Ova recenzija temelji se na projekciji sa Sundance Film Festivala.
U okrugu Union, pisac i redatelj Adam Meeks nudi intiman uvid u američku opioidnu epidemiju. Njegov dugometražni prvijenac, prilagođen njegovom istoimenom kratkom filmu iz 2020., uključuje mješavinu glumaca i onih koji to nisu. Uz dopuštenje, Meeks surađuje sa sudionicima Suda za oporavak odraslih 2025. u Bellefontaineu, Ohio – njegovom rodnom gradu. Ono što je predstavljeno impresivno je podcijenjen prikaz uspona i padova borbe s ovisnošću, vrijedan pažnje zbog svoje svečane autentičnosti.
Will Poulter glumi Codyja Parsonsa, ovisnika o drogama od kad je bio tinejdžer koji ulazi u program rehabilitacije koji je odredio sud. Glumac Adama Warlocka bavi se uglavnom internaliziranom ulogom, dok Cody guši svoje demone dok pokušava voditi trijezan način života. U istom programu je i njegov brat Jack (neuredno bradati Noah Centineo), kojeg je Cody sedam godina prije upoznao s narkoticima. Cody i Jack zajedno posjećuju svoje sastanke Suda za oporavak odraslih u nadi da će napredovati na više razine…ali ne postoji prekidač za isključivanje njihovih želja.
Meeksov kameleonski čin ubacivanja Poultera i Centinea u stvarne sastanke o ovisnostima u Ohiu donosi velike dividende. Poput Sing Singa iz 2023., koji je angažirao stvarne studente grupe Rehabilitation Through the Arts, okrug Union nikad se ne osjeća kao da je ulagivački ili bez kontakta. Dok sudionici izlaze na podij kako bi obavijestili suca o svom napretku ili borbama, svjedočimo njihovim iskrenim reakcijama. Nije teško izabrati Poultera ili Centinea iz postave na prvu, ali to nije poanta; u tim scenama glumci nestaju u pozadini, dok pravi ovisnici publici otkrivaju svoju skromnu ranjivost. To je vrsta neovisnog eksperimentiranja koja je savršena za filmski festival Sundance, a na koju bi Robert Redford bio ponosan.
Poulter je spreman za izazov kao Cody, bačen u burnu ulogu u kojoj su svaki dan i odluka monumentalni. Od povratka do ponovne izgradnje, Poulter zadržava stoicizam o Codyju koji se čita kao čovjek koji je neprestano u ratu sam sa sobom. Postoji korelacija između pojačanog dijaloga i Codyjeve uzlazne putanje, dok Meeks koristi svog protagonista koji se samoizolira kako bi pokazao iscjeljujuću moć zajednice. Okrug Union obavlja prekrasan posao hvatanja suosjećanja i predanosti unutar suda za oporavak odraslih u Bellefontaineu, od ohrabrivanja skrbnika do motiviranih diplomanata.
Produkcija sa sjedištem u Ohiu oslanja se na raspoloženje građana, što pomaže da sve sjedne na svoje mjesto. Dizajn kostima spaja Poultera, Centinea i nekolicinu drugih profesionalnih glumaca s ostalima, dok kinematografija hvata prazninu srednjeg zapada drveća i valovitih, travnatih polja. Ništa nije holivudizirano; drama je tiha i tiha, unatoč težini posljedica. Dok Cody dobiva mučki posao, seli se u jednostavnu trijeznu kuću i zaljubljuje se u vršnjakinju koja si pristaje u susjednoj kući (Anna, koju glumi Elise Kibler), Meeks se drži prevladavajuće tišine u kojoj ovisnici, nažalost, prečesto pate.
Međutim, Meeksova tiha tutnjava filma o ovisnosti mogla bi testirati strpljenje pojedinih gledatelja. Izuzetno je utemeljen, s ravnodušnošću prema napredovanju priče. S vremena na vrijeme, okrug Union se osjeća kao da ulazi u previše poznate tokove podžanra o ovisnosti, šetajući se prema sljedećem pojavljivanju pred sudom bez puno eskalacije. Meeksove namjere su jasne i on postiže ton i tempo koje smatra prikladnim, ali film gotovo oklijeva u pojedinim točkama prije nego što krene naprijed s prilično ravnomjernom, ali sporadično mlakom dosljednošću.
Ipak, ono što Meeks postiže prihvaćanjem normalnosti okoliša moćno je postignuće. Poulter komunicira s članovima programa kao da su dugogodišnji poznanici, dok oni uzvraćaju organskom empatijom kada Cody dijeli svoju bol u grupnim sesijama. Sve počiva na uvjerljivosti glumaca koji se miješaju s neuvježbanim sudionicima programa, a film prolazi sjajno. To je suosjećajna, prodorna, gola slika onoga s čime se ljudi s poremećajem ovisnosti o drogama suočavaju tijekom života i film koji potiče uzbuđenje o budućnosti američkog nezavisnog filmskog stvaralaštva à la Kelly Reichardt ili Derek Cianfrance.
