Nema smisla „zabijati glave u pijesak“ i praviti se kako se ništa ne događa i da je sve pod kontrolom. Pod kontrolom nije ništa, niti se na horizontu nazire mogući izlaz iz krize, pri čemu je jedini suzdržavajući čimbenik još samo obostrana želja da ne dođe do nuklearnog sraza. Ali ni ona ne može biti vječna u uvjetima kakvi su sada
Upravo dok pišem ovaj tekst, u Ženevi treba početi novi dvodnevni trilateralni sastanak između Rusije, Ukrajine i SAD-a o pronalasku modaliteta za završetak rata koji traje već pune četiri godine (to će biti 24. veljače) i koji je, po trajanju, već postao duži i od Domovinskog rata kako su u bivšem SSSR-u i sadašnjoj Ruskoj Federaciji nazvali i nazivaju sovjetsku borbu protiv nacističke Njemačke u Drugom svjetskom ratu.
Međutim, gotovo je nemoguće očekivati kako će u sadašnjim političkim okolnostima na europskom kontinentu i u SAD-u u Ženevi doći do bilo kakvih značajnijih pozitivnih pomaka u stavovima sukobljenih strana.
Naime, neovisno što američki predsjednik Donald Trump periodično, a to je učinio i kasno sinoć, vrši verbalne pritiske na ukrajinskog čelnika Volodinira Zelenskog da mora postići dogovor o završetku rata – od toga neće biti ništa, i to već svi znaju. Jer Trump je definitivno odustao od praktičnih mjera prisile, kako je to, primjerice, zaprijetio Zelenskom u veljači prošle godine na čuvenom sastanku u Bijeloj kući, tako da će ona do daljnjega ostati samo na razini retorike.
To je najbolje potvrdio i državni tajnik Marco Rubio tijekom jučerašnjeg posjeta Budimpešti, kada je rekao kako SAD uistinu želi završetak ukrajinskog rata ali da neće prisiljavati ni jednu stranu na prihvaćanje nečega što ona želi.
Nije trebalo dugo, pa se sinoć javno oglasio i Zelenski, ponavljajući kako Ukrajina nikada neće predati dijelove Donbasa koje drži pod kontrolom, a što je pak jedan od ključnih zahtjeva Moskve za postizanje sporazuma. Ima tih proturječja i neslkaganja još puno, tako da sve skupa izgleda mračno, a rat će se sasvim sigurno nastaviti sve do važnijih promjena bilo na političkoj, bilo na vojnoj razini na terenu.
O najnovijim napadima na Ukrajinu i mirovnim pregovorima u Ženevi: Odesa gori
Njemačka ostala bez raketa za Ukrajinu
U svezi ove potonje podsjetio bih na najnoviji intervju njemačkog ministra vanjskih poslova Johanna Wadephula za radio Deutschlandfunk, u kojem je rekao kako Njemačka više nema projektila protuzračne obrane koji bi se potencijalno mogli prebaciti u Ukrajinu, čime je objasnio poremećaje u njihovoj isporuci. Njemačka je, rekao je ministar, iscrpila vlastite rezerve raketa.
„Djelomično zato što ih više nemamo. A proturakete Patriot koje imamo silaze ravno s montažne trake iz SAD-a. Iskreno, sve što silazi s montažne trake tamo ide izravno u Ukrajinu prema mehanizmu koji uglavnom financiraju Europljani, uglavnom financira Njemačka. Druge europske zemlje mogle bi doprinijeti više“, naizgled je nježno Wadephul prekorio europske saveznike podsjetivši kako i druge europske zemlje imaju sustave PZO, i da daljnja potpora Ukrajini u tom pitanju zahtijeva šire sudjelovanje saveznika.
Zanimljivo je kako NATO niječe da je Ukrajina ostala bez američkih projektila Patriot u siječnju zbog kašnjenja u plaćanju od strane Europe, što je rezultiralo snažnim ruskim zračnim napadima na energetski sustav zemlje, posebno na Kijev za što je, kako su javljali ukrajinski mediji, Zelenski krajem siječnja okrivio zapadne partnere za kašnjenje plaćanja. Plaćaju, naravno, europski partneri Ukrajine, a SAD im „samo“ isporučuje ono što traže i kad plate.
SAD u komfornoj zoni
Da je upravo tako, i da se SAD nalazi u krajnje komfornom položaju i da mu i nije u pretjeranom interesu nikakva žurba, svjedoče i riječi glavnog tajnika NATO saveza Marka Ruttea na tek završenoj Munchenskoj sigurnosnoj konferenciji (MSC). Kazao je, naime, kako SAD nastavlja s isporukama oružja europskim saveznicima za Ukrajinu i da će to biti u iznosu oko 1 milijarde dolara mjesečno. SAD je već u siječnju isporučio oružja za tu svrhu u iznosu od 1 mlrd. dolara, kazao je Rutte i dodao kako Washington do kraja 2026. godine namjerava za to potrošiti između 13 i 15 milijardi dolara. Dakle, čemu žurba gospodo?
U tim i takvim uvjetima niti vrijedi Njemačkoj kukati kako neće biti američkog oružja (bit će ga, samo će za njega Berlin morati pronaći novac, vjerojatno i uz pomoć europskih saveznika na što aludira njemački ministar), niti treba očekivati bilo kakve rezultate mirovnih pregovora koji bi ukrajinski rat usmjerili prema brzom i pravednom završetku. Tim više što se pojam pravde posve suprotno tumači u Moskvi, odnosno Kijevu i ključnim europskim metropolama.
Senzacionalni mirovni plan za Ukrajinu: Što su umjesto svjetskih vođa skrojili naš analitičar i AI (3. dio)
Ključa verbalni rat između Europe i Rusije
Na spomenutoj Munchenskoj konferenciji visoka predstavnica EU-a za vanjsku politiku Kaja Kallas rekla je kako će Rusija u ime postizanja mira morati Ukrajini platiti ratnu odštetu, vratiti otetu ukrajinsku djecu i smanjiti broj svojih oružanih snaga i još puno toga za što i sama zna, kao i svi europski čelnici da je za Moskvu posve neprihvatljivo.
Time je jasno kako se završetak rata zapravo i ne želi jer se inzistira na pravdi i moralu, a ne na realitetu, na što je u jučerašnjem tekstu kao na nužnost upozorio i američki najutjecajniji vanjskopolitički medij (i definitivno potpuno proturuski) Foreign Affairs, o čemu smo, između ostaloga izvijestili u našoj jučerašnjoj analizi.
Da politička retorika ključa svjedoči i najnovija izjava poljskog premijera Donalda Tuska koju je danas objavio britanski Financial Times kako Varšava namjerava tužiti Rusiju i od nje zatražiti reparaciju za počinjene štete koje je Poljska pretrpjela od Crvene armije u Drugom svjetskom ratu, i koje su, prema njegovim riječima. čak veće i od onih od strane nacističkog Wermachta. Također i za štetu koju je Poljska pretrpjela tijekom vremena koje je provela u sovjetskom lageru od završetka WW2 do sloma Varšavskog ugovora.
Ali ni tu nije kraj. Tako je poljski šef diplomacije Radoslaw Sikorski na Munchenskoj konferenciji rekao, osim uobičajenih riječi o potpori Ukrajini do kraja, kako Europa plaća oružje za obranu Ukrajine pa bi zato ona trebala isto tako sjediti za pregovaračkim stolom, tim više što je ovdje riječ o sigurnosti same Europe. To je zapravo bila direktna kritika Trumpove politike izbacivanja Europe s pregovaračkog stola kao „remetilačkog čimbenika“ što je i otvoreni stav Moskve koja Europu smatra gotovo neposrednim sudionikom u ukrajinskom ratu na strani Kijeva.
Paralelno s navedenim izjavama, jučer je izvjesni i potpuno nepoznati američki medij Intelligence Online napisao kako je Ukrajina stvorila eskadrilu F-16 koju čine veterani – ukrajinski, američki i nizozemski piloti. Eskadrila je formirana posljednjih tjedana u strogoj tajnosti za upravljanje novim zrakoplovima F-16. Eskadrila igra ključnu ulogu u zaštiti neba iznad Kijevske regije, koja je stalno meta ruskih zračnih napada.
Zanimljivo je kako je ova vijest, nakon što su je jučer prenijeli pojedini ukrajinski mediji, tek danas od strane Kijeva proglašena lažnom (današnja izjava glasnogovornika ukrajinskog ratnog zrakoplovstva Jurija Ignata), pod obrazloženjem da se s demantijem otezalo zbog želje da se vidi ruska reakcija na istu.
Dakle, uz uzavrelu političku retoriku između zapada i Rusije, na djelu je i pravi psihološki rat.
Kaja Kallas: EU još nije spremna odrediti datum pristupanja Ukrajine EU
Hoće li Europa blokirati rusku flotu i moguće posljedice te odluke
Međutim, ne bude li uskoro zdrave pameti i mudrosti između Rusije i zapada, psihološki bi rat vrlo brzo mogao eskalirati u onaj stvarni, što bi bila potpuna katastrofa po Europu, a vjerojatno i ne samo nju. Evo na što mislim.
Europska komisija najavljuje do 24. veljače (simbolično, jer je riječ o danu pokretanja ruske invazije) novi sankcijski paket protiv Rusije. U njemu se, između ostalog, razmatra prekid ruske pomorske trgovine (naravno, tu se prije svega misli na zabranu pružanja pomorskih i lučkih usluga a ne vojna na sredstava kojima bi se ta odluka provodila). Ali postoji još jedna ozbiljnija kvaka. Po prvi se put najavljuje mogućnost da će EU ovu mjeru, odnosno kažnjavanje provoditi i prema lukama drugih država u svijetu koju pomorsku trgovinu s Rusijom budu i dalje održavale što je veliki pomak prema mogućoj eskalaciji. Rusiji je brodarski promet od životne važnosti (kao, uostalom, i svakoj drugoj državi), a posebno za plasman njenih energenata u druge zemlje što joj je i glavni izvor prihoda.
U kontekstu ozbiljnosti ove teme poslužit ću se dijelovima današnje analize ukrajinskog medija Strana koji prilično objektivno procjenjuje situaciju i moguće posljedice.
„Već više od godinu dana stalna je tema presretanja ruskih brodova tajne flote od strane NATO-ovih mornarica. Raspravljalo se o raznim opcijama, uključujući potpuno zatvaranje Baltičkog mora za brodove koji putuju u ili iz ruskih luka.
Ova se tema najčešće pokreće u Europi, posebno u Ujedinjenom Kraljevstvu i Ukrajini. To je također na usnama u Rusiji, gdje Z-kanali periodično izvješćuju da će ruski brodski promet biti blokiran, a postoji i ogorčenje koliko se još dugo to može tolerirati, dok se crvene crte Moskve pretvaraju u smeđe,“ piše ukrajinski medij.
„S vremena na vrijeme mediji objavljuju da je pitanje presretanja brodova gotovo u potpunosti riješeno, ali stvarnost je drugačija.
Do sada nije bilo blokade ni presretanja. Svi brodovi koje su zadržali Europljani kasnije su pušteni, uključujući i tanker koji su Francuzi zadržali s velikom pompom uoči govora ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog u Davosu. Amerikanci su iznimka. Oni uistinu oduzimaju brodove i zadržavaju ih, uključujući i one koji plove pod ruskom zastavom. Ali do sada su SAD na ovaj način djelovale samo protiv tankera koji su prekršili njihovu proglašenu blokadu Venezuele. Ostale ruske brodove ostavili su na miru.”
Strana konstatira kako se, „drugim riječima, puno priča o pomorskoj blokadi Rusije, ali ništa nije učinjeno“ i postavlja pitanje „zašto“? – nakon čega slijedi i odgovor:
1. Prema međunarodnom pravu, zapljena plovila u međunarodnim vodama je zabranjena osim ako se ne bave piratstvom, trgovinom robljem ili plove bez zastave. Štoviše, ako zapljena plovila postane sustavna i kulminira potpunom blokadom plovidbe prema lukama određene zemlje (a upravo se o tom scenariju raspravlja u Europi u vezi s ruskim plovilima), tada se, prema stavku “c” članka 3. Konvencije UN-a o definiciji “agresije”, takve akcije izjednačavaju s činom oružane agresije protiv suverene države, ostavljajući potonjoj slobodu da koristi sva sredstva za obranu. Jasno je da međunarodno pravo trenutačno nije u modi, ali kao opravdanje za drastične akcije međunarodne zajednice, ono je daleko prikladniji argument od, na primjer, “protivljenja pristupanju Ukrajine NATO-u”. Prema međunarodnom pravu, želja zemlje da se pridruži vojnom savezu nije izgovor za rat, za razliku od blokade plovidbe. Prema Konvenciji UN-a, ovo je savršeno legalan izgovor za proglašenje agresije i poduzimanje uzvratnih mjera ukoliko postoji spremnost i želja za to.
2. Budući da blokada brodarstva predstavlja ozbiljnu prijetnju Rusiji, ona će odgovoriti na nju ako stvarno počne, ne samo riječima već i djelima, uključujući i vojnim sredstvima. Zapravo, Nikolaj Patrušev, savjetnik ruskog predsjednika Vladimira Putina (za nacionalnu sigurnost, a prije toga je bio glavni tajnik ruskog Vijeća sigurnosti, a još prije šef ruske obavještajne službe – dakle i više nego respektabilna osoba za ispravno tumačenje ozbiljnosti ovoga što je danas rekao, op.ZM.), to je danas izravno izjavio u intervjuu. Njegove glavne točke su sljedeće:
- Izostanak oštrog odgovora mogao bi dovesti do blokiranja pristupa Rusije barem Atlantiku,
- Prva reakcija Moskve bit će pravne i diplomatske mjere,
- Ako se situacija ne može riješiti mirnim putem, mornarica će je eliminiratti.
3. Na temelju Patruševljevih izjava, ruski će postupak vjerojatno biti sljedeći: prvo, Moskva će poslati prosvjedne note; ako to ne uspije, napast će NATO-ove ratne brodove koji blokiraju plovidbu; ako to ne uspije, Rusija će pokrenuti raketne napade na ciljeve u Europi. Međutim, ruska sposobnost nanošenja kritične štete zemljama NATO-a i sprječavanja presretanja brodova na ovaj način prilično je ograničena, jer ruska mornarica nije dovoljna da pokrije sve trgovačke rute u Europi, niti su njezine kopnene ofenzivne sposobnosti dovoljne, s obzirom na to da se gotovo cijela borbeno spremna ruska vojska trenutačno bori u Ukrajini. Istodobno, odmazdni udari zemalja NATO-a mogli bi biti izuzetno bolni za Ruse, a da ne spominjemo prijetnju kopnenim napadima, poput poljske ofenzive na enklavu Kalinjingrad (nešto o tome smo i danas pisali na našem portalu, op.ZM.). Stoga postoji veliki rizik da će sukob oko blokade brodova brzo eskalirati do točke da Moskva upotrijebi nuklearno oružje – jedino rusko oružje u kojem Rusija ima paritet s NATO-om i potpunu nadmoć nad europskim članicama saveza.
4. S obzirom na ovu perspektivu, Europljani bi mogli riskirati blokadu samo ako dobiju odobrenje SAD-a i jamstva vojne podrške, kako ne bi ostali sami protiv Rusije u slučaju nuklearne eskalacije. No, glavni prioritet Washingtona oduvijek je bio spriječiti da bude uvučen u rat s Rusijom zbog prijetnje da će eskalirati u nuklearni rat. I još nema znakova da se taj pristup promijenio.
5. Dakle, početak velike blokade ruske flote bit će početak puta koji bi brzo mogao dovesti do nuklearnog rata, a ta će stanica biti konačna (čitaj fatalna, op.ZM.) za sve sudionike u procesu.“
Bivši zapovjednik vojske SAD-a u Europi o ratu s Rusijom: ‘Kalinjingrad bi bio onesposobljen za 24 sata’
Sudbina odluke o pomorskoj blokadi
Ukrajinski medij donosi i zaključak koji također vrijedi objaviti i s njime ću zapravo i završiti svoju analizu, uz kraću prosudbu na samom kraju.
„I dok vodeća NATO zemlja, Sjedinjene Američke Države, nije voljna preuzeti takve rizike zbog Ukrajine, postoji mogućnost da će pomorska blokada doživjeti istu sudbinu kao i druge smjele, ali sada zaboravljene, europske ideje, poput obećanja Emmanuela Macrona iz veljače 2024. o razmještanju europskih trupa u Ukrajini ili zatvaranja ukrajinskog neba za ruske rakete nakon što su neidentificirani dronovi preletjeli Poljsku.
Bi li Europljani mogli riskirati i sami poduzeti akciju, bez jamstava SAD-a, u nastojanju da Washington stave pred svršen čin i u nadi da Amerikanci neće napustiti svoje saveznike ukoliko se situacija pogorša? Teoretski je to moguće, na primjer, da bi se potpuno poremetili mirovni napori američkog predsjednika Donalda Trumpa.
Međutim, rizici za Europu u ovom scenariju izuzetno su visoki. U prošlosti je razumijevanje veličine tih rizika u sličnim situacijama više puta sprječavalo Europljane da poduzmu drastične poteze, ograničavajući njihove odgovore na oštre riječi.“
Prosudba
Iako se zapravo nema puno toga pametnoga dodati analizi ukrajinskog medija s kojom je teško sporiti oko bilo čega, ipak ću nešto reći za sam kraj.
Upravo ovako, kako zaključuje Strana, za sada je i prevladavajuće mišljenje u Moskvi (u suprotnom ruska delegacija vjerojatno ne bi niti išla na današnje pregovore u Ženevi). Međutim, paralelno s time je itekako razvidno kako ubrzano jača mišljenje ne samo analitičara bliskih Kremlju, već i unutar kruga suradnika ruskog predsjednika o tome da se stanje u Ukrajini i primoravanje Europe na mir (naravno, tu misle na mir pod ruskim uvjetima) neće moći razriješiti bez ozbiljnog ruskog vojnog odgovora upozoravajućeg karaktera koji bi bio jasna poruka i Washingtonu.
Zoran Meter: Rubiova politika šarma ali s istom porukom: EU se mora promijeniti i potpuno slijediti novi SAD
Drugim riječima, nema smisla „zabijati glave u pijesak“ i praviti se kako se ništa ne događa i da je sve pod kontrolom. Pod kontrolom nije ništa, niti se na horizontu barem nazire mogući izlaz iz krize, pri čemu je jedini suzdržavajući čimbenik još samo obostrana želja da ne dođe do nuklearnog sraza. Ali i ta želja neće moći trajati vječno uz političku retoriku koja progresivno eskalira i popratne praktične poteze o kojima je gore u tekstu bilo dovoljno riječi.
