Da je svijet potpuno poludio i da nikakva pravila, ali i savezništva u njemu više ne vrijede ni pišljiva boba (povijest je dokazala kako savezništva često pucaju i prerastaju u nova, pri čemu su konstanta samo nacionalni interesi – pa nas novonastala situacija ipak ne treba čuditi) možda najbolje svjedoči današnja udarna vijest (o njoj malo kasnije u tekstu), koja je zapravo očita posljedica, iz perspektive “ostatka svijeta” gledano destruktivnog ponašanja američkog predsjednika Donalda Trumpa.
Poglavito od Nove godine na ovamo, kada je svijet doslovno šokirao poslavši mu najprije “novogodišnju čestitku” u obliku američke vojno-obavještajne operacije otimanja predsjednika te zemlje Nicolasa Madura, da bi se nastavilo sve agresivnijim posezanjem za Grenlandom, i u konačnici – kulminiralo s brzorastućom napetosti u i oko Irana na kojeg se praktički do jučer očekivao sigurni novi američki vojni napad.
Privremeno je oštra retorika Washingtona oko Irana umanjena a time i mogućnost napada, iako se s Trumpom nikada ništa ne zna zbog njegove nepredvidljivosti. To potvrđuje i prekjučer započeti pokret američke flote iz Južnog kineskog mora u smjeru jugozapadne Azije odnosno Bliskog istoka, s obzirom kako američkih brodova u potonjoj zoni sada gotovo i nema s obzirom da ih je većina uključena u pomorsku blokadu Venezuele.
Međutim, navedena nepredvidljivost moguće je i Trumpova svjesno prihvaćena uloga, uz onu “lošeg dečka”, kako bi lakše slamao političku volju otpora američkih suparnika ili pak država čija bogatstva i resurse želi a SAD ih još uvijek ne kontrolira. Osim toga, taktikom nepredvidljivosti (nije Trumpov izum, njom se služio i američki predsjednik Richard Nixon iako nedvojbeno s finijim manirima) namjerava s puno manje krvi američkih vojnika brže ostvariti američke interese.
Naime, u biznisu (a Trump je prije ulaska u visoku politiku bio biznismen i zapravo je to još uvijek) vrijedi ona poznata – “vrijeme je novac”. U konkretnom slučaju, tko se od velikih sila prije dograbi nekog bogatog geografskog prostora imat će više novca. I za to su i Venezuela i Grenland zapravo najbolji primjer, iako uz ovaj potonji Trump primjenjuje drugu retoriku kao dominantnu – sigurnosnu važnost u kontekstu navodnog kineskog ili ruskog zauzimanja otoka, i(li) pak instaliranja golemog radara za američki futuristički sustav proturaketne obrane Zlatna kupola koji je inicirao sam Trump.
Naravno, pritom Trump ne zaboravlja povremeno podsjetiti i kako je Grenland bogat rijetkim zemnim metalima i naftom (njihovu eksploataciju sada onemogućuje briga za zaštitu okoliša – što, osim lokalne vlade podupire i Kraljevina Danska kao suveren).
Ali ono što sigurno ne zaboravlja je možda i najvažniji dio te priče: želja SAD-a da u što većoj mjeri kontrolira Arktik i time se suprotstavi evidentnoj ruskoj dominaciji koja geografski kontrolira gotovo polovicu ukupnog Arktika, uključujući i važni Sjeverni morski put od Azije do Europe. Osim toga, s Rusijom na Arktiku sve više strateški surađuje i Kina, kao ne-arktička država. Takav oblik penetracije na Arktik sve više postaje trend koji će samo jačati. Naime, slično što i Kina, s Rusijom namjerava činiti i Indija. Ali neovisno o svima njima, isto namjeravaju činiti i snažne europske zemlje koje nemaju izlaz na Arktik. Razlog je jasan: golema prirodna bogatstva toga prostora jednostavno su prevelik mamac da bi snažni igrači htjeli i mogli ostati postrani.
Zato Trump vjerojatno neće popustiti po pitanju Grenlanda i uistinu ga, kako je nedavno rekao, namjerava staviti pod punu američku kontrolu “na ovaj ili onaj način”.
Arktik ‘Novi Bliski istok’ i EU kao jelovnik iz kojeg tri gladna diva uzimaju koliko im treba
Raste panika
Kako god bilo, svijet je svime ovime što se događa sve više u panici, a ponajviše Europa oko koje se sada vode velike igre, a u kojima ona sama ima sve manje utjecaja iako se najviše upravo nje tiču. To je ne samo vrlo frustrirajuće za europske političke elite, već i opasno. Jer ako ne kontroliraš procese, vrlo lako ćeš se naći neugodno iznenađen. A Europa je to već bila u dva kobna navrata tijekom 20. stoljeća, s desecima milijuna izgubljenih ljudskih života u pozadini i potpuno porušenim kontinentom.
Ali o Europi u navedenom kontekstu ipak više nekom drugom prigodom, a sada bih ukazao na jednu drugu veliku zemlju koja se ne manje od Europe boji Trumpa odnosno Sjedinjenih Država.
Riječ je o Kanadi, koja se Trumpovim pretenzijama na Grenland sada još i više našla ugrožena po svoj suverenitet u odnosu na njegove prvotne izjave iz prve polovice prošle godine o Kanadi kao “novoj američkoj saveznoj državi” i gdje bi “Kanađani imali puno bolji standard”. Ali kako Kanađani ne gledaju sve kroz oči svog životnog standarda, već imaju i neke uzvišenije vrijednosti na pameti, poput osjećaja domovinske pripadnosti – do nikakve, ni približno kritične mase za ostvarenje Trumpovih želja prema Kanadi nije došlo.
Međutim, ukoliko bi SAD uistinu prisvojio Grenland kao svoj teritorij, Kanada bi se u geografskom smislu našla u još većem tjesnacu: s juga potpuno omeđena SAD-om, na sjeverozapadu također preko Aljaske, a preko Grenlanda i na sjeveroistoku. Dakle bila bi kontinentalno obložena SAD-om, a de facto bi joj slobodne bile samo pacifička i atlantska obala. Uz onu arktičku na sjeveru, na koju Trump zapravo i baca pogled u kontekstu gore navedenih planova za Arktik. Ako bi imao i kanadski udio, de facto bi SAD ovladao figurativno rečeno zapadnom rutom Sjevernog morskog puta.
Ali da ne duljimo previše, evo današnje vijesti koja samo potvrđuje sve gore navedeno, uključujući i spomenute kanadske strahove, ali i kineske ambicije. Vijest bi, da nije sve ovakvo kakvo sad jest – zapravo spadala u rubriku „vjerovali ili ne“. Tim više jer su odnosi između Kanade i Kine bili ozbiljno narušeni nakon što je Ottawa 2018.g. (također u vrijeme Trumpove administracije i što i bila posljedica toga) na zahtjev američkog pravosuđa uhitila glavnu financijsku direktoricu Huaweija Meng Wanzhou, što je rezultiralo kineskom osvetom kroz pritvaranje dvojice Kanađana pod optužbom za špijunažu.
Ali pogledajmo što se to danas dogodilo.
dr. sc. Sanja Vujačić: 2026.: Povratak ‘Biča Božjeg’: Mir na kredit
Rađa se “novo strateško partnerstvo”
Kao što sam u uvodnoj rečenici rekao, savezništva se stvaraju i pucaju, ovisno o zadanom kontekstu vremena. Tako je, sigurno ne slučajno, kanadski premijer Mark Carney stigao u Peking, u službeni posjet NR Kini. Tamo je, tijekom današnjeg razgovora sa svojim domaćinom, kineskim čelnikom Xi Jinpingom, pozdravio “novo strateško partnerstvo” s Kinom.
Kako navodi britanski The Guardian, ovo je prvi posjet kanadskog čelnika u zadnjih osam godina.
Obraćajući se Xiju u Velikoj dvorani naroda, Carney je rekao: „Zajedno možemo graditi na najboljem od onoga što je ovaj odnos bio u prošlosti kako bismo stvorili novi, prilagođen novim globalnim stvarnostima.“
Carney je u petak objavio da su Kanada i Kina postigle preliminarni trgovinski sporazum usmjeren na smanjenje carina, uključujući obvezu uvoza 49.000 električnih vozila iz Kine po povlaštenim carinskim stopama. Angažman i suradnja činili bi „temelj našeg novog strateškog partnerstva“, rekao je Carney, dodajući da poljoprivreda, energetika i financije nude prilike za najneposredniji napredak.
Carney nastojao resetirati veze kao dio šireg napora za smanjenje kanadske ovisnosti o SAD-u, svom glavnom gospodarskom partneru, nakon što je predsjednik Donald Trump oštro povisio carine na kanadsku robu.
Carneyjev državni posjet, rezultat pažljivih diplomatskih proračuna, naglašava pritisak trgovinskog rata Kanade sa SAD-om i hitnu potrebu za proširenjem izvoza kako bi se ublažio rastući ekonomski pritisak susjeda i najvećeg trgovinskog partnera.
Tijekom posjeta, dvije strane potpisale su sporazum o suradnji na području čiste energije i fosilnih goriva, ponovno otvarajući razgovore na ministarskoj razini koji su navodno bili zamrznuti gotovo desetljeće.
Sporazum otvara vrata Kanadi da uvozi više tehnologije za čistu energiju iz Kine i povećava izglede za povećanje kanadskog izvoza fosilnih goriva na kinesko tržište, što je dio Carneyjevog nastojanja da udvostruči izvoz izvan SAD-a. U 2024. godini samo 2% kanadske sirove nafte izvezeno je u Kinu.
Potpisani su i dodatni sporazumi koji obuhvaćaju šumarstvo, kulturu i turizam.
Pozdravljajući Carneyja, Xi je rekao da su odnosi Kine i Kanade dosegli prekretnicu na njihovom prethodnom sastanku na marginama summita Apec-a u listopadu 2025. „Može se reći da je naš prošlogodišnji sastanak otvorio novo poglavlje u poboljšanju odnosa Kine i Kanade“, rekao je Xi kanadskom premijeru.
Dodao je da „zdrav i stabilan razvoj odnosa Kine i Kanade služi zajedničkim interesima naših dviju zemalja“ te da je „zadovoljan“ što posljednjih mjeseci vidi napore za obnovu suradnje.
Kanadski premijer, koji se u četvrtak sastao s kineskim premijerom Li Qiangom, također bi trebao razgovarati s poslovnim čelnicima o trgovini.
Ali nije sve tako jednostavno
Kanada, tradicionalno vjerni saveznik SAD-a, posebno je teško pogođena Trumpovim visokim tarifama na čelik, aluminij, vozila i drvo. U listopadu je Carney rekao da bi Kanada trebala udvostručiti svoj izvoz izvan SAD-a do 2035. kako bi smanjila ovisnost o SAD-u.
Međutim, SAD ostaje daleko najveće tržište, kupujući oko 75% kanadske robe u 2024. godini, prema vladinim statistikama. Iako je Ottawa naglasila da je Kina drugo najveće tržište Kanade, ona znatno zaostaje, kupujući manje od 4% kanadskog izvoza u 2024. godini.
Dužnosnici iz Kanade i Kine pregovarali su o snižavanju carina i poticanju bilateralne trgovine, iako sporazum još nije postignut.
Trump odgađa vojnu akciju protiv Irana nakon žestoke regionalne diplomatske fronte
Prosudba
Navedeni potez kanadskog premijera nedvojbeno je jasan signal američkom predsjedniku Trumpu o tome da se Kanada ne namjerava podložiti njegovim interesima i prijetnjama. Koliko će u tome na kraju biti uspješna tek ostaje za vidjeti, jer prevelika je kanadska gospodarska ovisnost o SAD-u.
Amerikanci su i daleko najveći kupci kanadske nafte, a za eventualno značajno povećanje izvoza “crnog zlata” u Kinu koje je sada na ipak mizernoj razini od svega oko 2% – trebat će dosta vremena i truda. Iako se na to nikako ne smije olako ili pak smatrati nemogućim. Naime, Kina je upravo ostala bez venecuelske nafte čiji je bila i najveći kupac. Kada bi ostala i bez one iranske (čiji je Kina jedini kupac zbog američkih sankcija na istu, a koje Kina zaobilazi shemom preko Malezije, što naravno znaju i Amerikanci), našla bi se u krajnje teškoj situaciji i zapravo dodatno ovisna o ruskoj i saudijskoj nafti. Rusija je već duži niz godina najveći kineski dobavljač nafte, nakon nje slijede Iran i Saudijska Arabija.
Dakle, neugodan signal Trumpu iz Kanade ovime je odaslan. Poglavito se to, osim nafte, vidi i kroz najavljenu kanadsku namjeru kupnje kineskih električnih automobila i na suradnju dviju zemalja u sferi čiste energije – što je zapravo pravi šamar Trumpu poznajući njegove stavove o tim pitanjima (preferira globalnu dominaciju američkih električnih automobila, a zelenu energiju otvoreno prezire). Stoga je za očekivati Trumpovu reakciju – ne samo na retoričkoj razini.
Hoće li nakon “kineske avanture” kanadskog premijera pojačati gospodarske mjere protiv Kanade poput uvođenja još većih carina ili pak nešto drugo teko je reći.
Naime, svako uvođenje novih i većih carina na uvoz strane robe povećava cijenu i američkim potrošačima, ili im pak smanjuje ponudu asortimana. Mnoge se stvari široke potrošnje u Americi jednostavno ne proizvode, a ako se i proizvode obično su skuplje od uvoznih.
Sve su to dakle rizični čimbenici i po samoga Trumpa, tim više što je Amerika ušla u predizbornu godinu u kojoj će se 3. studenog birati predstavnici u Zastupničkom domu gotovo u cijelosti, u Senatu njih jedna trećina, kao i jedna trećina guvernera saveznih država.
Dosta joj je izolacije: EU traži svoga pregovarača s Putinom kao spas od Trumpove samovolje
Sve navedeno u ovoj analizi zapravo svjedoči o neviđenoj dramatici globalnih geopolitičkih događaja koji u sebi već sada nose povijesni karakter, kako god na kraju završili.
