Sindikalna potrošačka košarica u Bosni i Hercegovini već je odavno dvostruko veća od prosječne plaće. Dok građani svakom novom plaćom “krpaju” stare rupe, ekonomisti upozoravaju da je struktura potrošnje osobnih primanja alarmantna i predstavlja pravi pokazatelj stanja u društvu.
Zaposlenik koji prima prosječnu plaću u Bosni i Hercegovini svih 30 dana u mjesecu radi za ovo. Statistika pokazuje da 70 posto primanja, odnosno plaće koju radnik dobije, odlazi na račune i hranu. Dakle, 70 posto otpada na preživljavanje, a preostalih 30 posto na život, prenosi BHRT.
Prema službenim podacima, sindikalna potrošačka košarica za mjesec ožujak u našoj zemlji iznosila je 3.166 maraka, dok su prosječne neto plaće u Republici Srpskoj i Federaciji BiH bile 1.476, odnosno 1.565 maraka. U stvarnosti to izgleda drugačije:
“Prvo idu računi, to je jedna trećina, zatim ide hrana i ostane jako malo za ostale potrebe”, kaže Jovanka Trifković.
Iako većinu onoga što zarade troše na hranu, i u tom segmentu mnoge stvari građanima su nedostižne – poput mesa, ali i trešanja i jagoda koje ovih dana, zbog cijene, pune medijske stupce.
“Na našem štandu, ne kažem za cijelu tržnicu, ali na našim štandovima, trešnje su 16 maraka, jagode 7 maraka, prva naša mahuna 10 maraka”, navodi prodavačica na tržnici.
“Jest da ove godine nije rodilo, ali se ni neće pojesti. Pogledajte cijene mesa – nemate ništa ispod 15, 20 maraka pa i više, junetina, teletina, sve to. Više je apsurdno govoriti o potrošačkoj košarici, sve se sada svodi na puko preživljavanje”, smatra predsjednik Udruge potrošača “Zvono” iz Bijeljine, Jovan Vasilić.
Ekonomisti upozoravaju da je struktura potrošnje, u kojoj većina osobnih primanja odlazi na hranu, glavni pokazatelj siromaštva u društvu.
“Životni standard je nešto što možemo bolje pratiti u duljem vremenskom razdoblju. Teško je očekivati promjene, bilo nabolje ili nagore, u kratkom roku. Kratki rok je godina dana, dvije godine…”, kaže profesor Ekonomskog fakulteta u Sarajevu, Adnan Efendić.
Rješenje za Bosnu i Hercegovinu i njezine građane analitičari vide u jačanju domaće proizvodnje i značajnijem ulaganju upravo u proizvodnju, prije svega poljoprivredu, kako bi se smanjila ovisnost o uvozu. Iako je rješenje jasno, put do njega popločen je samo zvučnim obećanjima.
