BHRT donosi priču o dječaku s ADHD-om koji je zbog problema u ponašanju izbačen iz škole, bez ikakve nastavne alternative
Dok javnost sve češće proziva obrazovne institucije zbog izostanka podrške djeci s poteškoćama, BHRT donosi priču o četrnaestogodišnjem dječaku koji je zbog dijagnosticiranog ADHD-a isključen iz škole, bez mogućnosti nastave na daljinu ili bilo kakvog drugog oblika obrazovanja.
Dječak je, kako doznaje BHRT, prošlu školsku godinu proveo potpuno isključen iz obrazovnog sustava, a isti scenarij ponavlja se i posljednjih 40 dana. Uzrok je, kako tvrde roditelji, incident izazvan poremećajem u ponašanju u ponašanju, nakon kojeg je dijete stigmatizirano, a ne podržano.
‘Ne žele dijete u školi’
“Mislim da jednostavno ne žele dijete u školi, ne žele dijete s kojim treba raditi. Najlakše je imati standardno dijete koje će vas slušati bez pogovora i graditi sliku uspješne škole, a dijete s kojim treba raditi – njega je najlakše ukloniti”, rekla je Nahida Srabović, majka dječaka.
Unatoč brojnim školskim uspjesima, dječak sada više ne pripada nijednoj zajednici – ni obrazovnoj, ni vršnjačkoj.
“Moje dijete umjesto da bude u školi, odgovara na pitanja kriminalističkih inspektora, socijalnih radnika i psihijatara. Sustav ga tretira kao delinkventa”, dodala je Srabović.
Zbog svega toga, roditelji se pitaju kako je moguće da institucije ne prepoznaju potrebu za prilagođenim obrazovnim pristupom i podrškom, nego djecu s poteškoćama guraju na marginu.
“To je ta stigma koja tjera i druge roditelje da se povuku, da ispišu djecu iz škole i da šute. Jer o toj stigmi se u našem društvu jednostavno ne govori”, naglasila je Srabović.
Iz nadležnih institucija za sada ne žele komentirati slučaj, pozivajući se na činjenicu da se postupak vodi pred institucijama. No, ostaje otvoreno pitanje – zašto je izostao multidisciplinarni, ili još točnije, transdisciplinarni pristup prema djetetu?
Potreban je transdisciplinarni tim
“Nemamo socijalne pedagoge, nemamo socijalne radnike, nemamo psihologe. A ne radi se samo o multidisciplinarnom timu – potreban nam je transdisciplinarni tim koji će znati odgovoriti na potrebe djeteta”, rekla je Lejla Kuralić Čišić, profesorica na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu u Tuzli.
“Da bismo riješili problem, moramo najprije detektirati potrebu. Mi imamo čak devet razina spremnosti zajednice za potrebe djece, a mi smo, nažalost, još daleko od toga”, dodala je Kuralić Čišić.
Profesorica upozorava da ni školama nije lako, ali da institucije ignoriraju mišljenje stručnjaka i ne uvode nužne profile poput socijalnih pedagoga, psihologa i edukacijskih rehabilitatora.
“Sve su to teškoće koje dijete mogu dovesti do ismijavanja, odbacivanja i isključenosti. Dijete se jednostavno ne snalazi, nema vještine da bude dio grupe, a upravo je grupa ključna u obrazovnom procesu”, pojasnila je Kuralić Čišić.
Priča ovog dječaka nije usamljen slučaj. Brojna su djeca s teškoćama u razvoju ili poremećajima u ponašanju koja nailaze na zid u obrazovnom sustavu Bosne i Hercegovine. Stručnjaci upozoravaju da se toj djeci mora pristupiti sukladno zakonima i međunarodnim konvencijama – u najboljem interesu djeteta.
