Da se Zapadni Europljani nisu nikad zapravo uspjeli oporaviti od krize iz 2008. godine pokazuje to što je, recimo, Francuske tada imala gotovo jednak BDP-u po glavi stanovnika kao SAD; 45.500 naspram 48.500 dolara, što je razlika od šest posto.
Petnaest godina kasnije, francuski BDP je 44.400 dolara po glavi stanovnika – što je niže nego 2008. godine. U međuvremenu, SAD se popeo na 81.600 dolara , što je gotovo dvostruko više. Dakle, razlika se popela sa šest na 84 posto, u svega desetljeće i pol.
Doduše, ova razlika je ipak varljiva. Naime, kada se naveden brojke usklade promjeni valutnih tečaja – pri čemu je euro dosta pao u odnosu na dolar – slika postaje nešto drugačija. Točnije, kada klasični BDP konvertiramo u PPP (paritet kupovne moći) – zbroj vrijednosti svih dobara i usluga proizvedenih u zemlji, uparen s cijenama koje prevladavaju u SAD-u tj. omjer cijena u nacionalnim valutama iste robe/usluge u različitim zemljama i točniji odraz komparativne ekonomske snage od jednostavnog BDP izračuna – postaje jasno da se gospodarstvo SAD-a u međuvremenu nije provelo bolje od onog Europske unije.

Opasnost jakog dolara
Dakle, kad se BDP mjeri prema PPP-u, možemo vidjeti da su gospodarstva SAD-a i EU-a otprilike iste veličine. Osim toga, američki rast je uglavnom potaknut rastućim dugom, što ovu naizglednu prednost jakog dolara čini još opasnijom.

Navedeno pak implicira još neke zaključke. Primjerice, da su troškovi života znatno manje porasli u zapadnoj Europi nego u SAD-u, čime su nadoknađene neke razlike u nominalnom BDP-u. Ipak, nominalni BDP i dalje je važan. Na primjer, u državi A štruca kruha košta 10 dolara, a prosječna mjesečna plaća iznosi 3000 dolara. U državi B kruh košta jedan dolar, a ljudi zarađuju 300 dolara mjesečno. Na prvi pogled gospodarstvo A djeluje deset puta jače, a njegov nominalni BDP po glavi stanovnika je 36.000 dolara godišnje (12 x 3000 dolara), dok je isti u gospodarstvu B samo 3600 dolara.
Međutim, pomniji pogled otkriva nešto zanimljivo. U obje zemlje mjesečna plaća može kupiti 300 štruca kruha. Unatoč očitoj razlici u bogatstvu, ljudi u obje nacije uživaju sličan životni standard. Ovdje dolazi do izražaja važnost usklađivanja BDP-a za paritet kupovne moći. Jer, kada zaračunamo troškove života, obje zemlje imaju BDP po glavi stanovnika od 36.000 dolara po PPP-u.

Ameri jači na svjetskoj pozornici
Stoga, zašto su nam potrebne obje mjere? Odgovor je: pošto nominalni BDP pokazuje veću globalnu gospodarsku moć države A jer njeni ljudi mogu kupiti više na međunarodnom tržištu. Na primjer, sa svojom mjesečnom plaćom od 3000 dolara građanin A može kupiti 3000 štruca kruha u državi B, dok građanin B može kupiti samo 30 štruca kruha mjesečno u državi A. No, PPP nam govori da građani obiju zemalja imaju sličnu kupovnu moć kod kuće.
Što bi sve ovo značilo za zapadnu Europu u odnosu na SAD? Svakako, Amerikanci su očito napredovali u nominalnom smislu, što znači da je njihovo gospodarstvo postalo nesrazmjerno snažnije u usporedbi s Europom na svjetskoj pozornici; oni mogu kupovati više stvari na međunarodnoj razini. Ali kada pogledamo PPP, vidimo da Europljanima euro još uvijek kupuje (uvjetno rečeno) pristojan stil života kod kuće, čak i ako ne odlaze tako daleko u inozemstvo.
To je također, usput rečeno, barem djelomično nuspojava financijske krize iz 2008.: deprecijacija eura u odnosu na američki dolar zapravo je započela kao posljedica dužničke krize u eurozoni, koja je onda dovela do značajne deprecijacije eura. A dužnička kriza je, znamo, velikim dijelom potaknuta krizom iz 2008. godine. Također, deprecijacija eura uzrokovana je lošijim ekonomskim rezultatima u eurozoni, što je također barem djelomično posljedica kraja iz 2008.

Gubitak globalnog udjela
Doduše, postoji i malo drugačiji način gledanja na opisano. Naime Europa je 2008. činila 35 posto svjetskog BDP-a, dok se taj broj u 2020. srozao na 25 posto (i bez sumnje je još niži danas, četiri godine kasnije). Ukratko, Europljani su izgubili 10 posto ukupnog svjetskog BDP-a u svega 12 godina.
Danska premijerka: Europa je bila previše fokusirana na bogaćenje i sada plaća cijenu