Tužna vijest s našeg otoka: “Sklopila je oči, naša učiteljica Tončika”

Pučišća se opraštaju od učiteljice Tončike Božinović. 

Evo što je objavljeno na Facebook stranici Pučišća.

– Tekst se nastavlja nakon oglasa –

Sklopila je oči jedna plemenita žena, žena koja je svoj učiteljski put ispunjavala neizmjernom empatijom, blagošću, toplinom i ljubavlju prema svim svojim đacima.

Sklopila je oči, naša učiteljica Tončika Božinović…

Bila je pristupačna i svakom je čovjeku prilazila nježno, a njezina blagost topila je sve strahove i nesigurnosti. Radila je u vremenima u kojima je strogoća bila vladarica, a ona je uvijek iznašla načina da mirnim glasom utiša svaku buku i smiri svaki metež.

Njezina ruka znala je pomaziti znatiželjne glavice poput majčine, a osmijeh nas je liječio i davao novi vjetar u leđa.

Bila je anđeo u učionici i njezini svi đaci danas će prizvati najljepša sjećanja.

“Draga gospojo! Hvala Vam na Vašoj dobroti. Ja idem u svijet. Mislit ću na Vas i pomagat ću svakom, kao što ste i Vi meni pomagali. Vaš Hlapić”, čitala nam je. Svakoga dana nekoliko stranica.

Svakoga dana podsjećala nas je koliko vrijedimo.

Nosit ćemo vas u srcu, predraga učiteljice…

Počivajte u miru, a vašoj obitelji upućujemo izraze iskrene sućuti.

Od drage meštrovice Tončike oprostio se i njezin učenik Josip Bauk, a njegove riječi prenosimo u nastavku:

“Davno je bilo to, u onoj nekoj drugoj i drugačijoj zemlji. Mi smo bili svi isti, istoga roda iz istoga mista, i išli svi u isti razred. U toj nekoj drugoj zemlji živjela je i draga drugarica (učiteljica) Tončika. Ona je bila drugačija, nije bila iz našega mista, nije bila našega roda, al je bila od glave do pete sva naša. Čast mi je bilo, a danas ponos, to da me ona svojom dobrotom oblikovala, da sam po crtančici pisao, u matematici zbrajao, na likovnome glumio slikara, ali iznad svega sam najviše volio kad bi nam naša drugarica (učiteljica) Tončika sjela na klupu i čitala “Priče iz davnine”. U njenom tonu, u njenoj milni, u njenoj dobroti plovio sam, tada po prvi put, u sve čudesne svjetove, upravo vođen njenom majčinskom rukom. Nije bila našeg roda jer je i tada odisala nekom profinjenošću, bila je dama, iako su u to vrijeme svi bili drugovi, no i tada je bila gospođa. Bila je utjelovljenje dobrote, a meni je bila prva stanica na putu u ovaj beskonačni svemir mogućnosti i ideja. I premda o njoj pišem u prošlom vremenu, draga naša drugarice (učiteljice) živ će biti vaš duh dok god bude živjelo i posljednje dijete u koje ste satkali more svoje ljubavi i dobrote. Hvala Vam od srca na svemu i nadam se da se vidimo ponovno GORE, i očekujem da nas čekate sa Sunčevom ljuljačkom u ruci.”