Ubojstvo obavijeno velom tajne: Rušio je Jugoslaviju iznutra, a spominjalo se i Arkanovo ime

Iako je godinama živio pod velom sumnje, Stjepan Đureković nije znao da će tog 28. srpnja 1983. godine skončati u jednoj garaži daleko od svog doma. On je oko 11 sati ušao u improviziranu tiskaru u njemačkom gradiću Wolfratshausenu, kako bi fotokopirao rukopis svog novog članka. Kad je završio s poslom, krenuo je prema izlazu, gdje su ga dočekala dvojica agenata UDBA-e. Pucali su. No, Đureković je preminuo tek nakon nekoliko snažnih udaraca u glavu, kako je kasnije utvrdila njemačka policija.

Đureković je rođen 1928. godine u Vojvodini. Tijekom Drugog svjetskog rata se pridružio ustaškoj mladeži, no kasnije je ipak prešao u partizane kako bi izbjegao mobilizaciju u domobrane. Nekoliko je puta nakon rata priman i izbacivan iz Komunističke partije Jugoslavije, jer mu je majka bila “folksdojčerica”, odnosno potomak doseljenika iz Njemačke. Kako je početkom pedesetih diplomirao na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, ubrzo ga je primijetio jedan od prvih direktora INA-e, inače bivši načelnik OZNA-e u Bjelovaru, Ante Milković.

S obzirom na to da je već imao iskustva s vođenjem rafinerije nafte u Sisku, Đureković je pod Milkovićevim protektoratom postao jedan od važnijih direktora INA-e. Tako je dubio uvid u gotovo sve razine poslovanja i financije jedne od najvećih naftnih kompanija na ovim prostorima.

Surađivao s Nijemcima

Strah komunističkih vlasti da surađuje s Nijemcima nije se ostvario tijekom Drugog svjetskog rata, ali jest od travnja 1975. do siječnja 1983. godine kad je radio kao tajni suradnik za njemačku Saveznu obavještajnu službu (BND, njem. Bundesnachrichtendienst). Dostavljao im je ključne informacije od vojnog i gospodarskog značaja za Jugoslaviju, koje su se ticale smještaja, osiguranja i količine strateških rezervi goriva, doznavao je i informacije o tajnom aerodromu JNA u Željavi, ali i o navodnom atomskom programu Jugoslavije. Za to je od Nijemaca dobio 150.000 maraka.

Klupko njegova rada počelo se raspetljavati kad je održavao sastanke i s članovima Saveznog izvršnog vijeća SFRJ. Ono je istraživalo sumnje u pronevjere i malverzacije u INA-i u koje su navodno bili umiješani Vanja Špiljak te Miša Broz. Te tvrdnje nisu nikad dokazane, a Vanja Špiljak je 2008. otklonio svaku mogućnost da je njegov otac Mika Špiljak, tadašnji predsjednik predsjedništva SFRJ, ili bilo tko od visokih političkih dužnosnika imao veze s atentatom na Đurekovića.

Godinu dana prije ubojstva, Đureković se preselio u Njemačku zbog straha da bi jugoslavenske vlasti mogle razotkriti njegovu suradnju s BND-om. Zatražio je i dobio politički azil te počeo s izdavačkom djelatnošću. Sa suradnicima iz Hrvatskog nacionalnog odbora objavio je knjigu “Jugoslavija u krizi”, u kojoj je tvrdio da Jugoslavija zbog visoke inflacije i nezaposlenosti iskorištava resurse Hrvatske.

KAKO JE UBIJEN STJEPAN ĐUREKOVIĆ? Pravda je stigla udbaše tek nakon 33 godine: Stjepan nije pokleknuo od metaka, ubojica ga dokrajčio monstruoznim činom

Nijemci razriješili slučaj

Jugoslavenske, a potom i hrvatske vlasti nisu činile puno kako bi istražile sve okolnosti Đurekovićeva ubojstva. Pojavljivale su se glasine kako su u njegovom smaknuću sudjelovali i viđeniji članovi beogradskog podzemlja, među kojima se ističe ime Željka Ražnatovića Arkana. No, ta će teza kasnije biti opovrgnuta. Njemačke su vlasti provodile istragu, no i kod njih je ovo postao “hladni slučaj”, sve do 2004. godine kad je u Münchenu uhićen Krunoslav Prates.

On je bio urednik emigrantskog mjesečnika “Hrvatska država”, koji se tiskao u tiskari u kojoj je Đureković ubijen. Tijekom istrage, Nijemci su utvrdili da je Prates još od sedamdesetih radio za UDBA-u te da je bio pod paskom Josipa Perkovića, posljednjeg šef UDBA-e u Hrvatskoj, protiv kojeg je Njemačka 2005. godine raspisala tjeralicu. Raspisana je tjeralica i za bivšim federalnim šefom UDBA-e, Zdravkom Mustačem.

Hrvatske su se vlasti protivile njihovom izručenju Njemačkoj. Tadašnji premijer i današnji predsjednik Zoran Milanović usprotivio se tome, rekavši da bi to bilo opasno po Hrvatsku. Tjeralice protiv Perkovića i Mustača je usporedio s mogućnošću da se na isti način izručuju i hrvatski branitelji. No, morao je popustiti, jer je o nastavku sudskog procesa protiv dvojica udbaša ovisio i hrvatski ulazak u Europsku uniju. Tako su Perković i Mustač uhićeni u veljači te godine i brže-bolje izručeni Njemačkoj.

Nedugo nakon tog čina donesene su izmjene Zakona o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama EU, koji je kolokvijalno nazvan “lex Perković”. Tim je izmjenama obrisano ograničenje za primjenu europskog uhidbenog naloga za kaznena djela počinjena nakon 7. kolovoza 2002. godine, što je bilo sporno Europskoj komisiji, jer su takvo ograničenje mogle imati samo članice koje su EU pristupile prije 2002. godine.

Doživotno u zatvoru

To je otvorilo put za izručenje Perkovića i Mustača Njemačkoj, koja je u međuvremenu 2008. godine osudila Krunoslava Pratesa na doživotnu kaznu zatvora, navevši da je on dojavio Perkoviću kad će Đureković biti u tiskari te mu dostavio ključ. Istu su kaznu 2016. godine dobili su Perković i Mustač, koji su potom izručeni Hrvatskoj na odsluženje kazne. Perkoviću su kasnije naši sudovi pretvorili kaznu u 30, a Mustaču u 40 godina zatvora.

Dalekovidni Stjepan Đureković: Od ključa do sjekire po glavi

Njihov odvjetnik Anto Nobilo pokušao je svim silama osporiti optužnicu, a kasnije se i žalio na odluku njemačkog suda. No, svi njegovi napori su odbijeni, kao i zahtjev za pomilovanjem dvojice vremešnih bivših obavještajaca. Zoran Milanović, ovog puta u ulozi predsjednika Republike, promijenio je svoj stav te poručio kako nema šanse da će pomilovati Perkovića i Mustača. Trenutno je Perkoviću ostalo 19,5 godina kazne, a Mustaču 35 godina zatvora.

Motiv ubojstva uspješnog gospodarstvenika, ali i političkog emigranta Đurekovića ostaje nerasvijetljen. Nije poznato je li stradao zbog svoje tajne suradnje s BND-om, afere s pronevjerom novca od prodaje nafte u INA-i ili zbog svojih stavova. Naime, njegova je supruga navela da je on još u šezdesetima postao uvjereni antikomunist i antititoist te je 1970. godine počeo pisati knjigu “Proleterijat – velika prevara”. Kasnije je objavio knjige “Crveni manageri”, “Slom ideala” i “Sinovi orla”. Sva njegova djela objavljena su u emigraciji.