U Hrvatskom saboru već godinama dominiraju visokoobrazovani zastupnici, pravnici, ekonomisti, liječnici i sve češće političari koji se politikom bave isključivo profesionalno. No jedno pitanje sve češće tiho tinja: zašto gotovo da nema radnika, obrtnika, ljudi sa srednjom stručnom spremom, odnosno onih koji znaju kako se puni proračun jer su mu sami doprinosili na prvoj crti – u tvornicama, skladištima, na bauštelama ili u polju?
Demokracija bi, barem u teoriji, trebala osigurati da svaki sloj društva ima svoj glas i zastupnike u parlamentu. No, kada pogledamo sastav Hrvatskog sabora, teško je oteti se dojmu da je riječ o zatvorenom krugu visokoobrazovanih pojedinaca i sve češće, profesionalnih političara koji desetljećima ne izlaze iz stranačkih struktura.
U 151 zastupniku koliko ih danas sjedi u saborskim klupama, rijetko ćete pronaći nekoga tko je radio kao vozač, konobar, građevinski radnik, mehaničar ili čistač. Još rijeđe nekoga tko je bio zaposlen u nekom skladištu ili tvornici. A ako i jest, najčešće se radi o onima koji su rano skrenuli u politiku i već godinama nisu ni blizu radničkog pogona.
Radnički glas koji se više ne čuje
Zoran Pucarić, politički analitičar i komunikacijski stručnjak, podsjeća na jednog od rijetkih zastupnika koji je prema njemu znao što znači raditi i stvarati – Božidara Pankretića.
“Jedan od po meni najboljih zastupnika je bio Pankretić, bio je seljak. Ali kad bi izašao za govornicu, jako dobro je upirao u probleme i govorio što bi trebalo napraviti. Bojim se da takvih više nema”, kaže Pucarić. Danas, dodaje, imamo potpuno drugačiji spektar ljudi – ili “profesionalce” koji se retorički zakopavaju u pravilnicima i replikama, ili, kako kaže, “redikule” koji služe više za folklor nego za stvarnu promjenu. “Imamo Ričarda, Roka… to su neozbiljni redikuli koji troše vjeru i glasove. Ljudi su siti tzv. intelektualaca pa daju glas nekome tko galami i zabavlja, ali to ne znači da su dobili pravog zastupnika”, upozorava.
U razgovoru za portal Pucarić otkriva i pozadinske mehanizme koji sprječavaju da ljudi “iz naroda” uopće dođu do saborskih klupa. “Ljudi koji žive od svojih ruku nemaju se vremena baviti politikom. A politika je strukturirana tako da lokalne organizacije ne guraju takve kandidate. Guraju se liječnici, profesori, odvjetnici, koji imaju veze i resurse. Onaj tko nije završio fakultet, neće daleko dogurati – jednostavno je tako”, kaže.
Piju se kave, jede se janjetina
Smatra i da je saborski sukob često tek predstava, i da ljudi izvan tog balona to sve više osjećaju. “Većina tih sukoba u Saboru je teatralna. Nakon žestoke rasprave, odu zajedno na kavu. A kad pogledaš te visokoškolovane intelektualce, uglavnom gledaju s visoka”, dodaje. Koliko nas zapravo Sabor reprezentira? Formalno, svi su hrvatski građani pred zakonom jednaki. No praksa pokazuje nešto drugo: mogućnost političkog napredovanja vrlo je neravnomjerno raspoređena. Obrazovanje je svakako važno, ali ono nije i ne bi smjelo biti jedini kriterij političke reprezentacije. Kad u Saboru nema ljudi koji znaju što znači raditi u smjenama, pod otvorenim nebom ili u šljaci, postoji velika opasnost da će se donositi zakoni koji su životno daleki većini građana. Upravo je to ono što se već događa – ljudi se sve više osjećaju nereprezentirano, i sve manje izlaze na izbore.
I tako demokracija, umjesto da raste, postaje sve tanja. Parlament bez radnika nije ekskluzivno hrvatski problem. No, u Hrvatskoj on ima dodatnu težinu jer se prečesto pretvara u sistem zatvorenog kruga: stranke biraju podobne, one koji “neće raditi probleme”, koji imaju akademsku podlogu i dobar CV. Radnička iskustva, obrti, život na minimalcu – sve je to izvan fokusa. Kao da se zaboravlja da upravo ti ljudi pune proračun, financiraju sustav i trpe posljedice zakona koje donose oni s ugodnim plaćama, titulama i klimom u uredu…
U Saboru žestoka svađa oko ZDS, Jandroković izgubio živce: ‘Ne lažite i ne izmišljajte’
