Od 2012. godine Ministarstvo zaštite okoliša i zelene tranzicije objavilo je više od 400 rješenja o postupcima procjene utjecaja nekog zahvata na okoliš. Ekološki aktivist iz Sinja Marko Cvrlje od ministarstva je pokušao dobiti podatak koliko je od ukupnog broja studija utjecaja na okoliš odbijeno, odnosno, koliko je projekata zaustavljeno jer je procijenjeno da bi mogli imati štetan utjecaj na okoliš. Ministarstvo ga je diplomatski “otpililo”, poručivši mu, kaže, da su ti podaci javni i uputivši ga na svoje mrežne stranice. Cvrlje si je dao truda i došao do iznenađujućeg rezultata.
“Od svih provedenih studija od 2012., za koja su rješenja javno objavljena, samo su tri projekta ocijenjena kao neprihvatljiva”, otkriva Cvrlje za 7dnevno, dodajući da tu brojku smatra poraznom za sustav zaštite okoliša u Hrvatskoj. Naveo je i kako je stvarni broj projekata koji su zaustavljeni čak i manji od spomenuta tri.
“Za jedan od njih, eksploatacijsko polje ‘Kremešnica – Lasinjska’, Upravni sud je poništio rješenje, nakon čega je u ponovljenom postupku ministarstvo zahvat ipak proglasilo prihvatljivim. U praksi to znači da su tek dva zahvata zaista zaustavljena, eksploatacijsko polje ‘Greda’ i termoelektrana ‘Peruća’”, objašnjava Cvrlje.
Studije utjecaja na okoliš jedan su od prvih postupaka koje investitor u neki projekt, od gradnje stambenih zgrada do elektrana, farmi i drugih postrojenja, mora izraditi. “Riječ je o zahvatima za koje je u skladu s Uredbom o procjeni utjecaja zahvata na okoliš obavezan postupak procjene utjecaja na okoliš, a među njima su eksploatacijska polja, vjetroelektrane i sunčane elektrane, golfska igrališta, morska uzgajališta ribe i školjkaša, klaonice i građevine za intenzivni uzgoj svinja, državne ceste i drugi veliki infrastrukturni zahvati”, govori Cvrlje. Ističe kako njegovo istraživanje pokazuje da studije često ne prikazuju stvarnu sliku te su nerijetko površne i pristrane u korist investitora. Pritom je uloga ekoloških aktivista često nezamjenjiva, jer prosječni građani rijetko imaju vremena, a i stručnog znanja, da bi se upustili u iščitavanje desetaka, pa i stotina stranica nekih dokumenata. Zbog toga mnogi projekti često dospiju u medije ili se zbog njih organiziraju prosvjedi tek kada je sve gotovo i kada investitor praktički ima sve papire donesene u njegovu korist.
Video: “Kremešnica – Lasinjska”, unatoč zabranama, opet će biti kamenolom
Zakon je jasan
Manjkavost stvarnog, a ne deklarativnog nadzora javnosti nad ovakvim postupcima, kaže Cvrlje, samo je dio problema. Pritom treba reći da Europska unija, kojoj se Hrvatska pridružila 2013., ima uvjerljivo najstrože propise na svijetu kada je posrijedi zaštita okoliša. Zbog toga je često bila i na meti stranih investitora, jer im na europskom tlu nisu prolazili projekti kakve bi bez većih problema sagradili drugdje. Ne mislimo pritom na nerazvijene zemlje Afrike, Azije ili pustopoljine Australije, nego na razvijene zemlje poput SAD-a.
Postavši članicom EU-a, Hrvatska je morala usvojiti i europsku zakonsku praksu u mnogočemu, a poglavlje okoliša bilo je zasebna tema. Hrvatska bi, dakle, formalno morala podjednako strogo štititi naše životno okruženje kao i, recimo, Francuska, Njemačka ili Belgija. Upitno je je li uistinu tako.
“Jedan od razloga je način na koji sustav funkcionira, po mom mišljenju problem je što investitor izravno angažira izrađivača studije. Time cijeli proces poprima tržišnu logiku. Izrađivaču studije često nije u interesu investitoru reći da se zahvat planira na osjetljivom i vrijednom prirodnom području jer investitor u tom slučaju može jednostavno angažirati drugog izrađivača. U slučaju sunčane elektrane ‘Gala – Obrovac Sinjski’ izrađivač studije izostavio je podatke o zaštićenim dijelovima prirode na području zahvata, što je tijekom postupka i dokazano. Također je u studiji navedeno da se zahvat nalazi uz Velikopopinsko polje, koje je udaljeno oko 110 kilometara, što upućuje na mogućnost da je dio dokumentacije preuzet iz neke druge studije”, ukazuje na neke od brojnih nelogičnosti naš sugovornik. Ističe da ni ministarstvo ponekad nije dosljedno u svojim odlukama. Tako je za termoelektranu “Peruća” kao jedan od razloga neprihvatljivosti zahvata navelo nedostatak istraživanja i nepostojanje nultog stanja pojedinih sastavnica okoliša.
Naknadna istraživanja
“S druge strane, ni za sunčanu elektranu ‘Gala – Obrovac Sinjski’ ne postoje adekvatna istraživanja ni utvrđeno nulto stanje pojedinih zaštićenih sastavnica prirode, ali je ministarstvo svejedno odlučilo da je zahvat prihvatljiv, uz mogućnost da se istraživanja provedu naknadno. Uz to, savjetodavno stručno povjerenstvo u ovom slučaju nije natpolovičnom većinom podržalo prijedlog da je zahvat prihvatljiv za okoliš, no konačno rješenje ministarstva ipak je bilo pozitivno. Postupak je bio opterećen kontroverzijama još od faze određivanja granica Parka prirode Dinara. Granica parka povučena je tako da se s jedne strane ceste nalazi park prirode, s druge strane planirano solarno polje, a nakon njega ponovno park prirode, unatoč primjedbama stručne javnosti da takvo rješenje nema logičnog obrazloženja”, kaže Cvrlje.
Problem može biti i sastav savjetodavnog stručnog povjerenstva. Cvrlje se prisjeća kako je prisustvovao sjednici na kojoj je jedan član izjavio da nije stručan procijeniti utjecaj zahvata na okoliš, nego da je u povjerenstvu kako bi provjerio ima li investitor potrebne energetske dozvole. U istom povjerenstvu bila je i predstavnica uprave nadležne za dozvole državnog značaja te predstavnica konzervatora. “Uz dužno poštovanje prema njihovu djelokrugu, smatram da bi njihova mišljenja trebala biti izdvojeni dio postupka, a ne dio odlučivanja o utjecaju zahvata na okoliš”, kaže sinjski borac za zaštitu prirode.
Ovaj primjer pokazuje, napominje, da investitor može u startu računati na više glasova potpore, dok u povjerenstvu istodobno nedostaju stručnjaci iz pojedinih prirodoslovnih područja. Poseban je problem, koji smo spomenuli, nedostatak kvalitetne javne rasprave. Dok se u manjim sredinama građani lako mogu “alarmirati”, odnosno doznati za neki projekt, u urbanim sredinama malo tko ima interesa i vremena pratiti sve internetske stranice stručnih ustanova te gledati kada će biti objavljeno da počinje neka javna rasprava. Država je i tu formalno odradila sve kako treba, no pitanje je kako je to predstavljeno javnosti. Primjerice, vjerojatno vrlo malo građana zna da se baš svatko može besplatno registrirati na uslugu e-savjetovanje. Jednom kada se registrirate, na vašu će adresu elektroničke pošte stizati sva savjetovanja s građanima o svim, pa i najmanjim izmjenama zakona ili pravilnika. Problem je što će vam uskoro cijela ta priča dosaditi jer ćete dnevno bez ikakvih kriterija dobivati više poruka o temama koje vas uopće ne zanimaju, niti imate interesa sudjelovati u javnim raspravama. Zbog svega toga građani vrlo rijetko sudjeluju u javnim raspravama, iako im je zapravo omogućeno da svoje primjedbe preko interneta pošalju na svako otvoreno e-savjetovanje. Studije utjecaja na okoliš prate tu praksu, gdje je savjetovanje formalno otvoreno kako bi se zadovoljili zakonski kriteriji, ali odaziv građana je mali, često i zato što i ne znaju da ih netko negdje nešto uopće pita.
“Javnost formalno ima mogućnost komentirati studije tijekom javne rasprave, ali se građani relativno rijetko uključuju u te postupke. Jedan od razloga je slaba informiranost o samim postupcima, ali i činjenica da ‘obični’ građani često nemaju kapaciteta, znanja ni vremena da u roku od najčešće 30 dana prouče stotine stranica stručne dokumentacije. Za kvalitetno komentiranje takvih studija potrebno je znanje iz više područja, biologije, šumarstva, botanike, krajobrazne arhitekture, ornitologije, geologije i drugih disciplina. Čak i kada se stručna javnost uključi u postupak, njihove primjedbe često budu odbijene”, objašnjava frustrirajuću stvarnost aktivist.
Foto: Jakov Prkic / CROPIX
Pobuna građana
Ističe kako je Hrvatska zbog svog nehajnog odnosa prema projektima koji imaju utjecaj na okoliš često i meta “packi” iz Europske komisije. Godinama je dobivala milijunske kazne zato što nije sanirala famozno Crno brdo, ilegalno odlagalište troske u zadarskom zaleđu. Troska je naposljetku prevezena u Sisak, gdje su brzina i način obrade postali top-tema i građani su se pobunili što im je potencijalno opasan i kancerogen otpad dovezen u grad. Time je država na neki način, gotovo u stilu Montyja Pythona, problem “riješila” tako što je Crno brdo preselila s jedne na drugu lokaciju, sve kako bi se Uniji pokazalo da se nešto ipak radi, dojam je građana i ekoloških aktivista. Cvrlje upozorava da Europa u našim postupcima procjena utjecaja nekog projekta na okoliš katkad pronalazi i nezakonitosti na koje nas upozorava.
“Primjer je vjetroelektrana ‘Krš – Pađene’, za koju je dokumentacija izrađena godinama nakon što je projekt već bio realiziran, odnosno u takozvanoj ex-post proceduri. Ekološke udruge upozoravale su na sličnu situaciju i u slučaju Centra za gospodarenje otpadom Lećevica, gdje je javna rasprava provedena nakon što su radovi na terenu već počeli. U takvim slučajevima postavlja se pitanje govorimo li doista o procjeni utjecaja na okoliš ili o naknadnoj legalizaciji već izvedenih projekata. Bilo je i situacija u kojima su udruge pred sudom rušile rješenja ministarstva o prihvatljivosti zahvata ili pak odluke ministarstva da oslobodi investitora izrade studije”, kaže Marko Cvrlje.
Po njegovu mišljenju, u ovom se trenutku događa nešto što može imati negativan utjecaj na okoliš, a ministarstvo to ipak odobrava. “Jedan od primjera je eksploatacijsko polje ‘Stipanovića greben’, površine 45 hektara, planirano usred naselja Glavice kraj Sinja. U samoj studiji navodi se da će se smanjiti vrijednost nekretnina i standard života lokalnog stanovništva, da će se razviti nezadovoljstvo stanovništva zbog buke, prašine i krčenja vegetacije, da će se pogoršati kvaliteta života te će utjecaj biti trajan i negativan, a ocijenjen je kao iznimno visok. Unatoč tomu, ni nadležno ministarstvo ni Grad Sinj koji je sudjelovao u postupku nisu uočili ništa sporno te je zahvat proglašen prihvatljivim za okoliš”, upozorava Cvrlje.
Neovisni model
Kao trenutačno najveći problem ističe vidljivo veliko opterećenje prostorno-planskih dokumenata projektima sunčanih i vjetroelektrana, posebno na području Dalmacije i Like. Paradoksalno je, kaže, što se neki od tih projekata odobravaju upravo u područjima koja je samo ministarstvo označilo kao područja “najviše razine osjetljivosti” na Karti osjetljivosti prostora Republike Hrvatske na razvoj solarnih i vjetroelektrana. Pitanje je tko u cijeloj priči nadzire one koji su zaduženi za nadzor. Zakon o zaštiti okoliša predviđa mogućnost oduzimanja suglasnosti ovlaštenim izrađivačima studija ako nadležno tijelo ili savjetodavno stručno povjerenstvo u razdoblju od 24 mjeseca dvije njihove studije ocijeni necjelovitima i neutemeljenima.
“Nemam podatke o tome je li takva mjera u praksi ikada primijenjena, bilo bi to zanimljivo pitanje za nadležno ministarstvo”, kaže Cvrlje koji vjeruje kako je došlo vrijeme da se detalji provođenja tih postupaka izmijene. Jedna od mogućnosti bila bi uvođenje neovisnog modela financiranja studija, kako izrađivače ne bi izravno angažirali investitori, te uvođenje strožih mjera za izrađivače nekvalitetnih studija. Također bi, kaže, bilo korisno uključiti više stručnjaka iz akademske zajednice te osigurati kvalitetnija terenska istraživanja. Važno je i jačanje stvarne uloge javnosti u postupcima, a naročito lokalne zajednice.
S druge strane, u Hrvatskoj smo često svjedoci kako se neke stvari jednostavno moraju graditi, poput centara za gospodarenje otpadom, odlagališta radioaktivnog otpada, spalionica ili bioplinskih postrojenja. Takvi zahvati uvijek će naići na neodobravanje lokalnog stanovništva koje će se žaliti “zašto baš nama”, ali tom logikom ne bismo ih mogli nigdje graditi.
“Dio problema proizlazi iz nedostatka povjerenja javnosti u institucije i investitore, što je početna točka za donositelje odluka ako žele poboljšati stanje. U prošlosti su zabilježeni brojni propusti u postupcima, nedostatak stručnosti, transparentnosti i slaba komunikacija s lokalnom zajednicom. Zbog toga građani često imaju dojam da se projekti provode stihijski, nasilno ili u interesu određenih skupina. Istodobno, lokalne zajednice često ne vide konkretnu korist od mnogih takvih projekata. Za neke pak zahvate postoje bolje, alternativne lokacije, primjerice sunčane elektrane na krovovima škola, bolnica, vrtića i drugih javnih zgrada, što bi donijelo korist i okolišu i lokalnoj zajednici. S druge strane, ako postoji povjerenje, stručnost, iskrena komunikacija i stvarna korist za lokalnu zajednicu, ne bi trebalo biti problem realizirati ni neatraktivne, ali nužne zahvate”, zaključuje sinjski aktivist.
