U kontekstu nedavno održanih rusko-ukrajinskih diplomatskih pregovora u Istanbulu, prvih od 2022. godine, zanimljivo je za istražiti prema čemu oni mogu ići i što bi različiti akteri mogli očekivali od pregovora? (Prvi dio ove dvodijelne analize možete pogledati ovdje ili pri dnu teksta.)
Sjedinjene Američke Države
Dolaskom administracije Donalda Trumpa rusko-ukrajinski sukob se promatra prije svega kroz prizmu američkog nacionalnog interesa, opreza prema upletenosti u vanjske sukobe i fokusa na „America First“ doktrinu.
Trumpova administracija podupire primirje koje bi zaustavilo sukob i ograničilo američku uključenost, ali ne nužno pod uvjetima koje bi Ukrajina smatrala pravednima. Umjesto inzistiranja na povlačenju ruskih snaga kao preduvjetu, fokus bi bio na brzom zaustavljanju borbi, smanjenju američkih troškova, te potencijalnoj ulozi SAD-a kao posrednika u pregovorima, uz retoričko distanciranje od dugoročnih obveza.
Trump bi izbjegavao govor o međunarodnoj pravdi (liberalni teorijski narativ), već bi promovirao dogovor koji smiruje situaciju, bez eksplicitne osude Rusije. U prethodnom mandatu pokazivao je skepsu prema ukrajinskom vodstvu i više puta iskazao pozitivan osobni odnos prema Vladimiru Putinu, što bi moglo utjecati na smanjenje američkog pritiska prema Moskvi u idućem dugoročnom razdoblju, što je vrlo upitno u određenim segmentima. Cilj SAD-a pod Trumpom je da se u ovom sukobu ostvari što više američkih interesa, neovisno o tome tko će i koliko za to platiti i patiti.
Američki dužnosnici pod Trumpom mogli bi upozoravati da bi nastavak rata doveo do bespotrebnog iscrpljivanja resursa SAD-a i ekonomskih posljedica za američko stanovništvo, stoga bi primirje bez daljnje vojne eskalacije bilo predstavljeno kao razumno kompromisno rješenje. Naravno, sam Trump bi svakako u budućim koracima pokušao instrumentalizirati bilo koju vrstu primirja ili mira za svoje bolje pozicioniranje i gradnju vlastite ličnosti kao one koja je donijela mir. Dakle, realno je za pretpostaviti da bi Trump pokušao iskoristiti kraj sukoba za samopromociju, npr. nudeći se kao ključni „mirovni posrednik“ između Putina i Zelenskog, s fokusom na dogovor, a ne na međunarodne norme.
Administracija Donalda Trumpa ne bi „nasilno“ zagovarala „pravedan mir“ u liberalnom smislu međunarodnog prava, već bi stavila naglasak na politički dogovor koji bi zaustavio rat i zaštitio američke interese, uključujući:
- smanjenje američke financijske pomoći Ukrajini,
- ograničavanje vojne pomoći kako bi se izbjegla percepcija američke upletenosti u „još jedan strani rat“,
- i moguće povezivanje pregovora sa širim trgovinskim ili sigurnosnim interesima SAD-a.
Iako bi nominalno podržavao suverenitet Ukrajine, Trump bi vjerojatno izbjegavao otvorene izjave o povratku svih okupiranih teritorija, posebno Krima, za koji je ranije sugerirao da je odavno ruski. Retorika bi bila usmjerena više na prestanak borbi nego na rješavanje dubinskih uzroka sukoba, stoga je pozicija Trumpa mnogo više realistička i fokusirana na negativni mir.
Trumpova administracija vjerojatno ne bi davala snažnu podršku ukrajinskoj “mirovnoj formuli”, niti bi aktivno gurala ideju međunarodnog kaznenog progona ruskih dužnosnika. Umjesto toga, naglasak bi bio na:
- brzom rješenju sukoba kroz bilateralne dogovore,
- ograničavanju uloge NATO-a u regiji, kako se ne bi provociralo Moskvu,
- te porukama o potrebi „europske odgovornosti“ za Ukrajinu, uz povlačenje SAD-a iz vodeće uloge kako bi se fokusirala na Kinu.
U kontekstu administracije Donalda Trumpa, stav SAD-a prema primirju i miru u Ukrajini bio bi vjerojatno manje normativan, više transakcijski, s naglaskom na prestanak sukoba bez produbljene analize pitanja pravednosti, odgovornosti i teritorijalne cjelovitosti. Primirje bi se vidjelo kao praktično rješenje, a mir kao politički dogovor koji „mora funkcionirati“, bez nužnog povratka na granice iz 1991. godine.
Američka pomoć Ukrajini bila bi smanjena, često uvjetovana domaćim političkim kalkulacijama, a odnosi prema Rusiji podložni osobnoj percepciji vodstva, a ne kolektivnim sigurnosnim strukturama i savezništvima. Ukratko, Washington pod Trumpom ne bi bio vođa globalnog pritiska na Rusiju, već akter sa selektivnim interesom za stabilnost i dojam uspjeha, više nego za dugoročnu pravednost. Na ovaj način, Trump, kao predstavnik ponajviše realističke teorijske škole, bi svojim djelovanjem potencijalno omogućio ravnotežu snaga u Europi i negativan mir. Stoga je za kraj važno naglasiti kako bi Donald Trump mogao odigrati ključnu ulogu u završetku rusko-ukrajinskog sukoba, kao što i sam najavljuje nakon potencijalnog budućeg sastanka s ruskim predsjednikom budući da je ovaj sukob u Ukrajini vrlo sličan Kubanskoj krizi koji je riješen upravo direktnom komunikacijom Moskve i Washingtona (Rukavina, 2024: 53-54).
Poker u troje: Europa na margini odlučivanja o svojoj sudbini (2)
Kina
Kina od početka rusko-ukrajinskog sukoba zauzima pažljivo uravnoteženu poziciju, koju karakterizira formalna neutralnost, ali i prešutna sklonost Rusiji. Kineski stav prema primirju i miru temelji se na vlastitoj vanjskopolitičkoj doktrini neintervencionizma, suverenosti država i stabilnosti međunarodnog poretka, ali interpretiranoj u skladu s vlastitim strateškim interesima, osobito u suprotstavljanju američkom utjecaju u svom okružju.
Kina promiče ideju prekida vatre i političkog dijaloga, no bez eksplicitne osude ruskog napada. U svom „mirovnom planu“ objavljenom u veljači 2023., kinesko Ministarstvo vanjskih poslova pozvalo je na:
- hitan prekid neprijateljstava,
- poštivanje suvereniteta svih zemalja,
- i uzimanje u obzir sigurnosnih interesa svih strana, uključujući Rusiju.
Međutim, u tom dokumentu nije spomenuto povlačenje ruskih trupa s ukrajinskog teritorija. Time Kina, iako nominalno zagovara mir, praktično prihvaća mogućnost „zamrznutog sukoba“ u kojem bi status quo ostao nepromijenjen, a zauzeti ukrajinski teritoriji bi ostali pod ruskom kontrolom.
Kineski narativ o miru uključuje načela dijaloga i kompromisa te istovremeno povećava trgovinsku razmjenu s Rusijom, uključujući u osjetljivim sektorima poput energije i tehnologije, čime neformalno podržava Kremlj. Kina u ovom sukobu pokušava približiti i pozicionirati se što bolje u Rusiji, naročitom njenom tržištu od oko 150 milijuna stanovnika, ali i mnogo šire diljem post-sovjetskog prostora. Nadalje, Kina pažljivo promatra kako Zapad reagira na pokušaj promjene granica silom, jer to ima direktne posljedice za njezine planove oko Tajvana. Pregovori koji bi završili „zamrznutim sukobom“ ili „kompromisnim mirom“ normalizirali bi pripajanje/aneksiju teritorija bez kazne i tako ojačali kineske argumente za vlastita unilateralna djelovanja. (Navedeno se može i dalje koristiti kao domino efekt pripajanja teritorija s većinskim nacionalnim stanovništvom, naročito diljem Europe gdje su neke od takvih potencijalnih otvorenih pitanja: pripajanje Kosova Albaniji, dijela BiH Srbiji i Hrvatskoj, Transilvanije Mađarskoj i drugo, što predstavlja veliki presedan za Europu i zbog čega se većina EU država članica protivi promjeni granica u Europi).
Osim toga, Kina se pozicionira kao važan ekonomski partner u poslijeratnoj obnovi, a time i kao glavni akter u stvaranju nove euroazijske povezanosti. Pregovori su za Kinu alat da se Rusija veže još čvršće za Peking, bolje se pozicionira u Srednjoj Aziji, ali i da Kina održi utjecaj u Globalnom Jugu, gdje se njezina „miroljubiva“ uloga koristi za protutežu američkom „liberalnom-demokratskom imperijalizmu“.
Model mira koji Kina promiče temelji se na ideji suvereniteta, ali i sigurnosne ravnoteže, pri čemu se ne inzistira na povratku okupiranih teritorija Ukrajini, već se favorizira stabilnost i deeskalacija. Takav pristup implicitno priznaje ruske „sigurnosne brige“, poput proširenja NATO-a, čime se Kijevu uskraćuje pravo da samostalno odlučuje o svojoj strateškoj sigurnosnoj orijentaciji iz čega se jasno ocrtava realizam kao teorijski okvir kineske pozicije. U kontekstu mirovnih pregovora, Kina se nudi kao neutralni posrednik, ali pod uvjetima koji ne narušavaju ruske interese, što Kijev i većina zapadnih saveznika tumače kao nedovoljno uravnotežen i politički neprihvatljiv okvir.
Zaključno, kineski pristup miru ne temelji se na pozitivnom miru, nego na pragmatičnoj ravnoteži interesa, pri čemu se prioritet daje sprečavanju eskalacije i očuvanju globalne stabilnosti, čak i pod cijenu normalizacije aneksije/pripajanja teritorija. Takav stav odgovara kineskoj globalnoj strategiji alternativnog multilateralizma, u kojem se osporava zapadno vođeni međunarodni poredak, a konflikti rješavaju kroz realpolitiku, a ne kroz univerzalna liberalna teorijska načela.
Meter o ‘presedanima’ u promjenama državnih granica: Laži i dvostruki standardi
Velika Britanija
Velika Britanija od samog početka ruske invazije na Ukrajinu zauzima jedan od najčvršćih i najbeskompromisnijih stavova u Europi, u potpunosti usklađen s pozicijama ukrajinskog vodstva (ili je pak ukrajinsko vodstvo usklađeno s britanskom pozicijom, naročito ako se uzme britanski utjecaj na Ukrajinu za vrijeme prvih pregovora u Istanbulu 2022. godine). Britanski stav prema primirju i miru utemeljen je na jasnim interesnim geopolitičkim i kako sama često kaže, moralnim načelima (koja su ustvari liberalna načela u koje su zamotani britanski nacionalni interesi): odsustvo agresora s ukrajinskog teritorija, kaznena odgovornost za zločine te dugoročna sigurnosna integracija Ukrajine u euroatlantske strukture.
Velika Britanija smatra neprihvatljivim svako primirje koje ne uključuje potpuno povlačenje ruskih snaga s okupiranog teritorija Ukrajine. Britanski dužnosnici, uključujući tadašnjeg premijera Borisa Johnsona i njegove nasljednike (imena se mijenjanju, dok britanska politika ostaje ista), više puta su javno odbacili ideje o kompromisnom ili „brzom miru“, koji bi značio prihvaćanje ruskih teritorijalnih dobitaka u zamjenu za prestanak sukoba.
Britanska vanjskopolitička retorika uključuje kritiku svih pokušaja „smirivanja agresora”, koji bi, prema Londonskom stajalištu, poslali poruku da se silom mogu mijenjati granice i da bi takav pristup narušio međunarodni poredak i potaknuo buduće agresije. U tom kontekstu, Velika Britanija smatra da primirje bez pravde i odgovornosti nije održivo, već predstavlja samo pauzu prije nove „runde nasilja“.
Britanska vlada snažno podržava nastavak vojne pomoći Ukrajini – uključujući napredne sustave protuzračne obrane, tenkove Challenger 2, obavještajnu suradnju i vojnu obuku – jer smatra da snaga na terenu povećava šanse Ukrajine za povoljni ishod pregovora. Uz to, London redovito poziva zapadne partnere da ne popuštaju pred „mirovnim prijedlozima“ koji dolaze iz Moskve ili od trećih aktera poput Kine, koji ne podrazumijevaju povratak na međunarodno priznate granice.
U pogledu konačnog mira, Velika Britanija zagovara potpunu obnovu teritorijalne cjelovitosti Ukrajine, uključujući Krim, i to u skladu s međunarodnim pravom i Poveljom UN-a. Osim toga, britanske vlasti inzistiraju na procesu međunarodne kaznene odgovornosti za ratne zločine, posebno za zločine nad civilima, deportaciju djece i napade na civilnu infrastrukturu.
Velika Britanija aktivno podržava inicijative za uspostavu posebnog međunarodnog suda za zločin agresije protiv Ukrajine te je među najglasnijim zagovornicima prikupljanja i čuvanja dokaza o ratnim zločinima.
Dugoročno, britanski stav uključuje čvrstu potporu ukrajinskim euroatlantskim aspiracijama. London vidi članstvo Ukrajine u NATO-u i Europskoj uniji kao ključne instrumente za osiguranje trajnog mira i stabilnosti u istočnoj Europi, kao i odvraćanje budućih „agresija“ Rusije ili drugih autoritarnih režima. Međutim, također se iza ovih argumenata vidi i britansko očuvanje vlastite uloge kao vodeće europske vojne sile i jamca sigurnosti kontinenta (neovisno o Europskoj uniji) koji je mnogo pogodniji za Veliku Britaniju ako je razjedinjeniji (u ratu), nego ujedinjen (u miru).
Nakon izlaska iz EU, Velika Britanija traži nove načine projekcije moći i značaja u europskoj i globalnoj sigurnosti. Podržavajući Ukrajinu vojno, obavještajno i diplomatski, te zauzimajući beskompromisan stav prema Rusiji, London želi pokazati da je i dalje ključni europski sigurnosni akter, čak važniji od Bruxellesa. Pregovori koji bi završili „negativnim mirom“ (npr. zadržavanje okupiranih teritorija) ugrozili bi britanski narativ o „odlučnoj obrani međunarodnog poretka“, pa zato Velika Britanija preferira potpuni vojno-politički poraz Rusije kao potvrdu vlastite političke linije, ali i potencijalno eliminiranje i slabljenje Europe kao takve, ako ne i njeno uništenje, ali i uništenje svijeta jer je teško za očekivati vojno-politički poraz Rusije bez aktivacije nuklearnog oružja, o čemu smo ranije pisali.
Britanska vanjska politika tradicionalno koristi moralni jezik obrane međunarodnog prava, ali taj jezik je i sredstvo za izgradnju autoriteta u transatlantskom savezu. Pregovori u kojima bi Zapad „natjerao“ Ukrajinu na kompromis pod prijetnjom iscrpljenosti, podrivali bi britansku retoriku i kredibilitet. Zato Velika Britanija vrlo glasno upozorava da „mir bez pravde nije mir“, iako se iza tog morala nalazi realna strategija dugoročne izolacije Rusije, ali i sputavanje razvoja Europske unije.
Velika Britanija zauzima jasan i dosljedan stav: mir u Ukrajini mora biti pravedan, trajan i temeljen na punom poštivanju međunarodnog prava. Primirje koje ne uključuje povlačenje ruskih snaga smatra se lažnom stabilnošću, dok se stvarni mir vidi kao rezultat ukrajinske pobjede i međunarodnog prava. Britanska vanjska politika u ovom sukobu snažno se oslanja na vrijednosti liberalne demokracije, vladavine prava i suvereniteta, a Ukrajina se promatra kao prva fronta obrane europske sigurnosti i međunarodnog poretka, svojevrsni Antemurale Europenitatis (dok Rusija sebe promatra kao Antemurale Christianitatis protiv liberalnog dekadentnog Zapada koji je državnim udarom usisao te militarizirao Ukrajinu protiv nje).
Ovdje je važno istaknuti mogućnost ili potencijal ponovnog britanskog uplitanja u rusko-ukrajinske mirovne pregovore ako navedeno bude vodilo prema svojevrsnoj bilo kojoj srednjoj kompromisnoj poziciji, međutim ovog puta bi se mogao očekivati mnogo veći otpor iz SAD-a kao prepreka britanskim sabotažama mira u Europi, makar on bio i negativan po Galtungovoj koncepciji.
Postavlja se retoričko pitanje za čitatelje pred kraj analize: je li bolje privremeni negativan mir (ili primirje) na kojem se godinama može raditi prema pozitivnom miru, ili još mjeseci i godine krvoprolića nakon kojeg nas vrlo vjerojatno čeka ponovno neka vrsta negativnog mira, mnogo prije nego pozitivnog, koji je po realistima ništa drugo nego utopija?
Fijasko demokracije: Da se rumunjski scenarij zbio u diktaturi ‘gorili’ bi i Bruxelles i mediji
Zaključno – primirje i mir
Analiza odnosa prema primirju i miru u kontekstu rusko-ukrajinskog rata pokazuje kako ti pojmovi, iako tehnički usmjereni na zaustavljanje nasilja, imaju duboku ideološku, teorijsku i stratešku dimenziju. Različiti akteri – od Ukrajine, Rusije, SAD-a i Kine do Velike Britanije – tumače ih kroz prizmu vlastitih interesa, sigurnosnih koncepata i vrijednosnih sustava.
Primirje se u ovom sukobu pokazuju kao instrumenti nacionalnih interesa različitih aktera. Rusija ga koristi kao taktički instrument za očuvanje ratnih dobitaka, slabljenje sankcija i redefiniranje europskog sigurnosnog poretka. Kina poziva na primirje bez osude agresora, čime de facto podržava zamrzavanje sukoba, dok bi u kontekstu administracije Donalda Trumpa, SAD vjerojatno bio sklon transakcijskom primirju bez osjetljivih političkih uvjeta istovremeno sebe prikazujući kao glavnog svjetskog mirotvorca.
Upravo se u toj razlici između primirja i stvarnog mira ogleda teorijska razlika između negativnog i pozitivnog mira, kako ju definira Johan Galtung. Dok realizam vidi mir kao odsutnost rata i rezultat ravnoteže moći, liberalizam inzistira na pravdi, normama i institucionalnoj transformaciji. Ukrajinski zahtjevi, uključujući povrat svih okupiranih teritorija, međunarodnu kaznenu odgovornost i sigurnosne garancije, u potpunosti su u skladu s liberalnom paradigmom pozitivnog mira, dok ruski pristup dosljedno slijedi realističku logiku očuvanja ili obnove svoje moći i ponovne realističke uspostave ravnoteže snaga u Europi, a potencijalno i globalno.
U međuvremenu, činjenica da se predsjednik Zelenski formalno odrekao pregovora s Vladimirom Putinom predsjedničkim dekretom te da je Europski sud za ljudska prava presudio protiv Ukrajine zbog slučaja Odesa ukazuje na složenost moralnih pozicija i razliku između političkog narativa i pravne odgovornosti. Ovi elementi dodatno potvrđuju kako ni jedna strana nije savršeno čista u očima međunarodne pravde, ako nešto takvo opće i postoji, čime se ideja „pozitivnog mira“ još više komplicira u praksi.
Osim toga, ako do primirja ne dođe u skoro vrijeme, nastavlja se sukob u kojem Rusija realno pobjeđuje, neovisno o sveopćoj trogodišnjoj propagandi protiv nje. Na terenu Ukrajinci su u povlačenju, a Rusi u ofenzivi, polaganoj i sporoj, ali stabilnoj. Rezultat ne postizanja primirja ili mira je rusko daljnje osvajanje ukrajinskog teritorija i nastavak uništenja (demilitarizacije) Ukrajine. Tako da bi logično bilo da Ukrajina traži što prije završetak sukoba, jer joj je to u interesu, dok Rusija može ovako nastaviti sukob i dalje slabiti Ukrajinu kao državu.
Zanimljiv je realistički argument kako su Zapadnjaci, poput Velike Britanije, koji podržavaju Ukrajinu i održavaju je u sukobu s Rusijom paradoksalno ruski igrači koji samoj Ukrajini rade najveću štetu nastavljajući sukob koji je godinama uništava (naravno, slabi se i uništava i sama Rusija). Kako se i dalje na Zapadu (naročito u većini država članica EU koje trenutačno nemaju snage niti političke volje uspostaviti vojsku i poslati je u rat protiv Rusije, ali nastavljaju podržavati Ukrajinu u sukobu protiv Rusije) odbija shvaćati, zbog prevladavajućeg liberalnog narativa, diskursa, ali i svojevrsne liberalne paradigme, da je Ukrajina u euroatlantskim institucijama (naročito NATO savezu, ali od nedavno i u bilo kojoj ozbiljno militariziranoj anti-ruskoj verziji EU) egzistencijalna prijetnja Rusiji (slično kao što je Kuba bila za SAD), što Rusi ponavljaju desetljećima, sukob neće tako brzo i lako završiti.
U konačnici, primirje bez rješenja dubinskih uzroka sukoba, bilo teritorijalnih, političkih ili normativnih, ne može se smatrati pravim mirom, već samo privremenim prekidom nasilja koji nosi visoki rizik od obnove sukoba.
Mir u Ukrajini može biti trajan samo ako bude institucionalno utemeljen i međunarodno garantiran od svih strana, no trenutno globalna ravnoteža moći i divergirajuće geopolitičke agende to onemogućuju, možda upravo zato što je europska i globalna ravnoteža snaga još uvijek u nastanku, kao i cijeli međunarodni poredak nakon 2020. godine i Covid-19 krize te rusko-ukrajinskog sukoba. Međutim, mi još ne znamo u kojem točno vremenu živimo i nalazimo se u svojevrsnoj situaciji najbolje opisanoj u Hegelovoj filozofskoj misli: „Minervina sova uzlijeće tek u suton“ (Hegel, 1989). Ova metafora označava da filozofija (ili općenito razumijevanje) dolazi nakon što se događaji već odigraju. Sova, simbol mudrosti (Minerva je rimska božica mudrosti), ne leti tijekom dana, dok se stvari zbivaju, nego tek u sumrak – kad dan završava. Filozofija ne može predvidjeti budućnost, već razumije i objašnjava prošlost – tek kad „suton“ padne na neko završeno povijesno razdoblje ili društveni oblik. Time Hegel implicira da je znanje o nekom povijesnom trenutku moguće tek retrospektivno razumjeti, slično tako će i naše današnje razdoblje dobiti bolje razumijevanje iz određene točke u budućnosti.
Stoga, pitanje primirja i mira u Ukrajini nije samo diplomatsko ili vojno pitanje, već test sposobnosti međunarodne zajednice da izgradi svijet utemeljen bilo na realističkoj ravnoteži interesa bilo na sustavu liberalnih-demokratskih vrijednosti što je dilema koja ostaje u središtu suvremenih međunarodnih odnosa.
Sukob realista i liberala u međunarodnim odnosima s refleksijom na Ukrajinu (1)
Tako su primirje i/ili mir u međudržavnom rusko-ukrajinskom sukobu i posljedice istih dio borbe na međunarodnoj političkoj razini te ogledalo različitih ideoloških i geopolitičkih razlika koje postoje u svijetu, a koje se mogu uravnotežiti i postići pragmatičnom političkom voljom koja nedostaje, kako na europskoj tako i na globalnoj razini.
Literatura:
European Court of Human Rights. Judgment Concerning Ukraine. January 25, 2024. https://www.echr.coe.int/w/judgment-concerning-ukraine-2#:~:text=Ukraine%20the%20Court%20held%20that%20there%20had%20been,and%20conduct%20an%20effective%20investigation%20into%20the%20events (Pristupljeno: 15.5.2025.)
Galtung, Johan. “Violence, Peace, and Peace Research.” Journal of Peace Research 6, no. 3 (1969): 167–191.
Galtung, Johan, et al. Peace: Research, Education, Action. Copenhagen: Christian Ejlers, 1975.
Galtung, Johan. Peace by Peaceful Means: Peace and Conflict, Development and Civilization. London: SAGE Publications, 1996.
Hegel, Georg Wilhelm Friedrich. Predavanjaizfilozofijeprava. Beograd: BIGZ, 1989.
Rukavina, Bruno. 2024. Vanjska politika Ruske Federacije i sukob u istočnoj Ukrajini (2014. – 2022.). Završni specijalistički rad, Fakultet političkih znanosti – Sveučilište u Zagrebu. Dostupno na: https://repozitorij.fpzg.unizg.hr/islandora/object/fpzg:2538(Pristupljeno: 15.5.2025.)
УКАЗ ПРЕЗИДЕНТА УКРАЇНИ – №679/2022. ПрезидентУкраїни. Dostupno: https://www.president.gov.ua/documents/6792022-44249 (Pristupljeno: 15.5.2025.)
