“Na biciklu vozim Nenu
Ulice pune se rupama
Preživjelih nema, druže
Ulice pune su žrtava
Ooo, ko će shvatiti to
Ljevica, desnica, centralno
Ooo, ko će shvatiti to
Ljevica, desnica”
Srđan Sacher
Šezdesetak kandidata, 65 točno, prijavilo se za deset sudaca Ustavnog suda Republike Hrvatske. Nije ovo tekst o kandidatima. No valja reći da imamo sjajnih kandidata, prijavili su se vrijedni pravnici, dobri kolege, vrli stručnjaci, osobe u čije kompetencije ne treba sumnjati. I – to je sjajno! U državi u kojoj su mnoge bitke, profesionalne, odlučene i prije no što se zapodjenu, u društvu u kojem su utjecajan gospodarstvenik, poznati ujak, bogati otac ili pohvala stranačkog čelnika bolja preporuka no znanje i sposobnost, sama činjenica što se javilo šezdesetak kandidata, a među njima i oni kvalificirani i kvalitetni, govori o fantastičnom povjerenju u državu i društvo. Nažalost, ničim zasluženom povjerenju.
I ja sam se prijavio, svjestan da šanse nemam. Poziciji neću biti izbor, kao niti oni meni, a za veći dio opozicijskih zastupnika, one moje bivše stranke, radosno sam ekskomuniciran. Za javljanje mi nitko nije dao mig, nisam primio poziv s visokog mjesta. Javio sam se svjestan da nemam šanse. Zapravo, moglo bi se reći da sam se javio da ne prođem. I to upravo stoga što znam kako se prolazi, kako se biva izabran, jer u Hrvatskoj se prolazi uz podršku lijevih ili desnih, na zagovor pozicije ili opozicije, uz blagoslov jednih ili drugih. Dakle, javio sam se, a znam za još neke, da bismo razobličili lakrdiju političkih dogovora.
Lakrdija je prava riječ. Javni pozivi za razna imenovanja nisu ništa do lakrdija. Vječno se zazivaju načela, etika, konsenzus, stručnost, transparentnost. A onda sve padne u vodu, imenovanje se svede na političko natezanje, ja ću podržati tebi “tvoje” da bi ti meni “moje”, nebitno koje i kakve. Društvena travestija koja bi u razvijenom društvu zaslužila grleno ismijavanje aktera i uklanjanje tih “veličina” iz javnog političkog života, političko i društveno progonstvo onih koji svojim utjecajem ugrožavaju demokraciju, u perverznom političkom sustavu koji smo stvorili, u našem politički lobotomiranom društvu, to farsično izrugivanje transparentnosti i demokratičnosti, način je kako se vodi bitka za poluge vlasti, osvajaju pozicije koje mogu zatrebati, biti korisne. Umjesto ostracizma dogodi se promocija, izaberu se dužnosnici, ustavni suci, “na taster”, koji sutra vraćaju dug onima koji su ih “izgurali”. I, da, kada toliko zvoni na uzbunu, a nitko zvona ne želi čuti, vrijeme je da se i ozbiljni ljudi pridruže lakrdiji. Da bi osvijestili da se upravo o lakrdiji radi.
Ustav je temelj državnog ustroja, radi se o formaliziranom “društvenom ugovoru” na čijem sadržaju stoji društvo kao teritorijalizirana politička zajednica. Uređenju Ustava valja institucionalizirati zaštitu koju se ne može očekivati od pristrane političke većine, zainteresiranih političkih aktera, sve tri grane vlasti koje Ustav funkcionalno ograničava. Oni ustavnost neće štititi jer oni su ti kojima će ograničenja Ustava smetati. Štoviše, upravo će oni pomicati i prelaziti Ustavom postavljene granice djelovanja. Ustav, stoga, treba drugog zaštitnika. Ustavni sud taj je autentični interpret i zaštitni mehanizam. Njegova legitimacija proizlazi iz shvaćanja da nadzorom usklađenosti postupanja izabranih predstavnika naroda s onim kako Ustav konstruira državu i društvo upravo Ustavni sud provodi “riječ Ustava” i služi kao korektiv demokratskom procesu.
Za javljanje mi nitko nije dao mig, nisam primio poziv s visokog mjesta. Javio sam se svjestan da nemam šanse. Zapravo, javio sam se da ne prođem.
Za razumijevanje položaja i uloge Ustavnog suda valja shvatiti što on čini. Ustavni sud, prije svega, propušta odluke zakonodavca, izvršne vlasti i sudstva kroz sito ustavnih vrijednosti. Sud tu djeluje kao interpret ustavnog morala, prožimajući društvo pozitivnim ustavnim vrijednostima. U ovom Ustavni sud djeluje kao četvrta grane vlasti. No još je važnija uloga Ustavnog suda kao jamca suštinskih moralnih ograničenja ishoda demokratskog okupljanja. Naime, kada većina majorizacijom ne samo sujeti manjinske stavove nego im osporava i pravo izraziti ih, kada većina ne dopušta subjektivizaciju manjine u političkom procesu, Ustavni sud je tu da ih zaštiti. Zaštita manjine zaštita je opozicije u predstavničkom tijelu, ali i zaštita svake manjine i pojedinaca u društvu. Štiti ih se od uobičajenih argumenata većine, pozivanja na “nacionalne interese”, kada društvo postane opsjednuto “voljom većine”, kada se politika počne argumentirati “državnim razlozima”. Ustavno sudovanje, dakle, integrira i štiti manjinu, njegova je politika antiekskluzivna i protuvećinska. Ultima ratio, u sustavu državne vlasti Ustavni sud ono je što je politička opozicija u demokratskom procesu. Samo moćan. A da bi takav bio, valja ga sastaviti od neucjenjivih znalaca, beskompromisnih tumača ustavnih odredbi, nezaustavljivih boraca za ljudska prava.
Kada je 2010. godine mijenjana odredba članka 25. Ustava na način da se trinaest sudaca Ustavnog suda bira dvotrećinskom većinom glasova ukupnog broja zastupnika Hrvatskog sabora logika je bila jasna: kako Ustavni sud interpretira granice ustavnog uređenja, za to mu treba numerički legitimitet jednak onom traženom za promjenu ustavnog sadržaja. No nametanje ove većine imalo je i svoje neizrečeno političko opravdanje: politički legitimitet Ustavnog suda trebao je počivati u stručnoj uvjerljivosti sudaca koji ga čine. Stoga je dvotrećinska većina trebala uspostaviti takav konsenzus u kojem će političke opcije isključiti one u pogledu kojih postoji sumnja. Izbor pravih sudaca počivao je na isključivanju, vetu neodgovarajućih. A u tome je opozicija, parlamentarna manjina, imala “zadnju” riječ jer trećina plus jedan zastupnik bila je dovoljna za osporiti kandidata. To je bila bit nametnutog procesa uspostavljanja dvotrećinskog konsenzusa u izboru sudaca.
Međutim, kao što je i put u pakao popločan dobrim namjerama, u našem je politički infantilnom sustavu ideja legitimacije konsenzusom ostvarila nešto sasvim drugo. Stvorili smo “supervećinski” sustav u kojem akteri koji mogu dohvatiti dvije trećine u Saboru rade što žele. Naime, kada dođete do dvije trećine broja saborskih zastupnika, a to u nas danas može ostvariti samo pozicija u dogovoru s najvećom opozicijskom strankom, oni umjesto biranja najboljih zapravo jedni druge ucjenjuju da na Ustavni sud budu izabrani njihovi poslušnici i zaslužnici. Upravo oni koje su pozvali, potakli da se na javni poziv jave. Potrebno je samo dogovoriti kvotu, koliko će, recimo. sada od deset sudaca pripasti poziciji, a koliko opoziciji. Pet – pet, šest – četiri. Kada se to dogovori, ostaje samo da svaka strana priloži popis svojih rukopoloženika slijedeći logiku: “Mi nećemo propitivati vaše, nemojte ni vi naše!”
Izbor sudaca kako ga provodimo svodi se, zapravo, na licitiranje koliko će tko dobiti mjesta. Struka, znanje, osobnost – koga briga! Političke opcije biraju samo žele li na Ustavni sud poslati islužene političare ili stranačke konkurente, ali u svakom slučaju svoje političke “punomoćnike”, one u koje imaju povjerenje. I tako Ustavni sud pretvaraju u produženu ruku parlamenta, nekompetentnu i impotentnu za ograničavanje vlasti ustavnim sadržajem u pitanjima koje su za politiku presudna. Umjesto Ustavnog suda koji nadzire, u nas politika nadzire Ustavni sud. Kako je sjajno onomad drug Čelični primijetio, nema politike do kadrovske politike. Jer, da, način izbora sudaca Ustavnog suda kritična je točka ove institucionalne kreacije. Ustavni sud samostalan je i neovisan, presudno važan. No na njemu sude ljudi. O njima ovisi kakav će Sud biti. I – za koga!
Javio sam se, dakle, da u lice javnosti izgovorim da politička osnovanost poticaja ustavnosudskog djelovanja ne prejudicira da svaki dogovor u tom pogledu ima biti politički utemeljen. Upravo suprotno. Trebao bi počivati na izboru stručnih pojedinaca, znalaca. Koji će tako Ustavni sud i osobno kapacitirati. To je moj mazohizam, nimalo lakrdija.
P.S. Za kraj dva sasvim praktična savjeta koje izgovaram svjestan da sve ono što sam prethodno napisao u glavama parlamentaraca nimalo neće rezonirati. Prvi opoziciji, da ne opstruira izbor ustavnih sudaca jer Ustavni sud, ma i najlošiji, uvijek štiti manjinu. Dakle i njih. I drugi poziciji: pazite o kakvim kvotama sudaca licitirate jer upravo bi ti odnosi snaga u budućnosti mogli osujetiti vašu namjeru da na Ustavnom sudu imate snažniji oslonac od opozicije.
