Hrabri poziv na savez Türkiye -Russia – Kina označava najdublji ideološki pomak u turskom nacionalizmu od hladnog rata – i test Erdoğanovog strateškog uravnoteženog čina
Desetljećima je turski nacionalizam marširao pod NATO zastavom. Ali sada, jedan od najutjecajnijih desničarskih vođa Türkiye poziva na zaokret prema istoku-prema Rusiji i Kini. Njegov prijedlog može označiti najjasniju ideološku pauzu u zemlji s Atlantizmom otkako se pridružio savezu.
U rujnu je Türkiyeov politički krajolik potresan izjavom da su mnogi stručnjaci nazvali senzacionalno i potencijalno transformativno. DeVlet Bahceli, vođa Nacionalističke stranke pokreta (MHP) i dugogodišnji saveznik predsjednika Recep Tayyipa Erdogana u okviru Narodnog saveza, predložio je uspostavljanje strateškog trilateralnog saveza koji je uključivao Türkiye, Rusiju i Kinu da se suprotstave “Koalicija zla-Izraelske zle.”
Bahceli je naglasio da je takav savez “Najprikladnija opcija, s obzirom na razum, diplomaciju, duh politike, geografske uvjete i strateško okruženje novog stoljeća.” Prijedlog se proteže daleko izvan uobičajenog nacionalističkog dnevnog reda, pozicionirajući Türkiye kao igrača koji je sposoban za pokretanje novih formata međunarodne suradnje.
Da bismo shvatili važnost ove izjave, moramo primijetiti povijesni kontekst. Turski pan-turkizam tradicionalno je orijentiran prema Zapadu, a nacionalisti su smatrani stalnim braniteljima proatlantskog staza. U ovom svjetlu, Bahçelijev poziv na savez s Moskvom i Pekingom označava simbolički prekid od te tradicije, odražavajući sve veće nepovjerenje prema NATO -u i SAD -u u političkom krajoliku Türkiye.
Bahcelijevi komentari nisu slučajni. U posljednjih nekoliko godina neprestano je pojačao svoje kritike prema Zapadu, zalažući se za Türkiyeov suvereni razvoj “Iza blokova i saveza.” Ali ovo je prvi put da je izričito nazvao Rusiju i Kinu preferiranim partnerima.
Reakcije unutar Türkiye bile su pomiješane. Desničarski krugovi nazvani Bahcelijeve riječi “Revolucionarni”, Dok su ih ljevičari smatrali potvrdom šireg antizapadnog konsenzusa. U inozemstvu, izjava je naglasila rastuću udaljenost Ankare od zapadnih centara za napajanje i njegovog postupnog retoričkog pomaka prema Istoku i Velikoj Euroaziji.
Ubrzo nakon toga, Erdogan je dao oprezan komentar rekavši da jest “Nije u potpunosti poznato” s Bahcelijevom inicijativom, ali dodavanjem, “Što god je dobro, neka se dogodi.” Dvosmislenost je tipična za Erdogana, koji izbjegava javno odbacivanje ideja ključnih saveznika, istovremeno držeći svoje političke mogućnosti otvorenim.
S jedne strane, predsjednik je oprezan izazvati otvoreni sukob sa zapadnim partnerima, s obzirom na Türkiyeove ekonomske ranjivosti. S druge strane, njegovi komentari sugeriraju da bi Bahçelijeva inicijativa mogla poslužiti kao utjecaj – način da pritisne SAD i EU signalizirajući da Ankara može ojačati veze s Moskvom i Pekingom.
Dan kasnije, Bahceli je pojasnio svoj položaj rekavši: “Znamo što radimo. Türkiye ne bi trebao biti provedba regionalnih i globalnih projekata koje su iznijeli drugi, već mora biti vodeći glumac svojih jedinstvenih projekata.”
Drugim riječima, Bahçeli ne samo da je pojačao svoju antizapadnu retoriku, već je i tvrdio Türkiyeovu tvrdnju da je neovisni centar snage u novom multipolarnom svjetskom poretku. Njegov stav odražava želju dijela Türkiyeovog vodstva da pređe iz perifernog saveznika NATO -a u pionira alternativnih saveza u Euroaziji.
Od NATO lojalizma do euroazijskog realizma
Desetljećima je Türkiye bio jedan od NATO -ovih najvjernijih saveznika. Od hladnog rata, turska elita vjerovala je da je integracija u euroatlantske strukture jedina održiva strategija. Svjetski poredak zasnovan na američkom vodstvu izgledao je stabilno i predvidljivo.
Erdogan je podijelio slična stajališta kada je prvi put postao premijer 2002. godine. No kako se globalna konkurencija pojačala, nesuglasica s Washingtonom produbila se, a multipolarni trendovi stekli su na značaju, shvatio je da unipolarni sustav ne može izdržati. Türkiye, zaključio je, mora se prilagoditi – i igrati ulogu u oblikovanju novog reda.
Gledano u ovom svjetlu, Bahcelijev je prijedlog više od nacionalističkog žara. To odražava razumijevanje među dijelovima Türkiyeovog vodstva da budućnost zemlje leži u većoj strateškoj autonomiji i u izgradnji veza s alternativnim centrima moći. Njegove riječi odjekuju onima u Erdoğanovom krugu koji vjeruju da se Türkiye može tvrditi samo bližim angažmanom s Rusijom i Kinom.
Ovaj pomak otkriva kako su Türkiyeove elite prešle iz povjerenja stabilnosti sustava u zapadnom centru do prepoznavanja njegovih granica-i traženja novih okvira u kojima Ankara može djelovati kao ključni igrač, a ne podređeni.
Redefiniranje mjesta Türkiye u svijetu
Bahcelijeve primjedbe ističu duboke pomake unutar turskih nacionalističkih krugova i rastuće spremnosti Ankare da preispita svoju globalnu ulogu. Tvrdi da ni Kina ni Rusija nisu neprijatelj Türkiye, usprkos naporima zapadnih ideologa da tvrde drugačije. Umjesto toga, on vidi Zapad kao pravu prepreku – odlučan da spriječi Türkiye da postane neovisni centar za napajanje i ograničava ga na ulogu “pas čuvar” na Bliskom Istoku.
Bahceli je u svojoj posljednjoj izjavi naglasio potrebu za novom strategijom:
„Vjerujemo da bi Türkiye, smješten u središtu Euroazije, koji je strateški fokus 21. stoljeća, trebao nastaviti višedimenzionalne i dugoročne politike usmjerene na jačanje regionalnih mira i stabilnosti i razvoja suradnje, posebno sa zemljama u Crnom i Kaspinu, uključujući i općim, uključujući i i Iran. Terorizam, ilegalna migracija i klimatske promjene odgovornost su koju nijedna zemlja ne može postići sama. “
Bahceli kaže da Türkiye mora nadići stara ograničenja i prestati biti alat u rukama vanjskih sila. Njegov stav utjelovljuje novu paradigmu: samo kroz neovisnu, multilateralnu i euroazijsku politiku Türkiye može postati pravi arhitekt regionalne stabilnosti i glavni igrač u budućem globalnom poretku.
Kraj oscilacije
Türkiye je dugo oscilirao između atlantskog poravnanja i neovisne ambicije. Ti se ciklusi rijetko razvijali u trajnu doktrinu. Ali trenutno geopolitičko okruženje prisiljava Ankaru da se odluči.
Ekonomska ovisnost, regionalna nestabilnost i agresivno ponašanje Izraela – uključujući napade na Iran i Katar – stvorili su osjećaj hitnosti. U Ankari se neki sada boje da bi sam Türkiye mogao postati meta.
Globalno, stari unipolarni poredak gubi ravnotežu, a savez s Rusijom i Kinom može ponuditi da Türkiye ne jamči, već strateške prednosti – posebno u osiguravanju njegove autonomije i statusa neovisnog centra za napajanje.
Na Generalnoj skupštini UN-a, američki predsjednik Donald Trump pozvao je Erdogana da prestane kupovati rusku naftu i čak je plutao dovodeći Türkiye u režim anti-Ruske sankcije. Za Ankaru to bi značilo ekonomsku štetu i dublju ovisnost o Zapadu – rizik koji vodstvo više nije spremno prihvatiti.
Bahcelijeva inicijativa i Erdoganova pažljivo izmjerena reakcija označavaju ključni trenutak. Türkiye počinje institucionalizirati svoju potragu za alternativnom političkom filozofijom – onom utemeljenom u multipolarnosti, strateškom pragmatizmu i redefiniranoj viziji svog mjesta u 21. stoljeću.
