Vatrogasac Javne vatrogasne postrojbe Grada Splita Josip Grgić 23. travnja uputio se na najteže hodočašće -ono u Katedralu Svetog Jakova, u kojoj se čuvaju njegove moći.
Put sv. Jakova (ili El Camino de Santiago) je niz povijesnih pješačkih ruta koje vode do groba apostola Jakova u gradu Santiago de Composteli u sjeverozapadnoj Španjolskoj. Ove rute su bile popularne tijekom srednjeg vijeka, a danas su poznate po svojim prekrasnim krajolicima i jedinstvenom spiritualnom iskustvu.
Postoje brojne rute, a najpoznatiji je Camino Francés (francuski put), koji je dug oko 800 km i vodi iz Francuske. Rute su UNESCO-om proglašene Svjetskom kulturnom baštinom 1993. godine. Hrvatska također ima dio Puta sv. Jakova, a postoje i službene rute i hodočasničke putovnice. Za boravak u prenoćištima na Putu sv. Jakova koristi se hodočasnička putovnica, u kojoj se skupljaju pečati za potvrdu.
Svoj put završio je 19. svibnja, a razgovarao je s Dalmacijom Danas o svom iskustvu na ovom velikom putovanju.
Što vas je potaknulo na to da krenete na ovo hodočašće?
Ja sam taj put želio i planirao sam da krenem već sedam, možda i osam godina. Ali uvijek sam mislio da nemam vremena za izdvojiti, jer je to ipak dug i zahtjevan put. No, prije nekih pola godine odlučio sam da zapravo vrijeme nije problem i da će se sve posložiti.
Najviše sam krenuo iz vjerskih razloga. A uz to, naravno, dođe i testiranje samoga sebe, jedno natjecanje sa sobom i upoznavanje samoga sebe. Planirao sam to s prijateljem i on je krenuo sa mnom ali je zbog ozljede koljena nakon šest dana završio svoj put i vratio se kući, a ja sam nastavio sam. I zapravo, nakon dva dana sam mu i javio da mi je baš trebalo da ostanem sam. Jer ako ideš iz duhovnih razloga, onda je puno bolje i ljepše biti sam. Tada imaš priliku za razmišljanje, za molitvu, za vrijeme sa samim sobom.
Kako ste se pripremali za taj put?
Nisam se nešto pretjerano pripremao. Išao sam probati par puta prije puta, možda 3 ili 4 tjedna ranije, samo da vidim kako će mi tijelo reagirati. Popeo sam se na vrh Dinare, čisto da vidim kako bi to moglo funkcionirati. I mogu reći – neusporedivo je. Bez obzira koliko se pripremaš i što radio prije, zapravo je najbitnije slušati sebe i svoje tijelo. Ne ići previše preko svojih granica.
Naravno da bude i bolova i žuljeva i svega. Ali kad se probije ta neka granica nakon 4, 5 dana, onda se tijelo ipak navikne i bolovi popuste. Zapravo, nakon nekih tjedan dana više nisam osjećao nikakve bolove ni upale. Nisam imao ništa, osim žuljeva, ali hvala Bogu – to će proći.
Koliko Vam je na kraju trebalo da završite put?
Krenuo sam 23. travnja šetati, a 19. svibnja sam bio na Santiago de Composteli. S time da sam jedan dan ostao u gradu Leónu, ne toliko zbog odmora, koliko zbog toga što je zanimljiv grad. Htio sam ga malo istražiti i prošetati. Do podne sam već sve istražio i čak mi je bilo malo dosadno. Čak mi je bilo žao što nisam odmah nastavio hodati, ali nema veze.
Kakav je bio osjećaj kada ste napokon stigli?
To je jedan osjećaj koji ću pamtiti cijeli život. Koliko god mi je bilo drago što sam sve prošao i završio, toliko je u meni bila i neka tuga. Neka tišina, praznina jer je gotovo. Ipak ste te tjedne sami, prolazite kroz posebno iskustvo, to je postalo jedan dio moga svakodnevnog života, a sada je završilo. Kao svaki kraj, nosi sa sobom određenu melankoliju. Ali zaista neopisiv osjećaj.
Jeste li upoznali ljude putem?
Jesam, stvarno sam upoznao puno ljudi i čuo njihove priče. Naravno, nisu svi išli na ovaj put iz vjerskih razloga. Čak su mi i Španjolci s kojima sam razgovarao po manjim smještajima rekli da danas većina ljudi ide više turistički ili avanturistički. Kažu da je oko 90 % hodočasnika tu zbog izazova, putovanja, nečeg drugačijeg. Ali bez obzira na razlog, bio vjerski ili avanturistički, na kraju svi oni ipak nešto pronađu u sebi. Upoznaju sebe.
Bilo mi je drago što sam bio sam. Imao sam dane kada nisam nikoga susreo, a bilo je dana kad sam s nekima dijelio dio puta. I uvijek se može započeti razgovor, nitko ne gleda tko si i što si. Taj put nije kao svakodnevni život u kojem ljudi žele prikazati najbolju verziju sebe. Ljudi su tamo prirodni, jednostavni, bez maske. I to mi se jako svidjelo.
Što biste poručili onima koji razmišljaju o hodočašću?
Poručio bih im da ne razmišljaju previše i da jednostavno krenu. Jer ako se stalno gledaju prepreke, što bi moglo poći po zlu… Uvijek će nešto iskrsnuti. Uvijek će biti iznenađenja, bolova, žuljeva… Ali nema razloga za strah. Osjećaj kad stigneš na cilj ono što si zamislio, to je stvarno veličanstveno.
Upoznao sam jedan bračni par iz Australije – muž ima 80, a žena 78 godina. Idu polako, 7 do 8 kilometara na dan, u svom ritmu. I ako oni to mogu, većina ljudi to može. Uvijek ćeš naći vrijeme, samo se treba odlučiti.
Svima bih preporučio da krenu. Pogotovo sami. Jedan moj prijatelj, jako mudar čovjek, rekao mi je: “Kada kreneš, nakon nekog vremena upoznat ćeš sebe. A onda, kako dani budu prolazili, upoznat ćeš sebe još dublje. I na kraju – upoznat ćeš Boga.”
Stvarno, čovjek tada osjeti i sebe i potrebe drugih ljudi. To je jedno predivno iskustvo koje bih svakome preporučio.
Kliknite za pregled
Priča o sv. Jakovu i postanku mjesta Santiago de Compostela
Sveti Jakov poznat i kao apostol Jakov Veliki/Stariji, brat svetog Ivana evanđelista, bio je jedan od dvanaestorice Isusovih apostola. Nakon Isusovog uzašašća na Pedesetnicu, svakom je apostolu dodijeljena zemlja u koju će ići propovijedati Isusov nauk. Jakov Stariji dobio je zadatak da ide ‘na kraj svijeta’ čime se tad smatrao Pirenejski poluotok. Nakon boravka u Španjolskoj vratio se kući gdje mu je Herod Agripa odrubio glavu te je umro mučeničkom smrću otprilike u 43. ili 44. godini nove ere.
Nakon njegove smrti, tijelo mu je vraćeno u Španjolsku gdje je nakon oslobođenja od Maura sagrađena crkva i samostan. Oko njega je kroz vrijeme niknuo grad Santiago de Compostela, što u prijevodu otprilike znači Sveti Jakov na zvjezdanom polju.
Legenda kaže da su tijelo apostola i njegovi relikvijari pronađeni u devetom stoljeću što je potaknulo hodočašće prema tom mjestu postavši jednim od najpoznatijih hodočasničkih putovanja u kršćanskom svijetu.
Sveti Jakov se prikazuje kao hodočasnik sa Svetim pismom, ogrtačem na kojem je Galicijski križ ili Jakobova školjka, te šeširom i štapom.
Svetog Jakova Katolička crkva slavi 25. srpnja i smatra se zaštitnikom hodočasnika i farmaceuta.
Kako je staza sv. Jakova došla u Hrvatsku?
Camino nije samo jedna staza već cijela mreža europskih puteva koji vode prema istom mjestu, grobu sv. Jakova u Santiago de Composteli. U Hrvatskoj tradicija puta sv. Jakova seže još u 13. stoljeće, a možda i prije. Svemu tome svjedoče zapisi tadašnjih hrvatskih hodočasnika.
Danas postoji mreža hrvatskih puteva pod nazivom Camino Croatia. Ideja je povezati sve te staze međusobno, a potom sa krajnjim ciljem kako bi hodočasnici u jednom trenutku mogli krenuti iz Hrvatske prema Santiagu de Composteli. Na tome radi Bratovština sv. Jakova Hrvatska.
Najpoznatija ruta je najvjerojatnije francuski put koji kreće iz gradića Saint Jean Pied de Port koji je sada već poznat kao polazna točka. Iz tog mjesta put je dugačak oko 800 kilometara što se prijeđe u otprilike 30ak dana zavisi o tempu hodočasnika.
Moja reakcija na članak je…
