Na današnji dan, subotu 30. kolovoza, Hrvatska se prisjeća strašne željezničke nesreće koja je zauvijek obilježila njezinu povijest. Naime, 30. kolovoza 1974. u 22:40 na istočnom ulasku u Zagrebački Glavni kolodvor ekspresni putnički vlak broj 10410, na relaciji Atena–Beograd–Zagreb–Dortmund, iskočio je iz tračnica i prevrnuo se, pri čemu je život izgubilo 153 putnika.
Ova katastrofa smatra se jednom od najvećih željezničkih nesreća u Hrvatskoj i jednom je od najvećih željezničkih nesreća u ondašnjoj Jugoslaviji.
Vlak je u kolodvor uletio brzinom od 104 km/h, znatno većom od dopuštenih 40 km/h. U trenutku nesreće strojovođa i njegov pomoćnik, koji su prethodno radili čak 45 sati bez pauze, zaspali su za upravljačem. Tijekom prevrtanja vlak je istrgnuo stupove električnih vodova, a neki su putnici poginuli od električnog udara.
Povratak s ljetnog odmora
U vlaku je onda bilo približno 400 putnika, između kojih su bili veći dio iseljenički radnici u povratku s ljetnog odmora na rad u SR Njemačkoj. Identifikacija unakaženih trupala predstavljala je veliki problem, tako da je 41 neidentificiranih žrtava prokopano u zajedničkoj grobnici na Mirogoju, a tadašnji predsjednik SFRJ, Josip Broz Tito, poslije nesreće proglasio je dan žalosti.
Naknadno istraživanje isključilo je mogućnosti tehničkih pogrešaka, a optuženi su za uzrok nesreće strojovođa Nikola Knežević i njegov asistent Stjepan Varga, koji su preživjeli. Istražitelji nisu bili istog mišljenja je li nesreći uzrokovalo utjecanje alkohola ili su jednostavno zaspali, ali najvjerojatniji uzrok je bila njihova iscrpljenost; njih su obojica u proteklom mjesecu prošli 300 sati rada, a prije nesreće bez ostatka radili su 51 sat. Unatoč toj olakšavajućoj okolnosti strojovođa je osuđen na 15 godina zatvora dok je njegov pomoćnik na 8. Nije isključeno da je vlak zbog niskog stadija željezničke infrastrukture kasnio u dolascima i stoga je strojovođa ubrzanjem vožnje htio ući na zagrebački kolodvor na vrijeme.
Ispod prevrnutih vagona i potrganih tračnica, u oblaku prašine ljudi su tražili svoje najbliže pokušavajući ih identificirati. Oni koji su prošli bez ozljeda, svjedočili su o nemilom događaju: „Nitko nije ostao živ, ja sam sam u kupeu ostao…“ „Malo sam povređen, nije mi ništa, žao mi je poginulih…“ „Odjednom sam osjetila pucanje stakla…“ U zagrebačkoj noći užasa teško je bilo odrediti točan razlog nesreće. Niski standardi prometne infrastrukture u socijalističkoj Jugoslaviji uzrokovali su kašnjenje međunarodnog vlaka koji je, nažalost prebrzom vožnjom, pokušao stići u Zagreb prema redu vožnje. Vlak je prilazio središnjem zagrebačkom kolodvoru brzinom od oko devedeset kilometara na sat, što je bilo četrdesetak kilometara iznad dopuštene brzine. Ulazni predsignal bio je neispravan, dok je glavni pokazivao crveno. No, strojovođa je usprkos tomu i dalje jurio nedopuštenom brzinom prema svome cilju. Četvorica službenika ŽTP-a privedena su i stavljena pod istragu. Brzo pružena pomoć unesrećenima i velika solidarnost koju su Zagrepčani iskazali, samo su donekle ublažili težinu tragedije najveće poslijeratne željezničke nesreće u ovom dijelu Europe.
Opasno naginjanje
Preživjeli putnici potvrdili su da vlak oko sat vremena prije Zagreba nije usporavao niti vožnjom kroz postaje Ludinu i Novoselec, te se opasno naginjao u zavojima. Lokomotiva nastradalog vlaka sada se nalazi u Hrvatskom željezničkom muzeju.
“Možda desetak minuta prije nesreće izišao sam iz kupea da malo protegnem noge u hodniku. Tu sam našao suputnika s kojim sam popušio cigaretu. Odjednom, naš vagon postao je brod i počeo se jako ljuljati. Zagrlili smo se da ne padnemo. Tada je počeo pakao. Vagon se prevrnuo, ali nastavio je klizati bočnim dijelom, gdje su prozori. Iz kupea, u kome nas je bilo sedmero, začuo se vrisak i zapomaganje. Konačno, sve je stalo, i počeo nas je gušiti dim. Vrata kupea nisu se dala otvoriti, pa smo razbili staklo i ušli. Prišao sam supruzi Dragici i počeo je izvlačiti. Na moj užas vidio sam da ne pokazuje znakove života. Mislio sam da je onesviještena, no nažalost bila je mrtva. Sjedio sam pokraj njenog tijela i tek tada spoznao da je raskomadana. Više nisam imao snage pomoći drugima”, svjedočio je putnik Milan Ivoš novinaru Mladenu Stražimiru.
“Kada sam shvatila da se nalazim u neprirodnom položaju, na stranici vagona, znala sam da se dogodila nesreća. Uskoro su se začuli jauci i pozivi u pomoć. Kroz razbijeni prozor su me izvukli neki ljudi. Ne znam ni kada, ni kako, jer sam bila sva u nekom neopisivom stanju. Svuda oko mene ležali su mrtvi i ozlijeđeni. Djeca su plakala, žene vrištale, ljudi zapomagali”, svjedočila je Savka Gruić novinaru Vjesnika, koji se našao na licu mjesta.
Bivši direktor CIA-e ima nezgodno upozorenje za Europu: ‘Putin će stati samo u tom slučaju’
Ova tragedija imala je dalekosežne posljedice: uveden je zakon koji ograničava rad na maksimalno šest sati bez pauze, no strojovođa i pomoćnik ipak nisu izbjegli zatvorske kazne. Po ovom je tragičnom događaju napisana i knjiga “Filip dječak bez imena” Ante Gardaša.
@dnevno.hr ♬ original sound – dnevnohr
