YUlia Checheta bila je u kući starije majke kad je iskočila da provjeri svoju trgovinu. Trenutak kasnije imala je poziv da kaže da su obiteljsku kuću pogodile dvije ruske rakete.
Njezin brat Volodymyr Radko i njegov 13-godišnji sin Mykola igrali su se na ljuljačke u vrtu kada su bombe pogodile. Umrli su odmah, zakopani ispod ruševina. Prošlo bi nekoliko mjeseci prije nego što se ostaci mogu utvrditi.
74-godišnja majka gospođe Checheta, Nina, nekako je preživjela, ali bila je hospitalizirana nekoliko tjedana s jakim modricama na vratu i licu.
Pola sata prije štrajka, sva su četvorica doručkala u kuhinji.
Obiteljska tragedija odvijala se u malom gradu Selydove u istočnoj ukrajinskoj regiji Donjecka, kroz koju su ruske snage neprestano napredovale godinu dana. Rusija je zarobila stotine kvadratnih milja zemlje otkako je prošlog veljače zaplijenio grad Avdivka, gutajući grad nakon grada, prisiljavajući stotine tisuća civila na njihov put da bježe ili riskiraju sličnu sudbinu kao obitelj gospođe Checheta.
Selydove je bio dom čvrsto povezane, male zajednice. Mnogi od 20.000 predratnih stanovnika odbili su otići unatoč povremenim ruskim napadima rakete i bespilotnih letjelica. Drugi, poput tinejdžera Mykola i njegove majke, napustili su na početku rata, ali su se vratili sljedeće godine.
“Svi kojima sam se brinuo bili su isti u blizini”, kaže gospođa Checheta. “I nismo imali kamo ići.”
Ali to je promijenilo dan ubijenih Volodmyr -a i Mykola. Bilo je to 28. svibnja 2024. godine, onog dana vojske Vladimira Putina, za koji je rekao da je poslao tamo kako bi zaštitio ruske govornike, ubio njezinu obitelj koja govori ruski.
Nekoliko mjeseci kasnije, u listopadu, dok su gospođa Checheta i njezina majka pobjegli 150 milja u “vanzemaljski” grad Kamianse u susjednoj regiji Dnipropetrovsk, ruske snage zarobile su Selydove.
“Ne mogu vam prenijeti količinu tuge koju je Rusija prouzročila”, kaže ona.
Gospođa Checheta i njezina majka očajnički žele otići kući. U Kamianseu je malo poslova, a 45-godišnjak se “bori za život”. Malo je pribjegavanja financijskoj potpori. Daleko je od svih svojih prijatelja. Teško je paziti i na majku.
“Ako bi Ukrajina povratila kontrolu, vratili bismo se”, kaže ona. “Čak i ako nije bilo struje ili vode, vratili bismo se u trenu jer nam nedostaje naš dom.”
Ali Ukrajina vjerojatno neće to postići. Na stražnjoj je nozi već godinu dana u Donjecku, višestruko i često je nadmašio. Ukrajinski napad na rusku pograničnu regiju Kursk prošlog kolovoza nanio je udarac g. Putinu, ali nije prisilio njegovu vojsku da preusmjeri svoje napredne trupe u Donjecku do granice, kao što se nadalo.
Sada se Selydove suočava s velikom mogućnošću da se zarobi iza trajnije smrznute linije.
Na temelju pozadine američkog predsjednika Donalda Trumpa ponovno otvaranje komunikacije s gospodinom Putinom u ime zaustavljanja rata, ruske snage nastavljaju unapređivati frontu dublje u Ukrajinu u saznanju da će Kiyiv biti prisiljen ustupiti barem dio teritorija Kermlin’s Trupe su zarobile.
Nakit ovog napada je Pokrovsk, nekih 10 milja izvan Selydovea. To je linchpin u obrani regije, sjedeći na ključnim logističkim linijama koje opskrbljuju šire područje, a njegov gubitak mogao bi otvoriti Donjeck za daljnje ruske napade.
Između 5.000 i 7000 civila, od kojih je većina starijih ili invalida, ostaje u Pokrovsku iz predratnog stanovništva od 60.000. Oni preživljavaju u smrzavanju, neosvijetljenim podrumima bez električne energije, živeći od humanitarne pomoći, na milosti nemilosrdne ruske bombe i dronova.
Poput gospođe Checheta, oni ne žele napustiti jer su cijeli život u Pokrovsku.
Unatoč tome, masovni egzodus započeo je prošlog ljeta kada je u jednom mjesecu stanovništvo palo sa 48.000 na samo 16.000, prema lokalnim dužnosnicima. Bio je to isti mjesec Rusija je napredovala svojim najbržim tempom od početka invazije u punoj mjeri. Kada Neovisan posjećen Grad je u tom razdoblju zvuk eksplozija bio konstantan.
Prošlog mjeseca Rusi su počeli marširati lijevim gradskim bokom, preuzevši grad Kotlyne samo nekoliko kilometara. To je posljednje stajalište na željezničkoj pruzi koja povezuje grad sa sigurnošću nezauzete regije sa Zapadom. Njegov hvatanje predstavljalo je gubitak ključne linije za opskrbu.
Centar za obrambene strategije (CDS), ukrajinski sigurnosni istraživački centar, kaže da su Rusi počeli pokušavati “napredovati duž željezničke pruge”.
Uzimanje Kotlynea također je Rusima približilo jedno od posljednjih preostalih autocesta u Pokrovsk, E50 nekoliko kilometara na sjeveru, značajno komplicirajući ukrajinsku logistiku.
Pokrovskovo okruženje je zrcalna slika onoga što se dogodilo sa Selydoveom prije pet mjeseci, koja je bila okružena od istoka prema zapadu prije nego što je pregazio.
Bilo koja vozila koja ulaze u Pokrovsk, bilo vojni ili civilni, ciljaju ruski bespilotni letjelice. 28-godišnji britanski liječnik, Edward Scott, nedavno je izgubio lijevu ruku i nogu nakon što je dron udario u kombi dok je vozio u grad.
Rekao je Neovisan da je ulazak u grad postao opasniji sa svakom spasilačkom misijom prije nego što je na kraju ranjen.
“Sve dok sam radio u Pokrovsku, rekao sam da će netko umrijeti”, rekao je. “I to sam trebao biti ja. Ali imao sam sreće. ”
Samo ukrajinska policijska jedinica zvana The White Angels, specijalistička jedinica za evakuaciju, još uvijek ulazi u grad kako bi spasila preostale građane.
Fotografije njihovog posljednjeg posjeta pokazale su očajničke pokušaje uvjerenja preostalih stanovnika da odlaze. Svaka druga kuća izgleda oštećena, pocrnjela eksplozijom ruske rakete.
Yevyhen Bondarenko, radnik za pomoć Međunarodnom odboru za spašavanje, kaže da je kuća u kojoj su radili u Pokrovsku “više ne postoji”.
Njegov tim sada radi iz Dobropillia, oko 12 milja od Pokrovska, pružajući financijsku pomoć stotinama civila na širem području.
To je najbliže što im je dopušteno. Njihovo sjedište u DNIPRO-u udaljeno je tri sata vožnje.
Kad pita civile zašto ne napuštaju gradove i sela oko Pokrovska, njihov je odgovor često isti: dom je kod kuće, čak i ako je bombardiran. Neki su se čak vratili nakon što su u početku bježali.
“To su moje žlice i pribor za jelo i ne idem nikamo”, nedavno mu je rekao jedan stariji civil.
Ali kaže da raste osjećaj propasti koja se širi po cijelom području sa svakim danom ruskog napretka. “To možete osjetiti u zraku”, kaže on. “Možete osjetiti strah.”
Svaka druga osoba koju vide raspada kad dobiju svoju financijsku pomoć, kaže g. Bondarenko, i mora ih se smiriti i dati vodu. “Navikao sam vidjeti kako plače žene”, kaže on. “Ali sada vidim sve više i više plače muškarce.”
Kako su Rusi po Incu bliže Pokrovsku, civili su znatno iza linije fronte sada evakuiraju u većem broju. Možda je prekasno za one koji su još uvijek u gradu.
“Da smo razgovarali o ovoj temi prije nekoliko mjeseci, većina interno raseljenih ljudi (ISP) dolazila bi iz regije Donjeck, iz Pokrovska i Myrnohrada (susjednog grada)”, kaže on. “Sada čak govorimo o IRP -ovima iz Zaporizhzhia, Dnipro, područja koja graniči s borbenim zonama.”
Čak su se i lokalne agencije za pomoć još od Dnipro -a počele pripremati za kretanje, ako se ruski napredak ubrza, kaže on.
Vjerojatnost velikog ruskog napretka izvan Donjetka čini se prigušenom – preuzimanje Pokrovska bilo bi značajno, ali tempo Rusijevog napada loš je za tako dobro opremljenu vojsku – ali za mnoge ukrajinske civile u lice ovih marširajućih trupa, rizik ne vrijedi.
Njihovi su životi već nepovratno udubljeni.
Za mnoge druge, poput gospođe Checheta, njihovi su životi također nepovratno uništeni.
