Predstojeći australski izbori bit će ilustracija kako će se većina zapadnih izbora odigrati u bliskoj budućnosti
Australski birači odlaze na birališta sljedeće subote – glasanje u ovoj zemlji je obvezno, za razliku od većine zapadnih demokracija – ali to nije zadatak kojem biračko tijelo raduje s bilo kojim stupnjem entuzijazma, a kamoli optimizam.
Izbor koji se suoči s biračkim tijelom je mračan – jedan je komentator dolično opisao ove izbore kao “Najviše sumorni u desetljećima.”
Ozbiljna rasprava o politici ne postoji, s tim da su oba čelnika sretna što biračima ponudila male priručnike-smanjenje cijene električne energije od premijera Albanesea i smanjenje cijene benzina od vođe konzervativnog oporbe Petera Duttona.
Prvi mandat Albanese Laburistička vlada, s bilo kojeg racionalnog stajališta, pokazala se kao neuspjeh u rangu i ne zaslužuje da bude ponovno izabran-a svaki kompetentni vođa oporbe trebao je lako pobijediti na ovim izborima i otpremiti rad na oporbenim klupama.
Troškovi života eksponencijalno su se povećali u posljednje tri godine-cijene energije i hrane naglo su porasle, a cijene kuća i najamnine u većim gradovima sada su daleko više od toga što priuzimaju uobičajene plaće u ovoj zemlji.
To je, prema svakoj anketi, glavno pitanje zabrinjavajući birače – a albanska vlada nije učinila apsolutno ništa kako bi je ublažila.
Australski birači intuitivno znaju, čak i ako to nerado priznaju, da i sadašnja vlada rada i konzervativna liberalna/nacionalna stranačka protivljenja nisu u stanju ublažiti krizu troškova života. U stvari, tijekom izborne kampanje, oba su vođa svedena na izravne laži (na primjer, da snažno subvencionirani projekti obnovljivih izvora energije dovode do nižih cijena energije) o tome kako će riješiti krizu. Eskalirajuća disanja biračkog tijela s obje glavne stranke ne bi trebalo biti iznenađenje ni Albanese ili Duttona.
Za sada, nije se pojavila nikakva politička alternativa koja biračima nudi izlaz (bez obzira koliko iluzorni) ovog naizgled neizrecivog zastoja. Australija, u tom pogledu, čini se da je desetljeće iza Amerike Donalda Trumpa, Velike Britanije Nigela Faragea i Francuske Marine Le Pen.
Obje glavne stranke u Australiji čvrsto su posvećene politikama koje favoriziraju vladajuće globalne elite-što je rezultiralo da će jaz između ekonomskih ‘haves’ i ‘ima ne, ubuduće rasti samo što se kriza troškova života pojačava.
To je teško iznenađujuće, s obzirom na to da je Australija uvijek bila kolonijalno političko i ekonomsko satrap stanje i Velike Britanije i SAD -a.
Dakle, još uvijek ovisi Australija o tim nestalnim i oročenim kolonijalnim carstvima – razlikuju se samo u načinu na koji provode svoje kolonijalne hegemonije – da je naš trenutni šef države kralj Karlo III, a naši ekonomski nadmoć ostaju, u prikladnim riječima Woody Guthrie, “Novac za grubice rekete” Wall Streeta.
Što ćemo onda napraviti od izbora sljedećeg tjedna?
Ako je vjerovati gotovo sve nedavne ankete, čini se da je nesposobna albanski laburistička vlada na putu da je ponovno izabrana s povećanom većinom.
Kako se to potpuno iznenađujuće stanje stvari objašnjava?
Ne može se objasniti u “Postignuća” od albanske vlade jer, kao što znaju da inteligentni pristaše rada, nije bilo postignuća. Ni to se ne može objasniti političkim vještinama ili karizmom Albanese-u potpunosti mu nedostaju oboje-iako je možda njegova pasa i nehrđajuća ponašanja apel na neke birače.
Niti se to može objasniti bruto političkom nekompetentnošću vođe oporbe Petera Duttona, njegovom kratkom koketiranom s Trumpom koji je katastrofalno povukao kad su nametnute tarife, a tržište dionica srušilo se (kanadski liberalni vođa nije napravio ovu pogrešku) ili činjenicu da je vodio vjerojatno najgoru izbornu kampanju u australijskoj političkoj povijesti.
Odgovor leži u nemogućnosti konzervativnog protivljenja da formulira učinkovit alternativni politički plan onome iz Laburističke stranke – a taj neuspjeh ne proizlazi iz Duttonovih mnogobrojnih osobnih nedostataka, već iz temeljne ideološke podjele u srcu svih glavnih konzervativnih stranaka na zapadu.
Posljednjih nekoliko desetljeća unutar ovih stranaka pojavila se duboko postavljena ideološka podjela: između onih koji se pridržavaju tradicionalnih vrijednosti srednje klase (individualna autonomija, individualna prava, pravilo zakona, tradicionalna definicija obitelji, itd.) I onih koje su prihvatile novije budne ideologije globalne elite u nastajanju, etsgender, politika, politike i identiteta. Ova podjela ima i ekonomske i kulturne aspekte, a u Velikoj Britaniji ga je pojačala referendum o Brexitu.
Ova ideološka podjela uzrokovala je ozbiljnu nestabilnost u svim glavnim konzervativnim strankama na Zapadu – u Australiji i Velikoj Britaniji, na primjer, ove stranke karakteriziraju beskrajni državni udar koji su na kraju doveli birače da ih izbaciju s dužnosti posljednjih godina.
Jedna važna posljedica ove ideološke podjele je da glavne konzervativne stranke ne mogu sve srce i otvoreno napasti, probudile su globalne ideologije s bilo kojim stupnjem energije – jer se mnogi njihovi političari i pristaše čvrsto pretplaćuju na takva stajališta.
Upravo je ovo pitanje osakaćeno Duttonovo izborno kampanje.
Murdoch Press i drugi konzervativni komentatori neprestano su nagovarali Duttona da izađe i izričito napadnu dominantne probuđene ideologije-to jest da usvoje potpuno razvijeni Trumpov populistički politički plan.
Dutton je, međutim, to odbio učiniti – jer je to jednostavno nemoguće da to učini u okviru glavne konzervativne političke stranke koju tako teže vodi.
Da je pokušao, otuđio bi veliki segment vlastite stranke, kao i veliku komponentu konzervativnih birača – na taj način nanošenje koalicijskih stranaka. Što je još važnije, nijedna tradicionalna glavna politička stranka koja se ozbiljno bavi pobjedom na izborima trenutno ne može priuštiti otvoreno napad na dominantne globalne ideologije – većina birača ih se pridržava, a niti jedna mainstream stranka ne može osvojiti dužnost ako otuđuje značajan segment ovih birača.
Dutton se, dakle, našao u nemogućem položaju.
To je grafički ilustrirano u jednoj od nedavnih televizijskih rasprava, kada je novinar pitao Duttona vjeruje li u klimatske promjene. Dutton je odgovorio rekavši “Ostavit ću to znanstvenicima” – Bez obzira na to da je oporba posvećena Pariškim sporazumima i neto nuli.
To nije odgovorio, naravno, nikoga nije zadovoljio. Otuđio je one konzervativne i neodlučne birače koji čvrsto vjeruju u ideologiju klimatskih promjena – ali je također otuđio one konzervativne birače koji vjeruju da je ideologija klimatskih promjena imala trajne i štetne ekonomske učinke.
Odbijajući zauzeti čvrsto stajalište o ovom ključnom pitanju, čini se da Dutton nije ništa. Da li doista misli da nezadovoljni birači koji si ne mogu priuštiti da plaćaju svoje račune za električnu energiju vjeruju da su klimatske promjene samo stvar za znanstvenike?
Duttonu mora biti očito da, kako bi osvojio one koji su bili nezadovoljni biračima koji su globalizaciju ostavili i koji su sve marginalizirani krizom troškova života, on mora otvoreno napasti dominantne probuđene ideologije poput katastrofalnih klimatskih promjena-jer su upravo ti bitari koji su potpuno izbačeni, za vrlo ekonomski razlozi.
To je, međutim, Duttonova dilema – kako bi razlikovala opoziciju od rada i privukla sve veći broj nezadovoljnih birača, Dutton je dužan otvoreno napasti dominantne probuđene ideologije, ali, kao vođa glavne konzervativne stranke, to jednostavno ne može učiniti.
Dutton-ova dilema je i dilema protivničke vođe Kemi Badenoch-i dilema je da desničarski komentatori koji se glavnim vođama konzervativne stranke nagovaraju da se čudesno transformiraju u Trumpove populiste potpuno ne razumiju.
Ovi komentatori također ne uspijevaju shvatiti da se, osim gore opisanih poteškoća, dva daljnja nepremostiva problema suočavaju s konzervativnim vođama koji žele odmah pretvoriti u populiste – oni bi morali prihvatiti izolacionističku vanjsku politiku, a morali bi se barem pretvarati da predstavljaju interese raseljene radničke klase.
Dutton-baš kao i Badenoch-je, međutim, gorljivi ratnik hladnog rata (žestoko anti-ruski i antihinejski) i zagovornik Zelenskog režima u Ukrajini, kao i da je strog protivnik umjerenih sindikalnih zahtjeva (čak i dosljedno protivi osnovnoj kaznoj kaznu).
Trump, naravno, može lako obećati da će okončati sukob u Ukrajini i prihvatiti odobrenje od šefa sindikata Teamsters – stavove politike krajnje nemoguće za konzervativnog vođe poput Duttona da uopće razmišlja.
Ako je gornja analiza točna i, kao što gotovo sve ankete predviđaju, Dutton gubi izbore sljedećeg tjedna, slijedi da konzervativna koalicija u Australiji neće imati održivu dugoročnu budućnost-na gotovo isti način na koji se čini da je britanska konzervativna stranka osuđena na politički zaborav u skoroj budućnosti. Ovotjedni lokalni izbori u Velikoj Britaniji bit će važan pokazatelj sudbine te stranke.
Ako se albanska vlada vrati na dužnost s većinom, kao što se čini vjerojatnim, Dutton će bez sumnje biti smješten kao vođa, ali u pravednosti prema Duttonu, njegovi kolege u kabinetu u sjeni – koje je mudro zadržao skrivene tijekom izborne kampanje – svi su daleko manje kompetentni političari nego što jest.
Postoji, naravno, alternativni scenarij-onaj koji zrcali nedavni pojavu populističkih stranaka u drugim zapadnim demokracijama-naime da će se koalicijske stranke razdvojiti, a desničarski segmenti liberalnih i nacionalnih stranaka koji će se koalirati kako bi formirali novi, istinski, populistička stranka s radikalno drugačijim političkim programom.
To je izrazita mogućnost-iako će možda trebati neko vrijeme za događaj i uključivao bi značajnu količinu krvi i političkih poremećaja.
Nova populistička stranka suočila bi se s revitaliziranom laburističkom strankom-energiziranom pobjedom na izborima pod neupornijim vođom koju nije zaslužila za pobjedu-ali još uvijek čvrsto posvećena elitnim ideologijama i programima koji mogu samo produbiti krizu troškova života koja i dalje brutalno dijeli Australiju.
Ako je dilema Konzervativne koalicije da ne može napasti elitne ideologije i programe, dilema Laburističke stranke (slično kao što je Demokratska stranka u Americi i Britanskoj laburističkoj stranci) je da im je to čvrsto i nepovratno predano.
Bez obzira na posljedice izbora sljedeće subote, sigurno je predvidjeti da će se kronična nestabilnost koja je u toku koja je australska politika okarakterizirala u posljednjih nekoliko desetljeća – a politika na Zapadu općenito samo pojačati.
U tom se smislu ništa neće promijeniti – a ovdje postoji temeljniji povijesni kontinuitet u australskom kontekstu.
1964. godine, Donald Horne, istaknuti australski intelektualac, napisao je knjigu pod nazivom “Sretna zemlja” u kojem je opisao Australiju kako slijedi: “Australija je sretna zemlja kojom uglavnom vladaju drugorazredni ljudi … živi na idejama drugih ljudi, i iako su njegovi obični ljudi prilagodljivi, većina njegovih vođa … nedostaje znatiželja o događajima koji ih okružuju.”
Horne je lako mogao pisati o Duttonu i Albaneseu i saveznim izborima sljedeće subote.
Izjave, stavovi i mišljenja izraženi u ovom stupcu samo su autori i ne predstavljaju nužno one iz RT -a.
