Bitku za Šibenik početkom rujna 1991. godine mnogi drže prekretnicom u Domovinskom ratu. Zauzete su brojne vojarne bivše JNA oko grada s pozamašnim skladištima naoružanja, u hrvatske ruke prešle su topničke bitnice na obližnjim otocima, zarobljeno je na desetke ratnih brodova jugo-mornarice, odbačena je tenkovska kolona bivše JNA koja je bila došla nadomak šibenskog mosta, piše Teleskop.hr
https://www.youtube.com/watch?v=dtewt-uTHdU
Međutim, ono po čemu se najviše pamti ta bitka, nakon koje je Hrvatska vojska, koja se tada tek stvarala, postajala sve odvažnija, učinkovitija i samouvjerenija, je uzvik mladog gardista s video snimke obaranja dvaju neprijateljskih zrakoplova bivše JNA nedaleko vojarne Zečevo kod Rogoznice. Bila je to jedna od prvih značajnih pobjeda Hrvatske vojske nad tehnički znatno nadmoćnijim neprijateljem.
Snimku je 21. rujna napravio Ivica Bilan, koji je rada radio za TV Vodice, iz protuzrakoplovnog topa je pucao Goran Pauk, kasniji šibensko-kninski župan u više navrata, iz „Strele 2M“ je gađao Neven Livajić, a mladi gardist, tada 23-godišnjak, je bio Filip Gaćina. Kamera je pratila let zrakoplova koji se pogođeni udaljavaju, a onda se vratila na Filipovo lice koji sav ozaren uzvikuje: „Pogodija ga je, pogodija ga je, obadva, obadva, oba su pala“.
Taj Filipov uzvik s iskrenim, nepatvorenim, oduševljenjem postao je zaštitnik znak bitke za Šibenik. Snimka je isti dan prikazana na Hrvatskoj televiziji i očekivano, izazvala je u zemlji oduševljenje i pravu euforiju. Prenijele su je i brojne svjetske televizije tako da su nakon tužnih slika hrvatskih prognanika i stradanja naroda, sada mnogi mogli vidjeti i kako se Hrvati uspješno bore protiv srpskog agresora, rušeći mu ratne zrakoplove.
„Ta snimka koja je obišla svijet, vrijedila je više od tisuću granata“, reći će kasnije jedan od zapovjednika obrane Šibenika Nikola Vukošić, jer se tada vidjelo da JNA nije nepobjediva i da pred njom ne treba stalno uzmicati. Po njegovu mišljenju, kada je riječ o obrani Hrvatske, od tada je „sve krenulo drugim smjerom“ i po njemu, nema spora da je bitka za Šibenik bila prekretnica u Domovinskom ratu.
Treba znati da se sve događalo u ratnim okolnostima kada su se odluke morale donositi brzo. Nakon zauzimanja vojarne Zečevo, na kojem su bili i protuzrakoplovni sustavi, zapovjedništvo obrane Šibenika je na brzinu mobiliziralo one za koje su mislili da znaju njima rukovati. Iz Šibenika su ih prebacili u autobusu, ležali su na podu dok nisu izišli iz grada u strahu od snajperista.
Tamo je od zapovjedništva bio poslan Rahim Ademi, kasniji hrvatski general, inače rogoznički zet, koji je prije toga kao topnik iz JNA prešao na hrvatsku stranu. Ademi ih je, kako su kasnije prenijeli, pitao znaju li kako se puca tim sustavima, i Pauk, koji je ‘protuavionac’ bio tijekom ranijeg služenja vojnog roka, je u ime drugih to potvrdio.
Nije bilo vremena za uvježbavanje i posebne pripreme. Ta skupina na Zečevu je znala što im je zadatak, ali kako je bilo ‘bablje ljeto’ i vruće, nedaleko od tih sustava napravili su hladovinu od grmova. Inače, tog dana je nad šibenskim krajem bilo 55 preleta zrakoplova bivše JNA. Kako nije bilo dojavne službe, skupina na Zečevu je najednom začula brujanje zrakoplova koji su im se s mora približavali.
Brzo su iskočili iz tog grmlja i zauzeli svoja mjesta. Zrakoplovi JNA su se podigli na određenu visinu i krenuli u napad na njih s namjerom da unište ono što su nedavno morali napustiti. Pauk je bio za topom, kolega mu je upalio motor i namjestio nišansku spravu, a Livajić je sa strijelom zauzeo svoj položaj.
Bilan je upalio kameru, a Filip, koji je bio punio streljivo na topu, stajao je pored njih. Sve se dogodilo u vrlo kratkom periodu. Nije bilo previše razmišljanja, ni straha. Zrakoplovi JNA su ih uzeli u nišan, Pauk je ispalio nekoliko rafala, Livajić je također bio uspješan, zrakoplovi JNA tipa Jastreb su se počeli dimiti i padati. Jedan je pao odmah blizu, a drugi, kako će se ispostaviti, blizu Žirja.
Filip, gardist iz primoštenskog zaleđa, inače veseo mladić i osoba koja je sve radila s osmijehom i uz šale, je tada izrekao poznati uzvik koji mu je donio legendarni status. Postao je i simbol obrane Šibenika, a hrvatskim braniteljima na drugim bojišnicama u to vrijeme bio je veliko ohrabrenje.
Istina, kako su kasnije kazali sami akteri ovog pothvata, rušenje ovih dvaju zrakoplova nije bila neka velika akcija u vojno-strateškom smislu, ali je taj događaj bio i ostao velika duševna i moralna hrana svim Hrvatima. Upravo zbog Filipovog usklika koji s pravom i danas ima posebno mjesto u sjećanju hrvatskog naroda.
Cijeli tekst pročitajte na teleskop.hr
