Nova eskalacija! Američki admiral najavio moguću pratnju filipinskih brodova u JKM
Washington će u idućim tjednima ili mjesecima donijeti konačnu odluku što i kako dalje s Kinom. Hoće li „resetirati“ odnose i uvažiti kineske zahtjeve o nužnosti američkog strateškog razumijevanja Kine, ili će nastaviti smjerom eskalacije pa što bude. Da je ona blizu svjedoče i riječi zapovjednika američkog Indo-pacifičkog zapovjedništva admirala Samuela Paparoa od ovoga tjedna da bi SAD mogle pratiti filipinske brodove kroz JKM s ciljem pružanja sigurnosti istima
Moćni savjetnik američkog predsjednika Joea Bidena, Jake Sullivan, boravi u trodnevnom posjetu Kini koji upravo završava njegovim susretom s kineskim čelnikom Xi Jinpingom. Bio je to njegov prvi službeni posjet uopće toj velikoj zemlji i najvećoj američkoj konkurentici u 21. stoljeću.
Intrigantno je što posjet dolazi na zalazu mandata Bidenove administracije, pa je za pretpostaviti kako su potpuno poremećeni odnosi dviju mega-država koji su trenutačno na hladnoratovskoj razini i jedan od njegovih glavnih razloga. Dvije strane, očito, sada čine posljednji napor za pronalazak nekih zajedničkih rješenja koja bi spriječila daljnju eroziju međusobnih odnosa koja prijeti opasnom eskalacijom u Južnom kineskom moru i u zoni Tajvana (kako je to sada između SAD-a i Rusije po pitanju Ukrajine). Poglavito u kontekstu činjenice kako od siječnja iduće godine Amerikom upravlja nova administracija. Koja – demokratska ili republikanska – to još nitko ne može reći, jer izbori su neizvjesniji i sudbonosniji nego ikad u američkoj povijesti, ne samo po budućnost te zemlje.
Kako piše američki segment medija POLITICO u kontekstu Sullivanovog posjeta Pekingu, predsjednik Joe Biden razgovarat će s kineskim čelnikom Xi Jinpingom “u nadolazećim tjednima”, što je pak priopćila Bijela kuća u srijedu, i što je, kako piše taj medij – vjerojatno posljednji kontakt jedan na jedan između dvojice čelnika prije američkih izbora 5. studenog.
Predsjednik-fikus
Ovdje bih postavio pitanje, čemu bi ovaj susret (ukoliko do njega uopće dođe u fizičkom smislu a o tome je, kao mogućnosti, već ranije pisao i The New Yoek Times), ili pak telefonski razgovor što je puno realnije uopće služio?
Naime, Biden je nakon odustajanja od kandidature za idući mandat postao samo predsjednik-fikus, „šepava patka“ (i to na obje noge), koja o ničem konkretnom i važnom više samostalno ne odlučuje (ako je to uopće činio i ranije). Što on, dakle, kao takav Xiju može ponuditi, a još više obećati da će, ukoliko se neki dogovor i postigne, on na kraju biti i proveden u djelo?
Jer novi američki predsjednici su ne jednom pokazali u praksi kako im ranije postignuti sporazumi – bilo bilateralni bilo multinacionalni ne vrijede „ni crno ispod nokta“ ako zaključe kako oni ne pridonose američkim interesima u onoj mjeri kako se to ranije mislilo i očekivalo. Najbolji primjer je i Trumpovo jednostrano povlačenje SAD-a 2018. godine iz nuklearnog sporazuma s Iranom ((koje po tom sporazumu na takav način nije moguće, odnosno precizno je definirano uvjetima kojih u praksi tada nije bilo) – mukotrpno građenog i konačno potpisanog u srpnju 2015. godine u formatu šestorice (SAD, Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska, Njemačka, Rusija, Kina) koji mu je de facto davao međunarodnu važnost.
Nije potrebno posebno podsjećati kako su se tom američkom potezu oštro protivile sve ostale potpisnice sporazuma ali ništa nije pomoglo. Štoviše, sve one koje su bile unutar EU-a izložene su vrlo brzo snažnim pritiscima Washingtona da odustanu od vrlo unosnih i perspektivnih dogovora koje su po potpisivanju nuklearnog sporazuma ubrzo sklopile s Teheranom – i to pod prijetnjom američkih sankcija i zabrane pristupa tih europskih mega-tvrtki (npr. francuski energetski div Total, njemački automobilski koncern Volkswagen, francuski Airbus, …) američkom tržištu (koje je za njih ipak najunosnije). Naravno da one nisu mogle zamijeniti američko tržište onim iranskim koliko god bilo privlačno i perspektivno (80-milijunski Iran htio je europska ulaganja u svoju automobilsku industriju, civilne zrakoplove, goleme plinske energetske projekte Pars u Perzijskom zaljevu, a sve je to bilo sporazumima dogovoreno) – pa su europski sporazumi s Iranom propadali jedan za drugim velikom brzinom, a s vremenom su se EU i spomenute članice pomirile s američkim povlačenjem iz nuklearnog sporazuma i o njemu potpuno prestale govoriti, dok su u praksi zaustavili ispunjavanje svojih obveza prema Iranu koje su iz njega proizlazile (prije svega je bila riječ o ukidanju sankcija i nastavku trgovinske suradnje i uvozu iranske nafte).
Naravno, „šepavu“ EU i njene ključne članice odnosno njihove mega-kompanije vrlo brzo su zamijenili kineski investitori, prije svega u energetskom sektoru. Ali koga to briga za EU političare, kao što ih nije previše briga ni sada za stanje vlastitog gospodarstva u kontekstu ukrajinskog rata, u kojem se naziru sve veći ekonomski problemi, ubrzana deindustrijalizacija, dok profitiraju jedino koncerni – proizvođači oružja.
Dvostranačka protukineska suglasnost
Ali vratimo se mi SAD-u i Kini. Dakle, Biden definitivno ništa ne može obećati Jinpingu. Tim više što je njegova zamjena po pitanju demokratskog predsjedničkog kandidata i aktualna potpredsjednica SAD-a Kamala Harris ovih dana javno izjavila kako će nastaviti protukineski smjer dosadašnje administracije ukoliko bude izabrana, a isti smjer, podsjećam – u potpunosti podržava i Republikanska stranka.
O tome je još 2016. godine i prije predsjedničkih izbora na kojima je pobijedio Donald Trump postignuta puna dvostranačka suglasnost. Jednako kao što je već ranije (prije ukrajinske revolucije 2014. godine) bila postignuta i po pitanju potpunog američkog suprotstavljanja Rusiji. Dvostranačke suglasnosti po vanjskopolitičkim temama, inače, krajnja su rijetkost u američkoj povijesnoj političkoj praksi i redovito ukazuju na snažnu odlučnost establishmenta da riješi određene probleme u svijetu na po sebe zadovoljavajući način. Drugim riječima i Kina sada dobro zna (a Rusija to već odavno), da će bilo koja američka administracija nastaviti s politikom „podmetanja nogu“ Pekingu gdje i kada je to god moguće, a da će u međuvremenu težiti sprječavanju neposrednog vojnog sukoba i nastavka suradnje u onim područjima u kojima je to u američkom interesu.
U tom i takvom ozračju dva su dana, u ukupnom trajanju više od 10 sati razgovarali Jake Sullivan i kineski ministar vanjskih poslova Wang Yi. Osim o predstojećem susretu Biden-Xi, kao o „novom krugu interakcije“ kojeg je potvrdilo i kinesko MVP i koja će se dogoditi „u bliskoj budućnosti“, Sullivan i Wang također su razgovarali o potrebi za “konkretnim koracima za rješavanje klimatske krize” tijekom predstojećeg posjeta Pekingu Johna Podeste.
Ali ono najvažnije, dvojica dužnosnika razgovarala su o gorućim problemima između dviju država u širokom spektru: o međusobnoj trgovini, o ukrajinskom ratu i navodnoj kineskoj vojnoj i visokotehnološkoj pomoći Rusiji (na čemu, kao istinitom inzistira američka strana), o reguliranju odnosa na Bliskom istoku i o Iranu (na kojeg Peking i Moskva imaju veliki utjecaj), o jačanju američkog vojnog pritiska na Kinu u Indopacifiku kroz stvaranje novih vojnih saveza – i kao vrhunac – o onome što Peking smatra krajnjom „crvenom crtom“ koju on nikome neće dati prijeći – Tajvanu – koji je ključni preduvjet za održavanje američko-kineskih podnosa uopće (američko povlačenje priznanja Tajvana i prihvaćanje načela jedne Kine bio je i ključan preduvjet za američko priznanje Kine i uspostavu diplomatskih odnosa između dviju država 70-ih godina prošloga stoljeća).
Sullivan je pak inzistirao na popisu američkih zabrinutosti: optužbi da Kina provocira napetosti u Tajvanskom tjesnacu i prema Filipinima u Južnom kineskom moru (JKM), o njenoj ulozi u širenju epidemije smrti opijatima u SAD-u, i spomenutoj kineskoj ulozi u ukrajinskom ratu . Međutim, kako to konstatira medij POLITICO, s čim se u potpunosti slažem – nema znakova kako je Peking voljan učiniti više za rješavanje tih pitanja.
Umjesto toga, on je uzvratio paljbu zahtjevom prekidom američke prodaje oružja Tajvanu, oštro kritizirajući Bidenovu administraciju i po pitanju nezakonitih jednostranih sankcija kineskim tvrtkama zbog njihove poslovne suradnje s Rusijom, a Peking je optužio Washington i da koristi američko-filipinski Sporazum o međusobnoj obrani kao “izliku za potkopavanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta Kine.”
Sullivan se sastao i s visokim kineskim generalom
Osim sa šefom kineske diplomacije Wang Yijem Jake Sullivan se u Pekingu sastao i potpredsjednikom Središnjeg vojnog povjerenstva (možemo ga nazvati i ministarstvom obrane) generalom Zhangom Youxijom.
Sullivan je naglasio “američku predanost slobodi plovidbe u Južnom kineskom moru” i “važnost mira i stabilnosti između tjesnaca”, u odnosu na Tajvan (info: Bijela kuća). Također je govorio o potrebi napora za postizanje prekida vatre u ratu u Gazi i američkoj zabrinutosti oko potpore Kine ruskoj obrambenoj industriji dok ta zemlja ratuje protiv Ukrajine.
Zhang je pak pozvao Sjedinjene Države da “isprave svoje (pogrešno, op.ZM.) strateško razumijevanje Kine, vrate se racionalnoj i pragmatičnoj politici prema Kini, (i) iskreno poštuju temeljne interese Kine”, navodeći Tajvan kao “jezgru temeljnih interesa Kine” (info: CNN). General je također pozvao obje strane da “održe stabilnost na vojnom i sigurnosnom polju”.
Dvije strane razgovarale su i o vojnoj komunikaciji uslijed pojačanih napetosti u JKM, gdje su kineski i filipinski brodovi sudjelovali u nizu nasilnih, ali nesmrtonosnih incidenata posljednjih mjeseci. Koliko je stanje eksplozivno svjedoči i činjenica da je zapovjednik američkog Indo-pacifičkog zapovjedništva admiral Samuel Paparo ranije ovog tjedna sugerirao da bi SAD mogao pratiti filipinske brodove kroz JKM s ciljem pružanja sigurnosti istima.
Kina više ne sluša, već postavlja zahtjeve
O nužnosti američkog ispravljanja „pogrešnog strateškog razumijevanja Kine“ ovih je dana pisao i utjecajni kineski medij Global Times, koji je zapravo glasilo kineske Komunističke partije – i to u svom redakcijskom tekstu, što je jasan znak kako iza ove formulacije stoji vrh kineske KP – odnosno državni vrh.
Naime, ova je formulacija potpuna promjena paradigme: Peking se od onoga koji je desetljećima bio primoran slušati, ili reagirati na zahtjeve Washingtona s ciljem održavanja stabilnosti međusobnih odnosa, sada prometnuo u onoga koji te zahtjeve postavlja pred Washington ukoliko ovaj želi održati – bolje reći vratiti u prihvatljive okvire tu istu stabilnost koja je sada potpuno poremećena.
A da je poremećena, ali i da Washington ipak još uvijek kalkulira s Kinom igrajući „toplo-hladno, svjedoči i činjenica da je američka administracija još početkom kolovoza morala i službeno pokrenuti ranije ove godine od Bidena službeno najavljene protukineske sankcije – konkretno, uvesti carine na uvoz kineskih električnih automobila u iznosu od čak 100 posto. To je, međutim, odgođeno za kraj kolovoza – dakle, upravo u ovo vrijeme. Istodobno je i Kanada, posve sigurno ne slučajno i ne bez sugestije Washingtona, ovih dana i sama najavila uvođenje carina na kineske električne automobile također u visini od 100 posto, uz obrazloženje kako je želi da se kineski automobili iz Kanade u SAD uvoze po povoljnijim cijenama.
Prosudba
Nakon analize razgovora Jake Sullivana s visokim kineskim dužnosnicima Washington će u idućim tjednima ili mjesecima donijeti konačnu odluku što i kako dalje s Kinom. Hoće li „resetirati“ odnose i uvažiti navedene kineske zahtjeve o nužnosti razumijevanja Kine, ili će nastaviti smjerom eskalacije pa što bude.
Ali prema mom mišljenju od navedenih carina (čitaj sankcija) protiv kineskih električnih vozila odnosno njenog visokotehnološkog sektora Washington neće odustati ni pod koju cijenu. Jer upravo su te sankcije – odnosno novi američki protekcionizam – ono oko čije nužnosti u Washingtonu nema nikakvih dilema i što se konsenzualno smatra ključem za pokušaj američkog sprječavanja kineskog preuzimanja globalnog vodstva već tijekom 30-ih godine ovog stoljeća.
Štoviše! Kinesko gospodarstvo već sada osjeća rast problema upravo zbog te vrste američkih sankcija, poput onih o zabrani izvoza suvremenih mikročipova, a ti će problemi nedvojbeno i dalje rasti pa će bilo koja američka administracija teško željeti odustati od dosadašnje politike.
Međutim, ključ svega će na kraju biti zakon potražnje. Ako se potražnja za kineskim električnim automobilima (a tu su još i baterije i solarni paneli) i dalje bude održavala na sadašnjoj razini (uključno i u SAD-u preko posredničkih država (npr. Meksiko, Vijetnam) ti će problemi za Peking biti rješivi. Ali uoliko ti zahtjevi počnu padati, problemi u kineskom gospodarskom sektoru će nastaviti rasti.
S druge strane, Sullivanov dolazak u Peking mogao bi rezultirati, da ih tako nazovem – taktičkim poremećajima u odnosima Kine i Rusije, prije svega po pitanju malih i srednjih tvrtki i banaka koje i dalje nastavljaju i jačaju suradnju s Rusijom za razliku od velikih kineskih državnih tvrtki i banaka koje to ne čine ili pak čine krajnje oprezno u strahu da im američke sankcije u tom slučaju ne poremete ili ne otežaju njihove globalne aktivnosti i unosne poslove. Naime, još nije u punom opsegu zaživio alternativni sustav plaćanja između poslovnih i financijskih subjekata Kine i Rusije usmjeren na zaobilaženja američkih sankcija, pa će i male i srednje tvrtke i banke nakon Sullivanovog posjeta Pekingu sigurno biti opreznije.
Međutim, ono što smatram sigurnim je kako do poremećaja strateške suradnje odnosno partnerstva između Kine i Rusije sigurno neće doći. Takav komoditet u sadašnjim globalnim geopolitičkim okolnostima si Peking, a poglavito Moskva, sigurno ne može priuštiti. Jer kako to vole isticati njihovi čelnici – dvije mega-zemlje jedna drugoj čuvaju leđa.
Osim toga, prije dva dana Xi Jinping je potvrdio svoj dolazak na predstojeći summit BRICS-a (čiji je Rusija ove godine domaćin i predsjedavajuća zemlja) u ruski grad Kazan krajem listopada ove godine, što je po Moskvu i Putina osobno bilo vrlo važno. Osim toga, prije dva dana, u telefonskom razgovoru s Vladimirom Putinom, indijski premijer Narendra Modi također je potvrdio svoj dolazak – čime su, zapravo, stečeni nužni preduvjeti za uspjeh summita od kojeg se puno očekuje – upravo na području uvođenja alternativnog modela trgovinske naplate tj. zaštite od američke jednostrane sankcijske politike diljem svijeta.
Meter: Turska odustaje od ruskih sustava S-400 da bi kupila američke F-35
Dakle – velika igra se nastavlja, a konačan rezultat je potpuno nepredvidljiv, pri čemu je nemali broj onih analitičara koji govore kako će na njega u velikoj (ako ne i presudnoj) mjeri utjecati i krajnji rezultat ukrajinskog rata što i je najveća opasnost. Ali to je već jedna posve druga tema.
