Ako je do sada i bilo onih koji su vjerovali da se mađarski premijer Viktor Orban „olako preračunao“ kritizirajući centralne europske vlasti i pomahnitalu militarizaciju Zapada – nakon njegovog „povijesnog govora“ održanog krajem srpnja na 33. ljetnom studentskom kampu Univerziteta Balvanjos (Balvaniosi) u Rumunjskoj – ni najmanja sumnjičavost u njegovu svjesnu namjeru i odlučnost više ne postoji. U ovom i dva naredna nastavka donosimo sve glavne ocjene i poruke mađarskog premijera od kojih su mnoge do sada bile nepoznate, ili su bile manje poznate čak i njegovim najbližim suradnicima.
Deset „crvenih pilula“
Govoreći o takozvanih „deset crvenih pilula” koje su kao terapija neophodne za ozdravljenje i opstanak današnje Europske unije i globalne zajednice, Orban se u svom velikom govoru prvo lukavo dohvatio milenijskih „kršćanskih dužnosti“.
„Ukoliko vidite nešto loše u svijetu – nešto zaista veoma loše – a posjedujete instrumente za ispravljanje toga lošega u dobro, onda je kršćanska dužnost da se djeluje bez nepotrebnog kontempliranja i preispitivanja. Mađarska mirovna misija (u vezi s Ukrajinom) tiče se ove dužnosti“, rekao je Orban studentima tradicionalnog ljetnog kampa u karpatskoj rumunjskoj Transilvaniji.
Odmah zatim je, također lukavo, podsjetio i na neporecivu činjenicu da Europska unija ima osnivačku povelju koja doslovno sadrži ove riječi: „cilj Unije je mir”… Ali, Bruxelles se danas vrijeđa kada mi njihovo postupanje nazivamo proratnom politikom. Oni kažu da podržavaju rat u interesu mira…Mi centralni Europljani momentalno se u tom času prisjećamo Vladimira Iljiča Lenjina, koji je u svoje vrijeme podučavao da će sa napredovanjem komunizma država umrijeti, ali će umrijeti tako što će prije toga konstantno jačati: tako i Bruxelles stvara mir konstantno podržavajući rat… Možda je zbilja (George) Orwell bio u pravu kada je rekao da u političkom “novogovoru”; mir znači rat, a rat znači mir“, aluzivno zaključuje Orban.
Javno kritiziraju, tajno ili javno pregovaraju!
Podsjećajući da su od početka mađarske mirovne misije, usprkos svim kritikama, ministarstva obrane SAD-a i Rusije međusobno razgovarala, da su ministri vanjskih poslova Švicarske i Rusije razgovarali, da je predsjednik Zelenski konačno telefonski razgovarao s američkim predsjedničkim kandidatom Trumpom, a da je ukrajinski ministar vanjskih poslova putovao u Peking – Orban zaključuje da je „fermentacija otpočela, a mi se polako ali sigurno pomjeramo od proratne politike u Europi ka mirovnoj politici. Vrijeme je na strani mirovne politike“.
On smatra da je „ratna realnost svanula i pred Ukrajincima“ te da je sada na Europljanima da se „dozovu pameti prije nego što bude prekasno“. Ako se Europa do tada ne “prešalta” na politiku mira, „onda će nakon Trumpove pobjede u studenome to morati učiniti uz priznanje poraza, ophrvana sramotom i pritisnuta odgovornošću za vlastitu promašenu politiku“.
Pokušavajući rastumačiti „realnu situaciju moći u današnjoj Europi“, kakvu je razotkrio najnoviji rat na njenome tlu asocirajući na „crvene“ i „plave pilule“ iz poznatog filmova „Matrix”, u kojem se glavni junak suočava sa izborom između dviju pilula: ako proguta plavu – može ostati u svijetu površinskih impresija, ako proguta crvenu – može sagledati stvarnost i utonuti u njenu realnost.
Mir u Ukrajini moguć samo nametanjem mira
„Rat u Ukrajini je naša crvena pilula: to nam je dato, to moramo da progutamo. I sada, naoružani novim iskustvima, moramo da govorimo o realnosti. Kliširano zvuče riječi da je rat nastavak politike drugim sredstvima. Važnije je dodati da je rat nastavak politike iz druge perspektive.
Prema tome, rat nas, svojom nemilosrdnošću, odvodi na novu poziciju s koje treba sagledati stvari, odvodi nas na uzvišenje. I odatle nam nudi potpuno različitu, do tada nepoznatu, perspektivu. Nalazimo sebe u novom okruženju i novom, razrađenom polju sile. U ovoj čistoj realnosti, ideologije gube na snazi, statističke makinacije gube moć, medijske distorzije i taktička spinovanja političara gube moć. Rasprostranjene iluzije, pa čak i teorije zavjera više nemaju nikakvu važnost… U želji za jasnoćom, napravio sam teze za sve što smo vidjeli od kako smo progutali “crvenu pilulu”: od početka rata u veljači 2022. godine“, rekao je Orban u svom velikom govoru i nastavio:
„Prvo, rat je donio brutalne gubitke, koji se mjere stotinama tisuća života koje su pretrpjele obje strane. Nedavno sam se sastao s Rusima i Ukrajincima i mogu sa sigurnošću reći danas da se oni ne žele pomiriti. Zašto? Dva su razloga. Prvi je to što obje strane misle da mogu pobijediti. Drugi je to što su obje strane napumpane vlastitom realnom ili perceptivnom istinom: Ukrajinci misle da je ovo ruska invazija, povreda međunarodnog prava i teritorijalnog suvereniteta, te da oni vode obrambeni rat za svoju neovisnost. Rusi misle da se u Ukrajini odvijaju ozbiljne NATO vojne aktivnosti, da je Ukrajini obećano članstvo u NATO-u pa ne žele vidjeti zapadnu vojsku i naoružanje na rusko-ukrajinskoj granici. Stoga kažu da Rusija ima pravo na samoobranu, te da je ovaj rat isprovociran od strane Zapada. Ovakva staza
vodi direktno u eskalaciju.
Dakle, ako bi sve zavisilo samo od ove dvije zaraćene strane, ne bi bilo mira. Mir jedino može biti osiguran izvana…“
„Viša svrha“ Ukrajine u novoj geopolitici
„U prethodnim godinama navikli smo se na to da SAD nazivaju Kinu svojim glavnim konkurentom i protivnikom, ali vidimo kako se vodi posrednički rat protiv Rusije. A Kinu stalno optužuju da krišom podržava Rusiju. Ako je to slučaj, onda moramo postaviti pitanje ima li smisla gurati dvije tako velike zemlje u zajednički protivnički tabor. Na ovo pitanje tek treba dati bilo kakav smisleni odgovor.
Treće: snaga i žilavost Ukrajine nadišli su sva očekivanja. Na kraju krajeva, od 1991. godine, 11 milijuna ljudi napustilo je ovu zemlju, njome su upravljali oligarsi, korupcija skače do nebesa, a civilna država je praktično prestala funkcionirati. Pa ipak, svjedoci smo uspješnog otpora bez presedana koji ova zemlja pruža. Pitanje je, međutim, što je izvor njene snage? Pored njene vojničke prošlosti i osobnog heroizma pojedinaca, postoji i nešto što bi valjalo razumjeti: Ukrajina je pronašla viši smisao – novi smisao svog postojanja. Sve do sada, Ukrajina je samu sebe tretirala kao tampon-zonu. Biti tampon-zona psihološki je otupljujuće: tu je osjećaj bespomoćnosti, svijest o tome da se ne vlada vlastitom sudbinom.
To je posljedica takve dvostruko izložene pozicije. Sada, međutim, sviće perspektiva pripadanja Zapadu. Nova samododijeljena misija Ukrajine jeste da bude istočni zid Zapada. Njen smisao i značaj vlastitog postojanja skočili su u očima same Ukrajine i cijelog Zapada. To je uvelo naciju u stanje aktivnosti i akcije, koje neki od nas izvana vidimo kao agresivnu upornost. U suštini, radi se o zahtjevu Ukrajinaca da se njihova “viša svrha” zvanično prepozna na međunarodnom planu. To je ono što im daje snagu za otpor bez presedana.
Lažne tvrdnje o Rusiji i oholost europskih lidera
Rusija nije ono što smo do sada smatrali da jest, niti je Rusija ono što su nas do sada navodili da smatramo da jest. Ekonomska vitalnost ove države je nevjerojatna. Sjećam se sastanaka Europskog vijeća – premijerskih samita – na kojima su, uz razne komentare, europski lideri prilično oholo tvrdili da će sankcije protiv Rusije i isključenje Rusije iz tzv. Swift sistema, tj. sistema međunarodnog financijskog kliringa, oboriti Rusiju na koljena. Tako su mislili oboriti rusku ekonomiju, a kroz to i samu rusku političku elitu.
Dok promatram kako se stvari odvijaju u stvarnosti, pada mi na pamet mudrost Mikea Tysona koji je jednom izjavio da „svatko ima plan dok ne dobije pesnicu u zube”. Jer realnost je takva da su Rusi naučili mnoge lekcije iz sankcija koje su im nametnute nakon invazije na Krim 2014. godine. I ne samo da su ih naučili, već i sproveli u praksi. Implementirali su neophodna unaprjeđenja u sektoru informacijskih tehnologija i bankarstva tako da se ruski financijski sistem očuvao.
Razvili su sposobnost da se prilagode, a nakon 2014. godine i mi smo postali žrtva toga, pošto smo izvozili ogroman dio mađarskih prehrambenih proizvoda u Rusiju. Rusi su modernizirali svoju poljoprivredu, pa je ova zemlja danas jedan od najvećih izvoznika hrane u svijetu. A nekada je to bila zemlja koja se oslanjala na uvoz žita. Prema tome, ono kako su nam opisivali Rusiju – kao rigidnu neostaljinističku autokraciju – pogrešno je. Štaviše, to je zemlja koja demonstrira tehničku i ekonomsku žilavost, a možda i društvenu – to ćemo tek vidjeti..“
Kolaps europskog mehanizma odlučivanja
„Još jedna važna lekcija iz realnosti: europsko donošenje odluka je kolabiralo. Europa je digla ruke od obrane vlastitih interesa: sve što Europa danas čini je da bezuvjetno slijedi vanjsku politiku američkih demokrata, i to čak i po cijenu vlastitog uništenja. Sankcije koje smo uveli štete fundamentalnim europskim interesima: one napuhavaju cijene energenata i čine europsku ekonomiju nekonkurentnom.
Dopustili smo da smišljene diverzije na plinovodima Sjeverni tok prođu bez ikakvih posljedica. Čak i sama Njemačka je dozvolila da akt terorizma protiv vlastite imovine – što je očigledno izvedeno po američkom nalogu – prođe bez posljedica. Svi sve do danas šutimo o tome, ne pokrećemo istragu, ne želimo razjasniti što se dogodilo, niti da pitanje smjestimo tamo kamo i pripada – u međunarodnopravni kontekst…
…Na isti način smo propustili da postupimo ispravno povodom prisluškivanja bivše njemačke kancelarke Angele Merkel – što je, dokazano je, učinjeno uz asistenciju Danske. Prema tome, sve ovo pokazuje podčinjenost Europske unije… Europsko kreiranje politike također se od početka rusko-ukrajinskog rata raspalo pošto je srž europskog sistema moći nekada bila u osovini Pariz-Berlin, koja je bila neizbježna. Bila je to srž i osovina. Ali otkako je izbio rat u Ukrajini, uspostavljen je novi centar i drugačija osovina moći. Osovina Berlin-Pariz više ne postoji, ili ako postoji – postala je irelevantna i podložna zaobilaženju.
Nova osovina europske “lokomotive”
Novi centar moći Europske unije i njena “osovina” sastoji se od Londona, Varšave, Kijeva, baltičkih zemalja i Skandinavaca… Kada, na nevjericu Mađara, vidite kako njemački kancelar jedan dan izjavljuje da će ukrajinskim ratnicima poslati samo šljemove, a onda tjedan dana kasnije izjavi da zapravo šalje vrlo moćno oružje, nemojte misliti da je ovaj čovjek poludio.
Ili, kada isti taj njemački kancelar izjavi da će “možda” biti sankcija prema Rusiji, ali da one ne smiju obuhvatiti i energetiku, a potom se ubrzo nađe na samome čelu sankcijske politike Europske unije, nemojte misliti da je ovaj čovjek poludio.
Naprotiv, vrlo je priseban. On je veoma svjestan da Amerikanci i njihova liberalna sredstva za formiranje mišljenja – fakulteti, think- tankovi, istraživački instituti, mediji – koriste javno mnijenje kako bi kaznili franko-njemačku politiku koja nije na liniji američkih interesa. Od tuda imamo fenomen idiosinkratičnih gafova njemačkog kancelara.
Veliki planovi Poljske
Promjena centra moći u Europi i zaobilaženje franko-njemačke osovine nije nova ideja – nju je jednostavno mogućom učinio rat. Ideja je postojala i ranije. Zapravo, to je stari poljski plan da se riješi problem poljske stiješnjenosti između velike njemačke i još veće ruske države tako što bi Poljska postala najvažnija američka baza u Europi. Mogao bih to opisati kao pozivanje Amerikanaca da se vrlo komotno smjeste između Nijemaca i Rusa. Pet posto poljskog BDP-a je sada posvećeno vojnim izdacima, a poljska armija je druga (nakon francuske) najveća u Europi. To je stari plan da se oslabi Rusija i nadmaši Njemačka.
Na prvi pogled, nadmašiti Njemačku djeluje kao fantazija. Ali ako pogledate dinamiku razvoja Njemačke i Centralne Europe, te Poljske, to ne djeluje tako nemoguće, naročito otkako je Njemačka u međuvremenu počela demontirati vlastitu industriju svjetske klase…
…Poljaci vode najosvetoljubiviju i najlicemjerniju politiku u cijeloj Europi: drže nam predavanja o moralu, kritiziraju naše ekonomske veze s Rusijom, a istovremeno bezbrižno posluju s Rusima – kupuju njihovu naftu, doduše preko indirektnih ruta i njom pokreću poljsku ekonomiju. Francuzi su bolji: prošlog mjeseca su prestigli Mađarsku u kupovinama plina od Rusije, ali makar nam ne drže lekcije o moralu. Poljaci i posluju i drže moralne lekcije. Taj nivo političkog licemjerstva nisam vidio u Europi u posljednjih više od 10 godina.
Obujam ove promjene – zaobilaženja njemačko-francuske osovine – istinski mogu shvatiti samo stariji ljudi ako se vrate u sjećanja od prije dvadesetak godina kada su Amerikanci napali Irak i pozvali europske zemlje da im se priključe. Tadašnji njemački kancelar (Gerhard) Schreoder i tadašnji francuski predsjednik Jacques Chirac pridružili su se ruskom predsjedniku Putinu na zajedničkoj konferenciji za medije u kojoj su iskazali protivljenje ratu u Iraku. U to vrijeme je, dakle, još uvijek postojala nezavisna franko-njemačka logika u postupanju prema europskim interesima.
Duhovna usamljenost Zapada
Mirovna misija koju je pokrenula Mađarska nije samo traganje za mirom, nego i poticanje Europe da konačno počne voditi vlastitu neovisnu politiku.
Do sada je Zapad razmišljao i ponašao se kao da je referentna točka svega i mjerilo svijeta. Pružao je vrijednosti koje je svijet morao prihvatiti – na primjer, liberalnu demokraciju ili zelenu tranziciju. Ali veći dio svijeta je to primijetio. U posljednje dvije godine dogodio se zaokret od 180 stupnjeva… To što, na primjer, tako postupaju Kina i Sjeverna Koreja možda ne iznenađuje. To što Iran postupa isto – s obzirom na povijest odnosa Irana i Rusije – pomalo iznenađuje.
Ali činjenica da je Indija – koju zapadni svijet naziva „najmnogoljudnijom demokracijom” – također na strani Rusije, zapanjujuća je. To da Turska odbija prihvatiti moralno zasnovane zahtjeve Zapada, iako je NATO članica, istinski je iznenađujuće. I činjenica da muslimanski svijet ne vidi Rusiju kao neprijatelja nego kao partnera, potpuno je neočekivana. Zapad postaje sve više duhovni usamljenik, a on to još ne vidi.
„Hiper-racionalno rukovodstvo Rusije“
Rat u Ukrajini je ogolio činjenicu da je najveći problem s kojim se svijet danas suočava – slabost i dezintegracija Zapada. Naravno, to nije ono što zapadni mediji govore: na Zapadu tvrde da je najveća svjetska opasnost i problem – Rusija. Ovo je pogrešno! Rusija je prevelika za svoju populaciju, a vodi je hiper-racionalno rukovodstvo. To je zaista država koja ima vođe.
Nema ničega misterioznog u onome što Rusija danas čini: njeni potezi logički potiču iz njenih interesa, pa su stoga razumljivi i predvidljivi. S druge strane, ponašanje Zapada nije razumljivo i nije predvidljivo. Zapad nema vodstvo, njegovo ponašanje nije racionalno i on ne može izaći na kraj s činjenicom da su se na nebu pojavila dva ogromna sunca.
Ovo vrijeme je izazov Zapadu u formi uspona Kine i Azije. Trebali bi biti u stanju da izađemo na kraj s time, ali nismo.
Meter: Rusija i Iran finalizirali sporazum o strateškom partnerstvu. Podjela svijeta ‘zacementirana’
