Povodom 40. obljetnice mature učenika Trogirskog partizanskog odreda, u Kaštel Starom okupila se bivša generacija koja je maturirala 1986. godine. Organizator susreta, Tomislav Milat, istaknuo je kako je glavni cilj večeri prisjetiti se školskih dana i zajedničkih trenutaka iz mladosti.
“Okupila su se dva razreda – moj ekonomski razred i učenici elektrotehnike. Žao mi je što se ostali razredi nisu mogli odazvati, ali unatoč tome, od nas 29 učenika ekonomskog razreda večeras je bilo 22 kolega, dok se iz razreda elektrotehnike okupilo njih 13,” rekao je Milat. Dodao je kako organizacija ovakvih susreta često zna biti izazovna jer “svatko ima svoju ideju kako bi to trebalo izgledati, no najčešće se sve svodi na to da jedan potegne, a ostali trebaju samo doći”.
Najvažnije, naglasio je, bilo je zajedničko druženje i prisjećanje starih dana. “Najveća motivacija mi je da se zabavimo i sjetimo školskih dana. Želim da ovo postane tradicija i da bude što više susreta,” zaključio je organizator.
Kliknite za pregled
Jedna od sudionica večeri, Katarina Beretin iz Kaštel Novog, prisjetila se svojih školskih dana i kolega: “Sve osim jedne kolegice odmah sam prepoznala. S nekima sam se posljednji put vidjela prije 12 godina, pa je bilo posebno emotivno ponovno ih susresti. Bilo je puno zagrljaja i sjećanja na te dane.”
Uspomene su bile prepune smijeha i anegdota. Beretin se prisjetila: “Sjećam se kada nas je jedan prijatelj vozio, došli smo na zavoj u Trogiru, automobil je proklizao i okrenuli smo se za 360 stupnjeva. Auto je bio ‘harmonika’, ali nas petero smo, hvala Bogu, svi živi ostali. Nosili smo srdele i prošek, marendali artičoke i družili se u školi – živjeli smo punim plućima.”
Na večeri je bio i profesor Duško Geić iz Trogira, razrednik elektrotehničkog razreda i jedan od osnivača klape Trogir. Profesor je s osmijehom komentirao susret: “Prepoznao sam sve učenike osim jednog ili dvojice koji su dobili po koji kilogram.” Sjećanja su mu posebno ostala na ekskurziju u Istru i knjigu koja je opisivala mjesta koja su tada obišli. Svakom od učenika donio je primjerak knjige, naglašavajući kako su njegovi učenici uvijek bili “nobelovci”.
Na pitanje koje je predmete predavao, profesor se našalio: “A koje nisam?” Za kraj je poslao i poruku današnjim profesorima i maturantima: “Razumijem ih i znam da im je stvarno teško. Vrijeme je zahtjevno, a djecu pretrpavamo informacijama. One se množe iz dana u dan, posebno u svijetu elektronike. Jadna današnja dica!”
Ovaj susret pokazao je kako sjećanja i prijateljstva iz školskih dana ostaju živa i nakon četiri desetljeća, a okupljanje je još jednom potvrdilo vrijednost zajedničkih trenutaka i tradicije koju bivši učenici žele nastaviti u budućnosti.
Moja reakcija na članak je…
