Splitska župa sv. Križa u Velom Varošu svečano je proslavila 400. obljetnicu svoga postojanja na blagdan Uzvišenja Svetoga Križa 14. rujna, župni patron. Središnje euharistijsko slavlje predvodio je splitsko-makarski nadbiskup Zdenko Križić u koncelebraciji s osam svećenika predvođenih mjesnim župnikom don Mihaelom Provićem te svećenicima koji potječu iz ove župne zajednice. Liturgijsko pjevanje animirao je župni zbor pod ravnanjem Lucije Pere, a u misnome slavlju sudjelovali su i Hrvatski vitezovi Svetoga groba, bratimi Bratovštine sv. Križa te brojni župljani i hodočasnici među kojima su bili i predstavnici civilnih vlasti.
Nadbiskup je u svojoj homiliji naglasio kako je križ u povijesti bio znak najokrutnije smrti, ali je u Kristu postao znakom života i spasenja. „Križ postaje znakom spasenja, znakom pripadnosti, znakom kršćanskog identiteta“, poručio je.
Tekst se nastavlja nakon oglasa
Podsjetio je da je križ prisutan u svim etapama ljudskog života od krštenja do posljednjeg ispraćaja, a upravo zato „on ne može biti nešto sporedno u životu kršćanina“. Govoreći o otajstvu patnje, nadbiskup je rekao kako ljudska logika teško nalazi njezin smisao, osobito pred patnjom nevinih i djece. Naveo je primjer majke koja je izgubila dijete i u boli pitala Boga „zašto“, a odgovor koji je dobila bio je da ona to sada ne može razumjeti, ali da će jednoga dana na tome zahvaljivati. „Međutim, sama činjenica da su patnja i križ neizbježni u ljudskom životu, govori da oni moraju imati dublje značenje, da ne mogu biti besmisleni“, rekao je nadbiskup. Istaknuo je kako patnja čovjeka može oplemeniti, ali i deformirati, ovisi kako se nosi. Podsjetio je da križ bez ljubavi nema smisla: „A opet križ bez ljubavi nije križ.“
U tom je kontekstu istaknuo Kristovu žrtvu koja je bila izraz potpune ljubavi, bez mržnje i osvete. Nadbiskup je upozorio da nije svaka patnja križ: bolesti i teškoće koje proizlaze iz naših pogrešaka ili neodgovornosti nisu isto što i križ. „Križem se naziva samo ona patnja koja se nosi s ljubavlju, koja se nosi u strpljivosti i prikazuje Bogu“, istaknuo je. Govorio je i o napasti da se traže „lakši križevi“, podsjetivši na primjer svete Terezije Avilske koja je svome bratu koji nije htio skrbiti o njihovu bolesnom bratu jer mu je smetao u molitvi i sabranosti poručila da nije smisao tražiti druge pokore i odricanja, a zanemarivati onaj križ koji ti je Bog namijenio. „Smiješno je mjeriti križeve, htjeti neki drugi umjesto svoga, jer nema križeva po mjeri“, upozorio je nadbiskup. Nadalje je naglasio i kako se upravo u patnji često događa obraćenje i poseban susret s Bogom. No, potrebno je patnju živjeti dostojanstveno, u šutnji i meditaciji, a ne u pretjeranom kukanju. „Kako je važno znati u strpljivosti i ljubavi prikazivati Bogu naše male, svakodnevne poteškoće i pretvarati ih u blagoslov“, poručio je. Svoju homiliju završio je molitvenim zazivom Dostojevskog: „Gospodine, ne molim te da me poštediš križeva, nego da me učiniš dostojnim moga križa.“
Na završetku slavlja okupljenima se obratio župnik don Mihael Prović uputivši riječi zahvalnosti nadbiskupu, svećenicima i svim vjernicima. „Mnogi ljudi su vezani uz ovaj naš Sveti Križ. Danas dok slavimo blagdan, vidimo kako je ovaj naš Križ na neki način doplovio davno na našu Matejušku i postao simbol i znak spasenja u našoj župi“, rekao je. Podsjetio je da taj križ možda nikada nije bio umjetnički lijep, ali upravo u tome leži njegova poruka: „Križ je uvijek ružan, a tako je lijep i tako je potreban u našem životu.“
Istaknuo je bogati program devetnice u kojoj su sudjelovali mnogi vjernici, sportaši i umjetnici. Zahvalio je svećenicima koji su predvodili misna slavlja, predavačima, glazbenicima i sportskim klubovima, kao i svim župljanima koji su na svoj način pridonijeli proslavi. Posebno je naglasio doprinos brojnih volontera i zajednica koji su, kako je rekao, pokazali da je župa uistinu zajednica živih ljudi okupljenih oko Kristova križa. „Hvala od srca svima koji ste na bilo koji način pomogli da uistinu dostojanstveno proslavimo ovih 400 godina župe Svetoga Križa“, poručio je.
Na kraju je zahvalio i nadbiskupu Križiću na predvođenju misnog slavlja te svim gostima i prijateljima župe izražavajući želju da Sveti Križ i dalje bude znak vjere i zajedništva u Varošu.
Nakon svečanog Božjeg blagoslova slavlje se nastavilo zajedničkim druženjem župljana i njihovih gostiju uz domjenak i varošku pučku feštu.
Moja reakcija na članak je…
