Američki predsjednik Donald Trump pokrenuo je prošli vikend, u kooperaciji s izraelskim premijerom Benjaminom Netanyahuom rat protiv Irana. Potez je to prepun nepoznanica, i još više opasnosti, pa ne čudi što su mu se još od prije protivili ne samo mnogi demokrati, već i dobar dio republikanca, pa čak i pojedine osobe iz Trumpove vladajuće strukture, dok je najveći dio američki građana protiv tog rata.
Zbog svega toga opravdano se može postaviti pitanje, je li Trump precijenio američke a podcijenio iranske mogućnosti, ili je pak sve dobro izračunao kroz svoju doktrinu „beskonačnih udara“ (do iscrpljivanja protivnika daljinskim napadima a ne kopnenim invazijama) umjesto dosadašnje post-hladnoratovske američke doktrine „beskonačnih ratova“? U tom kontekstu može se postaviti i pitanje, je li Trump ponovio Putinovu grešku s podcjenjivanjem prije svega ukrajinskog otpora, ali onda i odlučnosti zapada da snažno stane iza Kijeva odnosno vlade Volodimira Zelenskog?
Za odgovore na navedena pitanja trebat će još malo pričekati i vidjeti u kojem će se smjeru odvijati nastala bliskoistočna kriza, a mi se sada radije posvetimo ukrajinskom ratu u koji je ruski vojni stroj duboko uglibio, ali s njim i čitava Europa.
Do pokrenutog rata s Iranom, onaj ukrajinski bio je gorući svjetski problem
Prošloga se tjedna (24. veljače) navršilo četiri godine od početka ruske invazije na Ukrajinu, čime ovaj rat ulazi u svoju petu godinu, s potpuno neizvjesnim izgledima za skori završetak usprkos pregovaračkom procesu pod američkim posredništvom.
Sukob je to koji predstavlja gorući globalni problem, ali je također razvidno kako sada to (p)ostaje prije svega za Europu i Rusiju, jer „ostatak“ svijeta ima preča posla i svoje brige.
Latinska Amerika, kao i Iran, imaju problem s američkim čelnikom Donaldom Trumpom, a isto tako i Kina i Indija – svaka iz svojih razloga, pa se zapravo, bez straha u pogrešku može konstatirati kako su Europa i Rusija postale primarni problem same sebi, dok je za ostale zemlje svijeta primarni problem postala Trumpova Amerika. Uz jedan važni dodatak – potonja je postala problem, uza sve nedaće, i za vladajuće strukture Europe. Transatlantsko savezništvo našlo se u najvećoj i do sad neviđenoj krizi, uz jasnu tendenciju da se odnosi, ako se i poprave u određenom smislu nakon eventualnog dolaska na vlast demokratske administracije za tri godine, vjerojatno više nikada ne vrate na pred-trumpovsku razinu iz vremena Bidenove administracije.
U tim i takvim okolnostima ništa se lijepoga i dobroga ne nazire na europskom horizontu, o čemu više kasnije u tekstu, dok bih se sada osvrnuo na sam ukrajinski rat – kao „mlinski kotač“ oko vrata Starog kontinenta koji bi se pod njegovim teretom vrlo lako mogao ugušiti u problemima sigurnosne i gospodarske prirode.
Blic analiza Zorana Metera: Kaos prijeti i Europi; veliki gubici; tko će posredovati između SAD-a i Irana
Putinova katastrofalna procjena rezultirala europskim kaosom
Prilikom donošenja odluke o pokretanju rata, kojeg je, definitivno, prema pretpostavljenom roku trajanja i dimenziji samog ratovanja i osmislio na način kako ga je i prozvao – „specijalna vojna operacija“ – Putin se vjerojatno vodio s pet početnih točaka ili premisa:
- Gospodarske sankcije zapada neće slomiti rusko gospodarstvo.
- Zapad se neće neposredno uključiti u rat, bojeći se njegove eskalacije u nuklearni o čemu je Putin na samom početku rata preventivno i upozorio da bi se u tom slučaju dogodilo.
- Većina ruskog stanovništva i elita podržat će rusku vojnu operaciju s ciljem stvaranja dugoročne sigurnosti i stabilnosti zemlje.
- Glavne države iz tzv. globalnog Juga neće se pridružiti zapadnim sankcijama , što će Moskvi osigurati preustroj trgovine na istok kao kompenzaciju gubitka zapadnog tržišta.
- Ruska vojska će moći brzo poraziti ukrajinske oružane snage.
Zapravo, s današnje točke gledišta sve su se ove točke ostvarile prema Putinovim zamislima osim one posljednje, 5., koja se na kraju pokazala i najvažnijom i odredila tijek događaja na vojnoj i političkoj razini u protekle četiri godine. Sukob se, naime, vrlo brzo proširio iz okvira početnog zamišljenog lokalnog odnosno regionalnog sukoba na kontinentalni – europski, a u znatnoj mjeri i na globalni. Potonje s obzirom da se Bidenova administracija od samog početka rata aktivno svrstala na stranu vlasti u Kijevu masovnim naoružavanjem njegove vojske i davanjem sveobuhvatne političke, diplomatske i financijske potpore Ukrajini što je zadalo ton za ponašanje i svih američkih saveznika – bez isključenja. Nakon početnog nesnalaženja i kolebanja (sjetit ćemo se lako početnih odluka mnogih tadašnjih europskih vlada na čelu s Njemačkom o slanju kaciga, vreća za spavanje i sanitetske opreme kao pomoć ukrajinskoj vojsci, a sve u želji da sukob ne eskalira i da europske zemlje u njega ne budu uključene).
U tom su se smjeru kretala i sva relevantna analitička razmišljanja tj. predviđao se brzi slom Ukrajine. Ali pod navedenim utjecajem Washingtona taj je slom bio spriječen, što se zapravo dugo smatralo pravim čudom. Ali objektivno čuda nije bilo, osim ukoliko u to ne ubrajamo katastrofalnu procjenu ruskog državnog vrha za koju uopće nije isključeno da su mu ukrajinske obavještajne strukture u uskoj suradnji s američkim i britanskim kolegama podmetnuli lažni mamac u kojeg se potonji na kraju i uhvatio. Dakle, čuda nije bilo jer je ukrajinska vojska već do tada stasala u dostatno relevantnu vojnu silu koja jeu osam godina od uspostave postmajdanske vlasti u veljači 2014. i završetka dvogodišnjeg rata u Donbasu 2016. g. potpisivanjem Minskih sporazuma izvodila česte zajedničke vojne vježbe s NATO savezom na tlu Ukrajine, izvršila utvrđivanje crta razdvajanja u Donbasu po najmodernijim zapadnim obrambenim vojnim pravilima u formiranju teško probojnih fortifikacijskih sustava, dok je istodobno radila na obuci i opremanju svoje vojske.
Ruski državni vrh (dakle, vojni i politički) sve je to naravno dobro znao, ali je računao s čimbenikom iznenađenja, a još više i s nezadovoljstvom ukrajinskih građana svojim vlastima (po nacionalnoj, vjerskoj i jezičnoj osnovi) što je trebalo dovesti ne samo do državnog prevrata u kojem bi bio detroniziran Volodimir Zelenski (jer to ne bi bilo dovoljno za uspjeh s obzirom da bi ga vrlo brzo nadomjestio drugi kadar, vjerojatno iz redova vojnih, visokomotiviranih krugova s obzirom da se zemlja našla u ratnoj pogibelji pa za nikakve izbore ne bi bilo ni vremena ni mogućnosti). Trebalo je dovesti do toga da cjelokupnu vlast u zemlji preuzme proruski orijentirana elita (kako je to, ali u suprotnom smjeru, bilo izvršeno u Kijevu, u revoluciji u veljači 2014.). To se, na žalost Moskve nije dogodilo, a definitivno je u toj katastrofalnoj pogrešci zakazala ruska obavještajna zajednica – i civilna i vojna.
Osim toga, zbog te su katastrofalno pogrešne procjene obavještajaca i ruski vojni stratezi zanemarili činjenicu (koju su također jako dobro znali, poučeni azerbajdžansko-armenskim ratom u Karabahu u listopadu 2020. godine) da ukrajinska vojska posjeduje dronove jer ih je od kraja 2021. masovno koristila u Donbasu protiv proruskih pobunjenika (tada isključivo turske proizvodnje Bayraktar koji su se u spomenutom kavkaškom sukobu pokazali ključnima za poraz potpuno šokiranih armenskih snaga koje nisu znale što ih je snašlo), pri čemu su sigurno još bolje znali da ruska vojska dronova još uvijek nije imala (navodno ih je prije početka rata imala svega tri!).
Dakle, ruski vojni planeri i stratezi računali su na brzi i sveobuhvatni poraz Ukrajine, prije svega na smjenu cjelokupnog ustroja vlasti, što bi dovelo do prekida zapovjednog lanca prema inače vrlo motiviranoj vojsci za obranu domovine.
Vojni aspekti rusko-ukrajinskog rata: Kolika je stvarna snaga ruske vojske?
Stvar u ruke preuzela matematika
Na kraju, kad je ruski navedeni plan krahirao u prvim tjednima rata, stvar je u svoje ruke preuzela čista matematika. Rusija je 40-milijunsku i teritorijalno ogromnu Ukrajinu napala sa svega 200 000 vojnika. To bi, kada bi se anulirali navedeni ruski planovi temeljeni na pogrešnim procjenama i koji bi u slučaju točnosti bili opravdani s vojne točke gledišta – bilo krajnje diletantski i suprotno svim vojnim zakonitostima o nužnom minimalnom omjeru napadačke i obrambene vojske koji se mora kretati u okviru 3:1 u korist one prve.
Ukrajinska vojska na početku invazije, prema ukrajinskim izvorima, također je brojila oko 200 000 vojnika skupa s Nacionalnom gardom, ali su, osim matematike, moral i slom ruskih početnih planova doveli do kumulativnog efekta ubrzane dragovoljne mobilizacije ukrajinskih građana. To je na kraju rezultiralo činjenicom da su ukrajinski vojnici (stalni i pričuvni sastav) već u roku od nekoliko mjeseci bili višestruko brojniji od ruskih, pri čemu se u obrambenom smislu mobiliziralo i cjelokupno ukrajinsko društvo.
Nakon propasti prvotne strategije Putin je, da bi spasio svoju zemlju od neizbježnog vojnog poraza koji se iz gore navedenog nametao sam po sebi, učinio dvije stvari:
prvo, pokrenuo prvi (i za sada jedini) val mobilizacije u Rusiji; i drugo, inicirao mirovne pregovore uz posredovanje Turske.
Mobilizacija je u Rusiji na kraju izvršena uz neočekivano veliki i po ugled Kremlja u svijetu neugodan otpor građana, jer su mnogi već tada uvidjeli kako se stvari na ukrajinskim bojišnicama ne odvijaju prema zamislima Kremlja. Otuda i one poznate slike s kolonama ruskih automobila i stotinama tisuća ruskih ljudi na granicama s Finskom i Kazahstanom koji su nastojali pobjeći od mobilizacije.
S druge strane Putin je u Istanbulskim pregovorima u svibnju 2022. g (dakle svega dva mjeseca od početka rata) Ukrajini ponudio uistinu povoljne uvjete za završetak rata (danas Kijev sigurno ne bi previše oklijevao prihvatiti ih jer su uključivali i povlačenje ruske vojske s do tada osvojenih teritorija u pokrenutom ratu), uz osiguranje izvanblokovskog tj. neutralnog statusa Ukrajine što su njeni pregovarači na početku prihvatili, pa je čak i stavljen potpis njihovog vođe na preliminarni prijedlog sporazuma. (Podsjećam kako je Putinov prijedlog tada šokirao rusku javnost ali i ruske vojne analitičare koji su očekivali brze vojne pobjede i barem realizaciju plana o izbijanja ruskih snaga na rijeku Dnjepar, što je uključivalo i ovladavanje milijunskim i većinski ruskim stanovništvom do tada naseljenim gradovima Odesom i Harkivom.) Međutim, nakon dobro poznatih stvari oko brze intervencije tadašnjeg britanskog premijera Borisa Johnsona koji navodno Zelenskog nagovorio da odbaci navedeni prijedlog Moskve jer Ukrajina sada može vojno pobijediti, potonji je odbacio predloženi plan i najavio borbu do konačne pobjede i oslobađanja svih ukrajinskih teritorija.
Propala protuofenziva
Tom pobjedničkom zanosu još je više pridonijela ukrajinska vojska ne samo nastavljanjem herojskog otpora, već i ljetnoj protuofenzivi te iste godine kojom je, po čitav svijet vrlo brzo i potpuno neočekivano oslobodila čitavu harkovsku regiju, a nedugo potom, i na južnim bojišnicama, u regiji Herson, gdje je vrlo brzo (zapravo bez borbe) protjerala potpuno demoralizirane ruske vojnike s desne (zapadne obale) Dnjepra, čije je povlačenje iz grada Hersona i rušenje tamošnjeg mosta preko Dnjepra naredio čuveni ruski general Surovikin.
Potonji je nešto kasnije postao poznat kao tvorac učinkovite troslojne obrambene protuoklopne fortifikacije („zmajevi zubi“) uoči na zapadu i u Ukrajini dugo najavljivane kao pobjedonosne velike ukrajinske protuofenzive u ljeto 2023. godine u Zaporoškoj regiji, i čiji je cilj bilo izbijanje na Azovsko more i presijecanje ruskog kopnenog koridora do poluotoka Krima.
Ta je propala protuofenziva na kraju postala novi prijelomni trenutak na bojišnicama, nakon kojeg je ruska vojska potpuno vratila samopouzdanje, usvojila novu taktiku ratovanja i nakon dugo vremena počela provoditi ofenzivne operacije koje su rezultirale zauzimanjem novih ukrajinskih gradova i naselja već od jeseni 2023. i tijekom 2024. g. (Bahmut, Avdiivka, Časiv Jar).
Pa iako su ta ruska napredovanja bila vrlo spora, njihova nova taktika iznenadnih napada u malim skupinama vojnika i s ciljem prekidanja ukrajinske logistike i polu-okruženja ukrajinskih naselja uz ostavljanje koridora za izvlačenje ukrajinskih snaga bez potrebe borbe na život i smrt – dovela je do u Moskvi toliko željenog smanjenja vojnih žrtava. Cijena toga je bilo (i još uvijek je), vrlo sporo ali ipak uporno rusko napredovanje tj. preuzimanje vojne inicijative što Moskvi omogućuje povoljnije startne pregovaračke pozicije u odnosu na Kijev. I ne manje važno! Time je izbjegnuta potreba drugog kruga mobilizacije u Rusiji koju Putin nikako ne želi, ne samo zbog opasnosti od ponavljanja neugodnih scena iz one spomenute, u ljeto 2022., već još više kako bi održao mirnodopske uvjete života i funkcioniranja gospodarstva, ali isto tako i zaštitio ionako od ranije vrlo loše demografsko stanje koje bi daljnja masovna pogibija ruskih vojnika sunovratila u nepovrat.
Za sada se, iz navedenih razloga, Putin oslanja isključivo na sklapanje dragovoljnih ugovora privatnih osoba s Ministarstvom obrane za služenje u oružanim snagama. Za to im se isplaćuju po ruske standarde vrlo visoki i primamljivi iznosi, uz jamstvo vođenja financijske brige o njihovim obiteljima. Za sada taj sustav funkcionira, a njegova je cijena, kako sam i rekao, sporo i ograničeno napredovanje ruskih snaga na pojedinim sektorima bojišta – bez mogućnosti provedbe velike i sveobuhvatne ofenzivne operacije koja bi imala prijelomni značaj. Onakve kakvu je neuspješno pokušala Ukrajina u ljeto 2023. i što ju je na kraju skupo koštalo, a posljedice se osjete do danas.
Jer uvjeti ratovanja – nova oružja i suvremena tehnologija više ne idu u prilog velikim vojnim manevrima i ofenzivama, pa ako ih već vjerojatno i ne bi mogli potpuno onemogućiti u postizanju konačnih vojnih ciljeva, sasvim sigurno bi doveli do velikih žrtava po napadača – puno većih negoli je to trebalo u uvjetima vođenja ratova prije ovog ukrajinskog. Jer na bojišnicama i u njihovoj pozadini svaki masovniji pokret snaga suparnika postaje vidljiv, čime se anulira do sada redovito jedan od ključnih čimbenika u vođenju ratova – iznenađenje.
Iznenađenja u tom smislu više nema niti će ga ikad biti bilo gdje, a ratovanje se premješta u posve novu dimenziju s novim tehnologijama – i to je glavni poučak za sve vojske svijeta iz ukrajinskog rata.
Dakle, ukrajinski rat se pretvorio u rat iscrpljivanja, ali ne samo između Rusije i Ukrajine, već i Rusije i zapada koji je u njega duboku uključen na svim razinama – osim neposrednog sudjelovanja svojih službenih vojski. O tome više kasnije, a sada se opet vratimo kronologiji samoga rata.
Ususret ratnom kaosu: Njemačka: nemamo raketa za Kijev; Patrušev: ruska flota probijat će NATO blokadu
Prigožinova pobuna koja je uzdrmala Putina i preokrenula tijek rata
U lipnju 2023. počela je spomenuta velika ukrajinska protuofenziva . Ali gotovo istodobno s njom počela je i po Putina krajnje neugodna i opasna po destabilizaciju zemlje i vlasti pobuna Jevgenija Prigožina, vođe čuvene privatne ruske vojne formacije Wagner. Sve je zapravo mirisalo na teški ruski poraz, i na od Zelenskog obećano skoro ispijanje „kave na Jalti“ (Krim). No sve se, kao što sam gore rekao, vrlo brzo potpuno preokrenulo i otišlo u neželjenom smjeru.
Putin je neutralizirao Prigožina u navodno slučajnoj zrakoplovnoj nesreći, prethodno ishodivši predaju njegove vojske koja je već bila zauzela i vojno zapovjedništvo ruske armije jug u Krasnodarskom kraju što je bilo pravi šok, dok su dijelovi Wagnerovih mehaniziranih snaga krenule autocestom prema Moskvi. Visoka politika na kraju je bez vojnog sučeljavanja pobunjenika i službene vojske uspjela spriječiti i vrlo mogući građanski rat u zemlji da je to tog sukoba došlo s obzirom na veliku Wagnerovu popularnost u ruskoj javnosti koja je sve glasnije to što se negativno događalo s ratom nazivala izdajom u vrhu vlasti.
Naime, za razliku od službene ruske vojske koja je djelovala potpuno neorganizirano, poglavito na nižim razinama zapovijedanja i po pitanju logistike (za potonje je krivo isključivo Ministarstvo obrane), Wagnerovi borci su se hrabro borili i na kraju i osvojili Bahmut (kojeg je Kijev zbog snažnog otpora svojih vojnika nazvao „neosvojivom tvrđavom“ i simbolom obrane), uz pretrpljene goleme gubitke, pri čemu je Prigožin postojano odašiljao neugodne javne kritike prema MO i osobno ministru Sergeju Šojgu koji se pokazao nedoraslim za tu dužnost. Stoga ga je Putin, vrlo brzo nakon pacificiranja Wagnerove pobune i prelaska većeg dijela njegovih vojnika u službene postrojbe ruske vojske i smijenio s te dužnosti. Umjesto Šojgua, kojeg je imenovao za tajnika ruskog Vijeća sigurnosti što je politička funkcija s puno manje odgovornosti poglavito u ratnim uvjetima, za ministra obrane postavio je Andreja Belousova, sposobnog stratega i vizionara preustroja tog mastodontskog ministarstva (zaostalog još u sovjetskoj doktrini djelovanja ali i ogrizlog u korupciji) i ruskog obrambenog sektora općenito – koji uključuje i onaj vojno-industrijski.
Tako je Rusija odmah ubrzala vojnu proizvodnju iznad svih zapadnih očekivanja, ne samo po pitanju okopnih vozila, odnosno tenkova i raketa, već i dronova gdje je počela od nule, da bi sada, prema podacima i zapadnih vojnih izvora i specijaliziranih medija nadvisila ukupnu proizvodnju istih od strane zapadnih država i same Ukrajine.
Paralelno s time rusko se gospodarstvo, iako potpuno nespremno za dugotrajni rat kojeg nitko u vrhu zemlje nije očekivao, neočekivano se pokazalo vrlo žilavim i otpornim na zapadne sankcije, kojih je, prema prošlotjednoj informaciji iz Moskve, do sada uvedeno više od 31 000 što daleko premašuje broj sankcija prema bilo kojoj zemlji svijeta u povijesti. Pojedinačno gledano, Sjedinjene Države prednjače s preko 7000 uvedenih sankcija protiv Rusije.
Drugim riječima, ako je Putin bio uhvaćen u ratnu zamku vještom igrom zapadnih obavještajnih struktura u simbiozi s ukrajinskim, iz te je zamke, sada je to već potpuno sigurno – izišao. Koliko je njome politički oštećen još je teško reći jer ova velika igra geopolitičkog i vojnog nadmudrivanja još nije završila. Ondje gdje su i Putin i Rusija pretrpjeli velika oštećenja definitivno je izgubljeni ugled, ali on se vrlo brzo može vratiti u slučaju završetka rata u po Moskvu povoljnim uvjetima čemu se ona sada nedvojbeno nada. Ukoliko ne kroz Trumpovu posredničku pregovaračku ulogu u prihvaćanju njenih, kako ih ona naziva minimalističkih uvjeta (u Kijevu i na zapadu ih nazivaju maksimalističkim što objektivno nisu ukoliko se usporede gore navedene želje ruskih analitičara i javnosti s početka rata), onda kroz nastavak vojne operacije do njihovog ostvarenja (potpunog preuzimanja kontrole nad Donbasom, uz još čitav niz zahtjeva političkog karaktera oko vojnog statusa Ukrajine, sigurnosnih jamstava i atomske centrale Zaporižja).
Ovdje je potrebno naglasiti kako konačni ruski vojni ciljevi ovog rata nikada nisu bili službeno formulirani i javnosti kao takvi predstavljeni ali su intimno sigurno bili kudikamo veći od uvjeta koje Moskva sada traži za završetak rata. Prema mom mišljenju, definitivno su kao minimalni bili izbijanje na rijeku Dnjepar koja geografski Ukrajinu prilično precizno dijeli na dvije polovice – istočnu i zapadnu.
Rusko-ukrajinski sukob: početak, različita gledišta i europski harakiri
Promijene geopolitičkih okolnosti i njihov utjecaj na rat
Osim gore navedenih vojno-političkih čimbenika koji su oblikovali dosadašnji tijek rata, na geopolitičkoj razini glavni čimbenik koji je na njega utjecao definitivno je bio dolazak Donalda Trumpa na vlast u SAD-u. On je pobudio nade u skori mir, paralelno tvrdeći kako tog rata nikada ne bi bilo da je on, umjesto Joea Bidena ostao na vlasti.
Iako su rezultati Trumpovog posredovanja u pregovorima za sada slabašni, uspjeh definitivno postoji. Kijev i Moskva sjede za pregovaračkim stolom, neki su stavovi gotovo pa potpuno usuglašeni, razmjenjuju se ratni zarobljenici i tijela poginulih vojnika, Zelenski je odustao od zahtjeva za povlačenjem ruskih snaga na granice od 1991.g. dok je Putin odustao od pripajanje svih četiriju ukrajinskih regija u njihovim administrativnim granicama – osim Donbasa tj. DNR-a i LNR-a koje zahtjeva u cijelosti (Moskva je spremna na prihvaćanje trenutačnog stanja na crtama razdvajanja u regijama Zaporižje i Herson, dok je spremna obustaviti daljnje vojne operacije u Donbasu ako Kijev pristane povući svoje snage iz preostalih dijelova te regije koje one još drže pod nadzorom – procjene se kreću od 15-20 posto, ovisno s koje strane barikada dolaze). To je, sada već prema službenim izjavama Moskve, i bio dogovor postignut na sastanku Trump-Putin na Aljasci 15. kolovoza prošle godine zbog čega se Moskva sada tako uporno i drži svojih uvjeta za kraj rata. Od Trumpa traži da on, „u duhu Aljaske“ provede u djelo ono što je dogovoreno pritiskom na Kijev, ali i na europske saveznike koji se tome opiru.
Međutim, ključne europske zemlje smatraju kako je povlačenje ukrajinske vojske s teritorija koje drže nemoralno (jasno je da su pravi razlozi puno dublji od nemorala), čak i usprkos blažem stavu samog Zelenskog koji je i otvoreno izražavao spremnost na povlačenje iz Donbasa ali uz uvjet da se na tom prostoru stvori tampon zona tj. da se i ruske snage s njega povuku i da se o svemu provede referendum.
Blic analiza Zorana Metera: UK od Kijeva traži pomoć; cijene nafte ratu; Kina i Rusija čekaju Trumpov kiks
Europa u krajnje nezgodnoj situaciji vrluda amo-tamo
Nitko ne dvoji da Trump ima presudnu ulogu i moć stvarnog utjecaja na Kijev ali je pitanje koliko dalje želi destabilizirati odnose SAD-a s europskim saveznicima u NATO-u s obzirom da su potonji načelno zauzeli čvrsti stav o nastavku vojne i financijske pomoći Kijevu. Prošli je tjedan njemački kancelar Friedrich Merz otišao još i dalje te rekao kako je ovo rat iscrpljivanja koji će još trajati sve dok se Rusija potpuno ne iscrpi i ne prihvati mirovni sporazum.
Pritom europski dužnosnici vrludaju u svojim stavovima. Jedni, poput Emmanuela Macrona, austrijskog kancelara i premijera Češke i Mađarske zagovaraju pokretanje europskog dijaloga s Putinom da bi se EU našla za pregovaračkim stolom jer se tu rješava i pitanje europske sigurnosti, dok Merz i britanski premije Keir Starmer to u potpunosti odbacuju prije postizanja sporazuma jer bi navodno Putinu dalo samo dodatni poticaj u ustrajavanju na svojim zahtjevima.
S druge strane vrluda i tzv. Koalicija voljnih oko razmještaja svojih snaga u Ukrajinu. Malo bi, pa malo ne bi. Tako je prošloga tjedna stigla najava britanskog ministra obrane Johna Healey kako želi „biti ministar obrane koji će rasporediti britanske trupe u Ukrajinu – jer to će značiti kako je ovaj rat konačno završen“, da bi već idući dan, 25. veljače, stigla vijest britanskog medija The Telegraph prema kojoj zapadnoeuropske zemlje neće rasporediti trupe u Ukrajinu bez ruskog pristanka. Visoki diplomatski izvor rekao je britanskim novinama da su članovi prokijevske “koalicije voljnih” privatno priznali da će “poslati naše trupe samo ako postoji ruski pristanak”.
Na dan pisanja ovoga teksta stigla je vijest da su telefonski razgovarali Trump i Zelenski. Prema navodima američkog medija Axios, Trump je od ukrajinskog vođe zatražio da se rat zaustavi u roku od mjesec dana kako bi se do ljeta postigao mirovni sporazum. Razgovaralo se i o ideji trilateralnog summita Trump, Zelenski, Putin. Trump je navodno spreman raditi na organizaciji istog ukoliko sastanak američkih, ruskih i ukrajinskih delegacija zakazan za početak ožujka dovede do većeg napretka.
Ali što ako ne dovede? Odgovor na to pitanje ne daje nitko. Zato bih ga se ja usudio dati.
Demonstrativni nuklearni udar: Što ako nepokornost Zelenskog razbije nuklearni tabu?
Prosudba: Minsko polje za Europu ali i svijet
S obzirom kako je Trump u svom prošlotjednom govoru o stanju nacije u Kongresu Ukrajini posvetio svega 30-ak sekundi od ukupno gotovo dvosatnog govora, siguran sam kako tema ukrajinskog rata ubrzano ustupa mjesto temama koje će dominantno utjecati na američke jesenske predizbore. Četverogodišnji ukrajinski rat više nije ni približno aktualan za američku javnost kako je to bio tijekom Bidenove administracije. Trump zato neće vršiti nikakve odlučujuće pritiske ni na Moskvu ni na Kijev da prihvate njegove sugestije oko mirnog rješenja i time riskirati nove napetosti s Rusijom ili daljnje zaoštravanje s europskim saveznicima što mu može samo politički štetiti.
U tom je slučaju vrlo izgledno da Trump trojcu Rusija -Ukrajina-Europa prepusti sudbinu rješavanja rata u njihove ruke. Ali ako to bude tako teško da će izići na dobro.
Naime, Europa je već odavno potpuno uključena u taj rat na strani Kijeva pa nikakav posrednik i ne može biti (SAD barem fingira neku neutralnost kroz formalno povlačenje otkako je Trump na vlasti). Tim više što su gotovo svi diplomatski kanali između Europe i Moskve duboko zamrznuti, dok retorika postaje ubojita i ratnička, s tendencijom daljnjeg zaoštravanja.
O tome svjedoči i prošlotjedna vijest iz Moskve da je ruska vanjska obavještajna služba – SVR, u posjedu dokaza da London i Pariz namjeravaju Ukrajini dostaviti bilo tzv. prljavu nuklearnu bombu, bilo onu klasičnu. Iako su britansko i francusko veleposlanstvo u Moskvi odmah negirali takve namjere, Moskva ustrajava na tome da ima dokaze. Štoviše, tvrdi da su dvije zemlje u istu svrhu nastojale uključiti i Njemačku ali ih je potonja odbila. Pritom ovo navodno otkriće Moskva na službenoj razini planira dostaviti parlamentima UK i Francuske uz zahtjev za pokretanja internih istraga s ciljem sprečavanja katastrofe, kao i u Vijeće sigurnosti UN-a. Paralelno, rusko MVP je proglasilo „rizik od izravnog sukoba nuklearnih sila“, a Putin upozorava da će navedene aktivnosti ukoliko se ne spriječe dovesti do ruskog preventivnog nuklearnog udara nestrateškim (taktičkim) oružjem, ne samo po Ukrajini – u skladu s promijenjenom ruskom nuklearnom doktrinom.
Bitno je naglasiti kako je ovo prvi put da se prijetnja mogućom uporabom nuklearnog oružja izdiže s medijske i analitičke razine na onu službenu (ranije je bilo demonstracijskih premještaja ruskih nuklearnih efektiva s jedne na drugu stranu zemlje, podizanja njihove borbene spremnosti na višu razinu kao na početku rata i sl. ali to nikada nije bila praćeno službenom retorikom navedenog tipa). Veliki je to pomak, ali i upozorenje. Jer, bez obzira na istinitost ili neistinitost navedenih tvrdnji SVR-a, informacije ovakve vrste, kada iza njih stoji sam državni vrh, uvijek se mogu pokušati iskoristiti u političke svrhe, a u slučaju neuspjeha (u ovom slučaju onemogućavanja završetka ukrajinskog rata po ruskim uvjetima) zaprijetiti i mjerama o „nužnosti“ preventivnog nuklearnog napada.
Moskva zapravo zapadu daje do znanja da ne računa s vojnim porazom Rusije kroz nastavak rata u nedogled (takav rat Moskvi sigurno nije u interesu zbog sve složenijeg gospodarskog stanja u zemlji) financiranjem Ukrajine novim kreditima, a EU-u da ne ode predaleko sa svojim proturuskim sankcijama koje sada navodno idu u smjeru i zaustavljanja ruske pomorske. U oba će slučaja Kremlj vjerojatno iskoristiti „dokaze“ koje mu je dostavila njegova obavještajna služba te inzistirati na stavu kako je riječ o „kršenju“ Sporazuma o neširenju nuklearnog oružja temeljem čega Rusija ima pravo na preventivne nuklearne udare.
U tom bismo slučaju mogli svjedočiti scenariju „Kubanska raketna kriza 2.0“, a sve bi zapravo moglo ovisiti o Trumpu. Možda je upravo zato već drugi dan nakon objave ove informacije iz Moskve i održan telefonski njegov telefonski razgovor sa Zelenskim. Detalje istog, osim gore navedenih šturih medijskih izvješća sigurno nećemo doznati.
Od duboke do plitke države: Duboki skandali Epsteina: Mossadov i ruski trag (2. dio)
Kako god bilo ukrajinski je rat postao minsko polje za čitavu Europu, a s obzirom na ruski nuklearni potencijal i za čitav svijet. Ukoliko ga se ne bude brzo privelo kraju uopće ne isključujem katastrofu, za razliku od političara koji uporno tvrde kako sve drže pod kontrolom.
Ne držite vi, gospodo, pod kontrolom baš ništa – ni vlastite fotelje, a kamoli normalnu budućnost svojih država i naroda.
