U zaselku Rupine, u općini Jasenice, podno Velebita, danas žive tek dvije starije žene. Kada ovdje zapuše bura, ni vozačima u toplim automobilima nije lako proći, a kamoli onima koji u tim uvjetima svakodnevno žive.
Jedna od njih je Marija Maruna, osamdesetdvogodišnjakinja koja već više od pola stoljeća ne napušta svoj skromni dom, iako su zime sve surovije, a samoća sve teža. Voda još nije stigla do njezine kuće. Do gusterne mora i po ledu, po mećavi i orkanskoj buri. “Sinko, da dere! To je čudo”, kaže za HRT baka Marija, opisujući snagu velebitske bure.
‘Ostale smo nas dvi babe’
Selo je gotovo opustjelo još tijekom rata. Ljudi su se iselili, a malo tko se vratio. “Nisu nam dali vodu. Narod se iselija kroz rat, nije se nitko vratija ode živiti, nego nas dvi babe, eto tako”, govori Marija.
Druga starica živi u blizini. Kada vrijeme dopušta, Marija joj samo pokuca na prozor da provjeri je li dobro. “Na prozor pogledam, ovako. I baka. Da vidim jesi živa i ja svojim putem”, kaže. No ovih dana, zbog poledice, do nje nije mogla.
Unatoč godinama i zdravstvenim problemima, Marija svakodnevno brine o svojim životinjama. Ima četiri magarca i kaže da ih mora nahraniti bez obzira na vremenske prilike. Prisjeća se mlađih dana kada je, kao i mnoge žene pod Velebitom, kilometrima nosila teške naramke drva. Danas to više ne može – srce joj je oslabilo, a ni cijepanje drva više ne ide.
Ostati unatoč svemu
Gerontodomaćica joj redovito donosi lijekove, no i oni su velik teret za njezinu skromnu mirovinu. Plaća ih 50 eura. Iako bi, kaže, izdržala i skupoću i hladnoću i buru, samoća joj najteže pada. Ipak, ne želi biti na teret djeci. Sin je posjećuje kad god može, no posljednjih dana zbog leda nije uspio doći do nje. “Bija je poša meni i nije moga doći… posipali su sol, ali nije išlo”, govori.
Marijina je odluka ostati u Rupinama – ondje gdje, kako kaže, mogu izdržati samo vjetrenjače i drača. Kada se zatvori autocesta, vozači samo projure kroz ovaj kraj prema velebitskim serpentinama. No Marija se ne miče s kućnog praga.
