Reakcija Europske unije na američke i izraelske napade na Iran ponovno je razotkrila duboke institucionalne podjele u Bruxellesu. Umjesto jedinstvenog nastupa, došlo je do svojevrsnog nadmetanja između najviših dužnosnika EU-a oko toga tko ima mandat voditi i koordinirati odgovor Unije na novu veliku međunarodnu krizu.
U ranim satima subote, dok su napadi na Teheran još trajali, predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen i predsjednik Europskog vijeća António Costa pokušali su usuglasiti zajedničku poruku kojom bi EU pozvala na „maksimalnu suzdržanost“. No prije njih reagirala je visoka predstavnica za vanjsku politiku Kaja Kallas, koja je samostalno objavila poruku u kojoj je naglasila potrebu za diplomatskim rješenjima.
Prema navodima više europskih dužnosnika, Kallas i von der Leyen tijekom vikenda uopće nisu izravno razgovarale, unatoč intenzivnoj diplomatskoj aktivnosti. Ta nepovezanost, tvrde diplomati, simptom je dugotrajnog problema u odnosu između Europske komisije i vanjskopolitičkog aparata EU-a.
Otvoreno rivalstvo
Rivalstvo između dviju čelnica više se ni ne skriva. Liberalna europarlamentarka Marie-Agnes Strack-Zimmermann za POLITICO otvoreno je rekla da je sukob između Kallas i von der Leyen očit te da odražava nejasnu podjelu ovlasti u europskoj vanjskoj politici. U pozadini se vodi rasprava tko ima pravo govoriti u ime Unije i na temelju kojeg mandata.
Jedan visoki dužnosnik EU-a upozorio je da Unija može imati ikakav utjecaj samo ako nastupa jedinstveno, dok su drugi priznali da fragmentacija nije ništa novo i da unutar Komisije postoji nastojanje da se uloga Kallas postupno smanji.
Kako se sukob na Bliskom istoku tijekom vikenda dodatno rasplamsavao, von der Leyen je preuzela vidljivu vodeću ulogu. U samo dva dana objavila je deset poruka na društvenoj mreži X, razgovarala s regionalnim čelnicima i nastojala projicirati dojam da upravo Komisija vodi odgovor EU-a. Istodobno je njezin šef kabineta Bjoern Seibert pokrenuo sazivanje tzv. Sigurnosnog kolegija – tijela osnovanog u drugom mandatu von der Leyen – kako bi se koordinirao praktični i logistički odgovor na krizu. Iako je to tijelo isprva imalo više simboličnu ulogu, sada dobiva sve konkretniju težinu.
Širenje utjecaja Komisije i otpor EEAS-a
Od prošle godine Ursula von der Leyen snažno gura jaču ulogu Europske komisije u području vanjske politike. Ključan korak u tom smjeru bilo je osnivanje nove Glavne uprave za Bliski istok, Sjevernu Afriku i Zaljev (DG MENA), koju vodi povjerenica Dubravka Šuica.(DG MENA). Taj potez mnogi u Bruxellesu vide kao pokušaj preuzimanja dijela ovlasti Europske službe za vanjsko djelovanje (EEAS), kojom upravlja Kallas.
Dok iz Komisije poručuju da bi DG MENA trebala imati ključnu ulogu u raspravama o Iranu, dio europarlamentaraca upozorava da EU već ima visoku predstavnicu za vanjsku politiku i da bi upravo nju trebalo ojačati, a ne zaobilaziti.
Unutar EEAS-a otpor prema prijenosu ovlasti na Komisiju traje već dulje, a frustracije Kallas prema Berlaymontu dobro su poznate. Socijalistički zastupnik Nacho Sánchez Amor sažeo je problem jednostavno: partneri EU-a diljem svijeta često ne znaju kome se zapravo trebaju obratiti.
Kriza oko Irana tako je još jednom pokazala da, uz vanjske prijetnje, Europska unija vodi i vlastitu unutarnju borbu – onu za kontrolu nad vanjskom politikom i kredibilitetom na globalnoj sceni.
