Stožer, simbol Virtusa i reprezentacije 80-ih: “Počeo sam igrati ne znajući što je košarka. Nije istina da sam mrzio Meneghina. Kakvo uzbuđenje kad mi je prijatelj Dalla posvetio pjesmu”
Lucio Dalla, Bologna, borbe. Pa onda Prodi i njegovi tjelohranitelji, košarka, njegovi unuci. Ali kao trajno središte gravitacije, s Renatom Villaltom ljepota je izgubiti se. “Možda sam star, ali moj moto je lijep dan, živim dan po dan.” Gospodin Četiristo milijuna, simbol Virtusa koji je bio i reprezentacije koja je blistala, nikad ne gubi polet. “Počeo sam igrati ne znajući što je košarka: u trgovini me prijatelj trenera Augusta Gioma pitao koliko sam visok. Dva dana kasnije stigao je u kuću mojih roditelja. Čini se kao bajka, to je istina.”
Na kraju su je jedne godine iznevjerili.
“Nakon osmog razreda otišao sam na Tehnički institut za geodete. Ustajao sam u 6. Škola. Trening s kadetima. U 20 sati trener me odveo u Mestre gdje je trenirala prva momčad. U 23 sata sam se vratio kući s užasnom gladi. Nisam spavao, nisam uspio. Roditelji su rekli: ne igraj više. Giomo je bio jako dobar, uvjerio je roditelje i ja da se preselimo u Mestre. Uspio sam diplomirati i započeo je moj profesionalni život.”
“Možda dolazim iz radničke obitelji. Ali rad je temeljan, poput zdravlja.”
Tako je važno biti uključen u Gibu, sindikat igrača.
“Učinio sam to s odvjetnikom Bertanijem, obilazeći na karbonarski način da uvjerim igrače. Osnovali smo ga kod bilježnika u Bologni. Zamolio sam Meneghina i Marzoratija da budu prisutni jer su bila potrebna velika imena. Dvije odlučujuće stvari: standardni ugovor i osiguranje koje je košarkaša priznavalo kao radnika. Mnogi su imali priznate invaliditete zbog trauma i mogli su nastaviti igrati nakon rehabilitacije.”
Kakva je današnja generacija?
“Mi smo u autobusu igrali adute i remi. Danas se koriste društvenim mrežama. Zidovi svlačionica više ne postoje: vijesti su u stvarnom vremenu. Ali mlade ljude vidim kao odgovorne: ekologija, demokracija, jasni ciljevi. Bravo.”
“Posebno. Imam dvoje djece: Andrea živi između Rima i Viterba, njegova kći Aurora ima 11 godina, s njom živim loše zbog udaljenosti. Moja kći Virginia živi 200 metara od mene, radi u studiju moje supruge i rodit će Vittoriju za nekoliko dana. Nadam se da ću biti dobar djed.”
“Jako. To je jedina poveznica koju imam s Virtusom. Kad sam bio predsjednik, Consolini je preporučio dečka u Anconi: bio je to on, kupili smo ga za 30 tisuća eura na rate. Danas je on uporište u Euroligi: odličan branič, puca i trice. Nadam se da će ostati, ali bit će teško.”
Dakle, ona i dalje voli košarku.
“Da. Jako mi se sviđa Euroliga. Talijansko prvenstvo nije: dugoročno gledano postoje dvije momčadi, Milan i Bologna. Idem pogledati nešto, ali postao sam sjedilački. TV je ugodan, ako mi se nešto ne sviđa, stišam ili promijenim kanal.”
Što košarka gubi bez Armanija?
“Jako. On je Michelangelo modernog doba. Primjer, igrači su ga sa zadovoljstvom pozdravili. Messina mi je rekao da ima jedinstvenu ljudskost i velikodušnost, volio bih ga upoznati”.
Može li Virtus s Edwardsom napredovati u Euroligi?
“Zašto ne. Može doći do vrha, ali može imati mladenačke padove. Moglo bi biti kao u Parizu prošle godine, uzimajući u obzir budžet. Konačno su momčad napravili oni koji znaju što je. Ako je na dan, ima problema za ostale. U Serie A Talijani će napraviti razliku. Finale Scudetta bit će između Bologne i Milana.”
Kakva je bila Bologna 80-ih?
“Traumatičan utjecaj: djelovalo je prijateljski i ugodno, ali i pomalo lažno. Zatim je došlo do miješanja, a onda se grad zatvorio. Danas je transformiran, s puno poslova i turizma. Živim ispod Dva tornja od 1976.: s manama i snagama, ovdje mi je bolje nego drugdje.”
Što je za tebe prijateljstvo?
“To je temeljno. Na razini obitelji, možda i više. Nema smisla kontaktirati nas svaki dan: važno je znati da možete računati na mene. Imam vrlo malo pravih prijatelja.”
“Da. Obožavatelj Virtusa, organizirao je turneje u našem kalendaru. Kad sam bio u Trevisu, došao je pjevati: “Ovu pjesmu posvećujem vrlo dragom prijatelju, a dragi prijatelju pišem ti”, i spomenuo moje ime. Jeza”.
“Dragi prijatelj. Kad je bio premijer, trčali smo po brdima: pratnja je savjetovala da se ne kreću određenim stazama, ja sam namignula i otišli smo tamo. Oni su poludjeli. U New Yorku je uoči maratona (2008., ur.) u 6 sati bilo nevjerojatno hladno: u majici je išao kao vlak, prehladio se i nije uspio. Ali razumijem zašto je on vođa”.
Tko je za vas bio Marco Bonamico?
“Suigrač, prijatelj. Znao sam za bolest, bio sam jedan od rijetkih. Srceparajući. Pamtit ćemo ga sadnjom stabla 21. studenog iza Palazzo dello Sport. I to jedno u njemu dragom parku.”
Je li istina da ste mrzili Dina Meneghina?
“Ne. Fantastičan karakter. Na terenu je bio mrzak jer je bio konkurentan, ali uvijek vjeran. Tu i tamo razgovaramo, razgovaramo, organizira Roberto Brunamonti, ‘Zlato, srebro, Moskva, Nantes”. A onda imamo i ono zvijezde s Virtusom. Išli smo i na večeru.”
Kako je nastala tučnjava vezana uz zlato iz Nantesa ’83?
“Košarka je bila teža. Protiv Jugoslavije Sacchetti je uhvatio njihovog špica za uho, Kićanović me udario nogom u donji dio trbuha, Gamba je ustao s klupom. Igrač je iz torbe izvadio tupe škare, bojao se Dine. Pljuštali su šamari. Pobijedili smo Jugoslaviju: shvatili smo što znači, svi za jednog, jedan za sve.”
© SVA PRAVA PRIDRŽANA
