Na kraju 19. stoljeća, strani je putnik trebao provesti samo jedan dan razgledavajući London kako bi osjetio moć Engleske. U Westminsteru su Zgrade parlamenta ponosno svjedočile britanskoj globalnoj dominaciji, dok je na Buckinghamskoj palači kraljica Viktorija simbolično okrunila zlatno doba nacije. Duž Temze prema moru posjetitelji su mogli vlastitim očima vidjeti pomorsku silu najvećeg carstva koje je svijet ikada poznavao.
No, nije sve bilo dobro u Londonu. Joseph Conrad u svom romanu “Srce tame” (1899.) opisuje London kao „jedno od mračnih mjesta na zemlji“. Kazališnoj i trgovačkoj publici koja je ispunjavala sjajno osvijetljene, raskošne ulice West Enda, taj opis mogao je izgledati neumjesno, ali u četvrti Whitechapel bolesti, alkoholizam i siromaštvo uništavali su živote tisuća duša. To je bilo mjesto koje je, prema izvješću Londonske biskupije, bilo „neistraženo poput Timbuktua“.
Misterij Jacka Trbosjeka započeo je na današnji dan, 31. kolovoza 1888. kada je na ulici u Whitechapelu pronađeno tijelo mrtve žene. Grlo joj je bilo prerezano, a trbuh otvoren. Tri mjeseca kasnije, kada je završilo razdoblje poznato kao „Jesen strave“, još su četiri žene doživjele istu jezivu sudbinu. Ubojstva su šokirala Englesku. Bogati su Londončani odjednom morali priznati da opasnost ne vreba u dalekim kolonijama, već u njihovu vlastitom gradu. Kako je potraga za neidentificiranim ubojicom trajala, viktorijansko društvo – od same kraljice Viktorije pa nadalje – postajalo je opsjednuto slučajem. Jack Trbosjek postao je simbol predrasuda i strahova londonskog društva. Siromašni su krivili bogate, bogati siromašne, a tragične smrti pet žena postale su hrana senzacionalističkom tisku, dok su društveni aktivisti koristili slučaj kako bi pozivali na pomoć siromašnima.
Žene iz Whitechapela
Iznad svega, slučaj Trbosjeka razotkrio je neugodnu ironiju: u srcu grada koji se ponosio širenjem Pax Britannica, ubojica je slobodno hodao i vlasti ga nisu mogle zaustaviti. Kada su ubojstva naglo prestala u studenom 1888., misterij se samo produbio. Gotovo 140 godina kasnije, Jack Trbosjek vjerojatno je najzloglasniji i najmitologiziraniji serijski ubojica u povijesti. U kasnom 19. stoljeću, život za žene niže klase u Londonu bio je težak. Mnoge su radile za niske nadnice kao kućne pomoćnice ili u radionicama. Dnevna zarada često je značila hoće li imati gdje spavati te noći: tri ili četiri penija kupilo bi krevet u jednom od mnogih svratišta u Whitechapelu. U očaju, žene su se znale okrenuti prostituciji, a neke ulice istočnog Londona postale su poznata odredišta seksualnog rada kojim su se bavile i sve žrtve Trbosjeka u trenutku svoje smrti.
I dok je Jack Trbosjek sijao strah, ubojstva su činili i drugi. Pod zajedničkim nazivom „Whitechapelska ubojstva“, nasilne smrti 11 žena razotkrile su opasnosti s kojima su se žene niže klase svakodnevno suočavale. Većina stručnjaka danas se slaže da je Trbosjek odgovoran za pet ubojstava od kolovoza do studenog 1888. Prva potvrđena žrtva bila je Mary Ann Nichols, poznata i kao Polly, 43-godišnja majka petero djece, čije je tijelo pronađeno rano ujutro 31. kolovoza. Tjedan dana kasnije, Annie Chapman, udovica stara 47 godina, pronađena je u dvorištu u Hanbury Streetu. Imala je slične ozljede kao Nichols, no nedostajali su joj unutarnji organi.
Krajem rujna, u jednoj noći ubijene su još dvije žene: Elizabeth Stride (45) i Catherine Eddowes (46). Posljednja službena žrtva bila je Mary Jane Kelly, 25-godišnjakinja čije je unakaženo tijelo pronađeno u sobi svratišta 9. studenog. Sve su žene bile stanovnice Whitechapela i živjele su u siromaštvu – što ih je činilo lakim plijenom za ubojicu.
Istraga
Od samog početka, Scotland Yard bio je zbunjen. O Trbosjeku se, pod pretpostavkom da je djelovao sam, znalo samo jedno: ubijao je žene. Prema detektivu Edmundu Reidu, pet žrtava bile su prostitutke iz niže klase koje su živjele blizu jedna drugoj, a sve su ubijene nakon zatvaranja pubova. Zanimljivo je da nitko nikada nije čuo vrisak ili poziv u pomoć – što je neobično za tako gusto naseljenu četvrt. Ni na jednom tijelu nije bilo obrambenih rana. Jedini mogući svjedok bila je žena koja je 8. rujna vidjela Annie Chapman sa „strancem“ srednjeg rasta u tamnom plaštu – pola sata prije nego što je pronađena mrtva.
Sva su ubojstva imala i drugu zajedničku crtu: korištenje noža, ubijanje i naknadno oskvrnuće tijela. Najmanje tri žrtve bile su bez unutarnjih organa – što je izazvalo medijsku histeriju i paniku. Vrhunac interesa uslijedio je 27. rujna 1888., kada je policija dobila pismo navodno od ubojice, koji se potpisao kao Jack the Ripper (Jack Trbosjek). Taj nadimak zauvijek će ostati. Iako se većina pisama smatrala lažnima, nekoliko ih je izgledalo uvjerljivo – uključujući i ono iz listopada koje je došlo s – navodno – ljudskim bubregom.
Liječnik Thomas Bond, koji je obavio obdukciju nad Mary Jane Kelly, primijetio je da ubojica nije imao kirurške vještine, iako se to ranije spekuliralo. Bio je „nespretan rezač“, a ne školovani kirurg.
Osumnjičenici
Policija je sumnjala da bi ubojica mogao biti mornar ili lučki radnik. Glavni osumnjičeni bili su: Aaron Kosminski – mentalno nestabilan, John “Jack” Pizer – obućar, poznat pod nadimkom „Kožna pregača“, Francis Tumblety – američki nadriliječnik s kolekcijom ljudskih organa, Montague John Druitt – iz ugledne obitelji, ali psihički nestabilan, Seweryn Kłosowski – poznat kao trovač, ali nije se znalo da reže tijela i Thomas Neill Cream koji je otrovao prostitutke, ali je u vrijeme ubojstava bio u zatvoru u SAD-u.
To su bile scene iz filmskih scenarija i noćna mora svakog policijskog načelnika: Ubojica je na slobodi, panika se širi, a počinitelj kao da ismijava one koji ga love. Pod vodstvom sira Charlesa Warrena londonska Metropolitanska policija se mučila od trenutka kada je 31. kolovoza 1888. pronađeno tijelo Mary Ann Nichols.
Kako su ubojstva nizala, a optužbe protiv osumnjičenika padale u vodu, mediji su kritizirali policiju zbog navodnih propusta: sporo su reagirali na ubojstva; snimili su premalo fotografija; uništavali su dokaze. Danas povjesničari ističu izazove osnovnog policijskog rada u istočnom dijelu Londona, kao i protok dezinformacija i sumnjivih lažnih pisama koje je proizvodio tisak. No, mediji nisu bili milostivi: u listopadu 1888. Cork Examiner izvijestio je da se „ljudi pitaju je li Warren kriminalac ili idiot?“ U studenom, dan prije ubojstva Mary Ann Kelly, Warren je podnio ostavku, što je u Donjem domu izazvalo pljesak.
Teorije i pretpostavke
Kako je slučaj Jacka Trbosjeka ostao otvoren, oko njega se razvila cijela industrija. Jack Trbosjek bio je tema više od sto nefikcijskih knjiga, desetaka romana, nekoliko televizijskih serija i više od 20 filmova. Misterij je čak dao podlogu za čitavu disciplinu poznatu kao „Trbosjekologija“, koja se bavi iscrpnim istraživanjem slučaja i teorija o ubojstvima.
Trbosjekolozi su sastavili raznoliki popis osumnjičenika koji se čini da stalno raste. Od članova kraljevske obitelji do najobičnijih stanovnika Whitechapela, raznolikost osumnjičenika je zapanjujuća: William Gladstone, britanski premijer; rođak Winstona Churchilla; engleski slikar Walter Sickert – iako nikada nije bilo vjerodostojnih dokaza koji bi potvrdili ove tvrdnje.
Druga teorija, koja se nadovezuje na radnju Edgar Allan Poeove legendarne priče iz 1841. godine „Ubojstva u Rue Morgue“, pretpostavlja da Trbosjek nije bio čovjek, nego majmun koji je pobjegao iz zoološkog vrta. Jedna od najbizarnijih ideja optužuje Charlesa Dodgsona, poznatog pod pseudonimom Lewis Carroll i autora „Alise u zemlji čudesa“. Knjiga iz 1996. tvrdi da nesloženi anagrami u njegovim knjigama otkrivaju ubojstva, no ta je tvrdnja kasnije opovrgnuta od strane povjesničara.
Neki su predlagali bogate liječnike kao osumnjičenike, uključujući sira Williama W. Gulla, osobnog liječnika kraljice Viktorije. Drugi pak upiru prstom u Alexandera Pedachenka, agenta ruske carske tajne policije, koji je navodno počinio zločine kako bi diskreditirao Scotland Yard. Taj je plan detaljno opisan u jednom kasnijem dokumentu, sada izgubljenom, koji je napisao nitko drugi do Rasputin. Noviji osumnjičenici uključuju američkog serijskog ubojicu H. H. Holmesa, poznatog po nekoliko strašnih ubojstava tijekom Svjetske izložbe u Chicagu 1893. godine, a za kojeg se također tvrdi da je Jack Trbosjek. Jedina stvar koju ove različite hipoteze dijele jest da nijedna nije bila dovoljno uvjerljiva da postigne konsenzus potreban za konačno zatvaranje slučaja.
Bogati i siromašni
Pokolj Jacka Trbosjeka doveo je i do određenih pozitivnih društvenih promjena. Prijezir prema nižim slojevima duboko je bio ukorijenjen u razmišljanju gornje klase. Umjesto da vide prostituciju kao posljedicu siromaštva, mnogi imućniji Londonci smatrali su odluke tih žena pitanjem morala, a ne preživljavanja. Podržavali su prevladavajuću ideju da mnogi na dnu društvene ljestvice žive kako žive zbog lošeg karaktera. Do vremena Trbosjekovih ubojstava, socijalni darvinizam – primjena Darwinove teorije prirodne selekcije na ljudske skupine – dodatno je ojačao tu ideju.
Međutim, malo po malo, konsenzus se pomaknuo prema rješavanju korijena siromaštva. Osnovana u Whitechapelu 1860-ih, Armija spasa već je pomagala prostitutkama i nastojala ih odviknuti od alkohola koji je uništavao živote Trbosjekovih žrtava. Potreseni uvjetima koje su otkrila ubojstva u Whitechapelu, i konzervativci su počeli pozivati na reforme, djelomično vođeni prosvijećenim samointeresom: poboljšanje uvjeta smanjilo bi šanse za društvenu pobunu, pisao je National Geographic.
Otkriveno kako je Iračanin mamio djevojčicu u Zagrebu: Nije došla sama
Strava i užas kod katoličke škole: Djeca ubijena dok su se molila
Likvidirali trojicu trgovaca drogom, među njima i Hrvat: Evo što ih je odalo
