduzeća može iščitati jasan stav da se učinkovita poljoprivredna politika može osloniti na velike tvrtke i njihove sustave kooperacije kako bi razvili domaću poljoprivrednu proizvodnju i pomogli domaćem seljaku.
“Taj stav nije za odbaciti, poslovno je racionalan. No, valjalo bi tek vidjeti što on doista donosi hrvatskome seljaku i ruralnome razvoju. Poslovni sastanci ministra poljoprivrede Davida Vlajčića s upravama velikih poljoprivrednih tvrtki pokazuju da je politika sklona toj ideji iako su joj usta puna OPG-a i brige za male i srednje uzgajivače i proizvođače hrane”, napominje.
Uspije li Podravka…
Čengić posebno izdvaja poruku i nastojanja Martine Dalić, predsjednice Uprave Podravke, o izvoznoj suradnji domaćih tvrtki, a koju je kompanija dogovorila s Atlanticom, Krašom i nekoliko manjih kompanija.
“Postavlja se pitanje koliko je tvrtki među najvećima u prehrambenoj industriji spremno i sposobno slijediti Podravkin model poslovanja na globalnom tržištu? Nažalost, čini mi se da je takvih vrlo malo jer većina drugih prehrambenih tvrtki ima problema s vođenjem tvrtki i efikasnim upravljanjem proizvodnim i poslovnim procesima. U svakome slučaju, uspije li Podravka u svojim planovima ‘globalizacije poslovanja’ s čvrstim utemeljenjem u lokalnome uzgojno-proizvođačkom kontekstu, dat će misliti i drugim upravama prehrambenih tvrtki kako dalje voditi tvrtke u europskome tržišnome kontekstu”, ističe.
Inicijativu zajedničkog izvoznog nastupa domaćih tvrtki Podravke pozdravljaju i druga dva analitičara. Zvjezdana Blažić kaže da je ona iznimno pozitivna.
“Moramo uzeti u obzir da hrvatske kompanije i naši proizvođači nisu baš često skloni suradnji. Postoje velike prepreke u našim glavama vezano uz suradnju, udruživanje, poslovno povezivanje. Velike kompanije poput Podravke, Atlantic grupe i Kraša, koje već imaju iskustvo, mrežu i prepoznatljivost u izvozu suradnjom mogu stvoriti sinergijski učinak”, ističe Blažić, dodajući da na stranim tržištima nije niti lako, niti jeftino poslovati.
“Trebaju godine rada, prisustva na tržištu, stvaranje dobrih poslovnih odnosa, ulaganja u kupce i tržišta. Suradnjom na zajedničkom nastupu na velikim tržištima, posebno izvan EU-a, omogućuje se dijeljenje troškova logistike, distribucije i promocije te se povećava vidljivost hrvatskih brendova na policama stranih trgovina. Ako bi inicijativa Podravke o izvoznoj suradnji prerasla u neki model “hrvatskog prehrambenog konzorcija za izvoz”, to bi bilo slično praksi nekih manjih, ali uspješnih europskih zemalja, poput primjerice Danske ili Finske, gdje prehrambena industrija nastupa pod zajedničkim nacionalnim brendom i koristi institucionalnu podršku izvozu”, napominje.
Buturac s EIZ-a tome dodaje da je tržišna utakmica nemilosrdna te da treba tražiti svoje mjesto pod suncem, napominjući da izvozna suradnja može polučiti sinergijske učinke na mnogim poljima, od marketinga, istraživanja i dostupnosti tržišta, logistike…
“Na kraju, ona može ojačati konkurentnost navedenih kompanija na međunarodnim tržištima. Ostaje za vidjeti kakvi će biti rezultati provedbe”, navodi.
Sektor glavnom nose MSP-i
Ispred vlasnika prehrambenih kompanija, ali i državne vlasti, mnogo je posla ako žele ojačati ovaj strateški sektor. Kako i napominje Blažić, na njega se uvijek gleda kroz prizmu velikih i javnosti dobro poznatih imena, poput Vindije, Dukata, Podravke… no uglavnom ga čine mala i srednja poduzeća. U globalnoj utrci u kojoj se prehrambeni trendovi brzo mijenjaju, a veliki igrači s velikim istraživačkim budžetima na njih jednako tako reagiraju, domaći “igrači”, moraju ubaciti u višu brzinu. U protivnom će ključni podaci o kretanjima u sektoru nastaviti padati.
Buturac kaže da je potrebno provoditi strukturne reforme, primjenjivati najbolje svjetske prakse u proizvodnji hrane, poput onih koje se koriste u Nizozemskoj, Belgiji i Irskoj, pratiti suvremena inovacijska rješenja i ugrađivati ih u proizvodne procese od automatizacije preko digitalizacije do robotizacije proizvodnih procesa. Ovo će biti ključno jer će najveći ograničavajući faktor za snažniji zamah domaće prehrambene industrije u budućnosti biti nedostatak stručnih kadrova i kvalificirane radne snage, zaključuje Buturac.
Blažić tome dodaje da se domaća prehrambena industrija ne može natjecati količinom ili niskim cijenama sa svjetskim divovima.
“Ali, može ponuditi proizvode visoke dodane vrijednosti, domaćeg porijekla, prilagođene suvremenom potrošaču”, navodi, dodajući da je, imeđu ostalim, potrebno intenzivirati ulaganja industrije u istraživanja i razvoj te raditi na njezinoj boljoj povezanost sa znanošću.
Svoj doprinos, smatra Blažić, nužno mora dati i država.
“Potrebno je i da država učini napore da se pojednostavi regulativa, smanje administrativne barijere, složene procedure pri investiranju, certificiranju i izvozu. Bilo bi vrlo korisno uključiti predstavnike industrije u izradu zakonskih rješenja, osobito u području zdravstvenih i veterinarskih propisa, PDV-a na hranu, deklariranja i označavanja”, poručuje.
Jaču ulogu države u jačanju poljoprivrednog, a time i prehrambenog sektora, zagovara i Čengić.
“Državna politika mora jasno odrediti koji su ključni izvori deficita vezanih uz uvoz hrane i njezinu slabu ponudu u zemlji te raditi usporedno na jačanju ponude hrane, poljoprivrednih proizvoda te na njihovom izvozu. To se kod nas do sada nije činilo niti dovoljno sustavno niti fokusirano”, napominje.
Pozitivne naznake razvoja sektora postoje, no one se uglavnom odnose na velike prehrambene kompanije. U konačnici, i deset najvećih, koje predvodi Vindija, prema podacima Fine, lani je ostvarilo niži rast prihoda nego u 2023. i 2022. (7,8% u odnosu na 12% u 2023. i 18,6% u 2022.), i to usprkos rastu cijena hrane.
