UTD Ragusa u svom vlasništvu ima tri poslovna prostora: Dubravku, Mimozu i Express restoran. Toliko je ostalo od nasljedstva nekadašnjeg poduzeća Lovrjenac. Osnovna djelatnost ovog, kako mu ime kaže – ugostiteljsko-turističkog društva, danas je iznajmljivanje. Nekadašnjem gigantu, u studenom ove godine pripojio se još jedan bivši nositelj dubrovačkog gospodarstva – TUP d.d., s nekim novim idejama vlasnika.
Integracijom poduzeća Lokrum, Kod mosta, Gradac, Gradske kavane i više samostalnih ugostiteljskih objekata, 1964. godine formirano je poduzeće Lovrjenac. U prvih deset godina rada, prihode su povećali s devet na 38 milijuna dinara, a broj zaposlenih sa 120 narastao na 300. U sezoni je radilo i do 400 radnika u restoranima, bifeima, kavanama. Na desetu obljetnicu osnutka, u travnju 1974. godine, Dubrovački vjesnik je pisao o ulaganjima u razvoj poduzeća. Nije se ulagalo samo u opremu, nego i stambeno zbrinjavanje radnika.
Baldo Bodulić, tadašnji direktor Lovrjenca, govorio je tada za novine o modernizaciji poslovnih jedinica, podizanju razine ugostiteljskih usluga, školovanju zaposlenika i širenju poslovanja. Svake su godine otvarali jedan ili dva nova lokala. Sva ulaganja financirala su se vlastitim poslovanjem, bez kredita.
Te, 1974. godine, Lovrjenac je uložio 2,5 milijuna dinara u rekonstrukciju Fest-kafea Manon, za otvaranje novog lokala Cavtat u Ulici od puča, rekonstrukciju ugostiteljskog objekta na Gundulićevoj poljani, Mimoze, Oceana, itd. „Do početka glavne turističke sezone otvorit će se nova radnja na Željezničkom kolodvoru, gostiona u Čibači, a u pripremi je i otvaranje specifičnog ugostiteljskog objekta u Kolorini, na kupalištu Šulić”, govorio je Bodulić za Dubrovački vjesnik.
„Kolektiv Lovrjenca, sa svojih sadašnjih 35 objekata, usvojio je generalnu koncepciju, čiji se jedan dio već u dobroj mjeri realizira. Osnovno je u njoj, pored daljnje ekspanzije, podizanje nivoa postojećih kapaciteta i to kako sa stanovišta tehničke i estetske opremljenosti tako i sa stanovišta odgovarajuće kadrovske ekipiranosti. Realizacija ove koncepcije bez sumnje znači veliki doprinos kvaliteti i sadržajima ugostiteljsko-turističke privrede Dubrovnika. To je doprinos ovog radnog kolektiva ugledu turističkog Dubrovnika, kroz tu prizmu treba shvatiti i njihovo mišljenje da bi na nivou općine trebalo ići na takve koncepcije, na specijalizacije u poslovanju, a oni su spremni, kao što su i do sada činili, sudjelovati, u okviru svojih mogućnosti,…”, napisao je novinar Nilola Isufi.
Poslije punih šest mjeseci renoviranja, u proljeće 1974. ponovno je otvorena Gradska kavana. Otada, gornji dio kavane mogao je poslovati odvojeno. Radovi su trajali duže od planiranog zbog kašnjenja s isporukom kamena iz splitskog Jadrankamena.
„Kažimo na kraju da će u Gradskoj kavani ubuduće orkestar izvoditi samo klasičnu muziku i to svake večeri od 19,30 do 23,30 sati, a nedjeljom (…) i prije podne, od 11 do 12,30”, zanimljiv je detalj zabilježio Dubrovački.
Bila je to godina kada se, nakon višegodišnjih priprema, počeo graditi Babin kuk, a Tvornica boja Dubravka slavila 50 godina rada. U čast polustoljetne proslave, Dubrovački je objavio tekst o povijesti tvornice, koju je 1924. godine osnovala Dubrovačka plovidba, u podrumu svoje zgrade zvane Raguzea, na Obali Nikole Tesle, kao pogon za proizvodnju premaznih sredstava za vlastite plovne objekte. Nakon požara, vlasnici su odlučili izmjestiti tvornicu na „neko drugo mjesto, van naselja”. Tako je odluka pala na lokaciju na Starom putu od Gruža. Nekad ‘mjesto van naselja‘, danas je gradilište višekatnice u tzv. poslovnom središtu, popularno zvanom ‘downtown‘.
