Javna nabava u Europskoj uniji dobiva dodatnu novu komponentu čija je novost jačanje socijalnih kriterija pri dodjeli javnih ugovora, točnije, prednost bi ubuduće trebale imati tvrtke koje poštuju radna prava, imaju kolektivne ugovore i osiguravaju pristojne uvjete rada. Takvu odluku nedavno je izglasao Odbor za unutarnje tržište i zaštitu potrošača (IMCO) u Izvješću o javnoj nabavi Europskog parlamenta. Cilj je bio spriječiti dosadašnju praksu u kojoj su poslove često dobivale kompanije s najnižom cijenom, bez obzira na način na koji tretiraju svoje radnike. Ipak, neke političke stranke i sindikati, nadali su se kako će se zabraniti da tvrtke sudjeluju u javnoj nabavi a da imaju kolektivni ugovor, no to je ublaženo na razinu prednosti. Rezultati glasanja bili su 34 glasova za, 13 protiv i 2 suzdržana. Hrvatska zastupnica Biljana Borzan glasala je protiv, a europski socijaldemokrati kolektivno su istaknuli kako su se nadali strožim pravilima. Tomislav Sokol nije prisustvovao jer je u trenutku glasovanja držao govor na drugoj plenarnoj sjednici. Sokol Izvješće ocjenjuje kao pravovremeno i strateški iznimno važno. Europska komisija je za treće tromjesečje 2025. najavila evaluaciju Direktive o javnoj nabavi, što je prvi korak prema njezinoj reviziji.
Jačanje unutarnjeg tržišta
“Stoga ovo izvješće dolazi u ključnom trenutku i otvara prostor za dijalog sa svim relevantnim dionicima o budućnosti europskog sustava javne nabave. Izvješće reflektira nove geopolitičke i tržišne okolnosti. Jasno se ističe da globalna konkurencija više nije vođena isključivo tržišnim silama, već i državnim industrijskim strategijama, uključujući strane subvencije, višak kapaciteta i diskriminatorne prakse. Sve to predstavlja ozbiljan izazov za konkurentnost i otpornost europskih proizvođača”, kazao je Sokol.
Prema njegovom mišljenju, ovim potezom javna nabava se prepoznaje kao ključan instrument za strateško pozicioniranje EU, ne samo za učinkovito trošenje javnog novca, nego i za jačanje unutarnjeg tržišta, poticanje inovacija, te očuvanje i razvoj industrijske baze.
“Direktiva bi najviše utjecala na multinacionalne kompanije koje posluju u državama u kojima socijalni dijalog i kolektivni ugovori još nisu ustaljena praksa. Za nas je posebno zabrinjavajući primjer tvrtke Transcom sa sjedištem u Švedskoj. U matičnoj zemlji posluju pod punom zaštitom radnog zakonodavstva i kolektivnih ugovora. No u Hrvatskoj ne samo da odbijaju ozbiljan socijalni dijalog, već su čak ometali sindikalne izbore promovirajući tzv. ‘protu-liste’ koje podržava menadžment, čime se podriva demokratska radnička reprezentacija”, izjavio je Marijo Kožić, povjerenik u Hrvatskom sindikatu telekomunikacija (HST).
Kožić vjeruje kako su sektori s niskom razinom socijalnog dijaloga, poput ICT-a, zaštitarske službe, čišćenja ili call centara, najviše pogođeni manjkom strožih pravila. Direktiva bi posebno ciljala tvrtke koje iskorištavaju pravne praznine između zemalja ili one koje regije poput Balkana tretiraju isključivo kao izvor jeftine radne snage, bez osiguravanja poštenih radnih uvjeta.
“Iz perspektive HST-a, krajnje je vrijeme da se te razlike zatvore i da se osigura da ono što vrijedi u Švedskoj, Njemačkoj ili Francuskoj, vrijedi i u Hrvatskoj, osobito kada su u pitanju tvrtke koje ostvaruju profit zahvaljujući javnim sredstvima u koja svi mi ulažemo kroz poreze”, kazao je Kožić.
‘Utrka prema dnu’
Europska sindikalna federacija za sedam milijuna radnika u uslužnim djelatnostima UNI Europa tvrdi kako trenutačni sustav obeshrabruje poslodavce koji poštuju radnička prava od sudjelovanja u otvorenim natječajima, jer bi za izjednačavanje s cijenama konkurenata morali srozati radne standarde. Istraživanja su pokazala da je broj tvrtki koje sudjeluju u natječajima značajno opao upravo zbog fokusa na najnižu cijenu. Između 2011. i 2021. prosječan broj ponuditelja po postupku pao je s 5,7 na 3,2.
“Naš glavni argument je da postojeća pravila o javnoj nabavi ne osiguravaju ravnopravne uvjete za natjecanje jer ‘pristojne’ tvrtke koje nude dobre uvjete rada i imaju kolektivne ugovore sa sindikatima budu potisnute od strane ‘divljih’ tvrtki. Ovakav sustav doveo je do ‘utrke prema dnu’ kada su u pitanju radni uvjeti diljem Europe. Na primjer, čistačica u Europskom parlamentu rekla nam je da je prije 20 godina za čišćenje iste površine imala tri sata, a sada ima samo jedan sat. To je nezdravo, neodrživo i nehumano”, rekao je Oliver Roethig, regionalni tajnik UNI Europe.
S druge strane, dio onih koji su protiv zabrane sudjelovanja u javnoj nabavi bez kolektivnog ugovora vjeruje kako bi pojačano uvođenje socijalnih kriterija u postupke javne nabave moglo imati i neželjene posljedice. Ponajviše naglašavaju dodatno administrativno opterećenje koje bi možda i isključilo tvrtke iz država članica u kojima kolektivni ugovori i socijalni dijalog još nisu uobičajena praksa, iako te iste tvrtke posluju zakonito i poštuju sve propise. Posebno su istaknuli manje i srednje tvrtke koje upozoravaju da nemaju resurse za ispunjavanje sve kompleksnijih uvjeta javnih natječaja, što bi moglo dovesti do smanjenja broja ponuditelja i posljedično viših troškova za javni sektor.
Suprotno njima sindikati naglašavaju da uvođenje socijalnih kriterija ne bi trebalo gledati kao prijetnju, već kao priliku za podizanje radnih standarda i smanjenje razlika među državama članicama.
“Država mora voditi račun o dizanju standarda svih građana. U Hrvatskoj su državne službe i javna poduzeća podigle cijenu rada donošenjem Zakona o plaćama državnih službenika. Moramo priznati i da je zakonsko utvrđivanje minimalne plaće podiglo minimalne plaće u privatnom sektoru”, kazala je Vesna Mamić, predsjednica HST-a i dodala: ”Kolektivnim ugovorima se moramo izboriti za utvrđivanje primjerene cijene rada za sva radna mjesta, jer trenutačno su najveći gubitnici radnici koji rade kompleksnije stručne poslove”.
Na to koliko je problem već raširen upozorio je Darije Hanzalek, predsjednik Sindikat grafičara i medija: “Širina i ozbiljnost ovih pitanja možda se najbolje vide u građevinskom sektoru, gdje u velikim javnim natječajima milijunske poslove odnose strane kompanije koje svoju konkretnost temelje upravo na niskoj razini svojih, a nama stranih, radnika. Ove probleme ne ističu i naši poslodavci jer gube utrku s nelojalnom stranom i domaćom konkurencijom, pa i oni traže slična rješenja. Nema opravdanja ni smisla da država javnim novcem daje mogućnost da na njezinom području rade tuđi radnici ispod primjerenih standarda.”
