U Hrvatskom domu Split će 5. prosinca 2024. u 20:00 sati vrhunski Virtuozi Milanske Scale uz sopranisticu Gretu Doveri donijeti čarobnu večer posvećenu stotoj obljetnici Puccinijeve glazbe. Očekuje vas nezaboravan koncert ispunjen emotivnim izvedbama najvećih opernih remek-djela ovog glazbenog genija.
Skladatelj koji je produžio život opere i do krajnjih granica izvio i razvio kako njezinu prirodnost, tako i imanentnu artificijelnost, razmičući gotovo kubistički njezine tvorbene elemente u različitim stilskim smjerovima i omogućujući joj prijelaz u moderno doba…, koji je treperavom paletom svjetla oslikao potkrovlja Pariza i dirljivu boemštinu njegovih stanovnika, dubokim tonovima intrige dočarao moćan i veličanstven Rim u čijem je središtu primadona Tosca, nježnim velom egzotike zaogrnuo tragediju jedne gejše, Butterfly, a matisseovskim kolažom mračnu kinesku bajku o ledenoj princezi Turandot, objedinivši sve svojim prepoznatljivim strastvenim i toplim glazbenim jezikom, punim života i punim umiranja – veliki je Giacomo Puccini.
Stota obljetnica njegove smrti obilježava se diljem svijeta, a s izvorišta, iz glasovitog milanskog Teatra alla Scala, u kojoj su praizvedene tri njegove opere, malo poznata rana opera Edgar, potom Madame Butterfly i posljednjaTurandot, stiže ansambl I virtuosi del Teatro alla Scala i sopranistica Greta Doveri, u izvedbi nekih od rariteta Puccinijeva repertoara – njegovih solo pjesama.
Pucciniju u ovom programu društvo rade velikan belcanta i operne komike, Gioachino Rossini i njegov nešto mlađu suvremenik, Saverio Mercadante, jedan od malobrojnih talijanskih skladatelja tog doba koji se, iako je opera bila u središtu njegova stvaralaštva, profilirao i kao skladatelj orkestralne glazbe. A u završnici Nino Rota, veliki filmski skladatelj, koji u svojoj glazbi za Viscontijev film Gepard, prema istoimenom romanu Giuseppea Tomasija di Lampeduse, donosi niz osebujnih, dramski nijansirano korištenih parafraza Verdijeve operne glazbe.
La scala di seta (Svilene ljestve),nastala 1812. godine za venecijanski Teatro San Mosé, operna je farsa u jednom činu Gioachina Rossinija (1972.-1868.), jedna od njegove četiri rane operne farse u kojima je brusio svoj talent za opernu komiku. Operna farsa komorno je djelo tipske podjele solista koja podsjeća na commediu dell’arte, popularan žanr koji korijene vuče iz venecijanskih kazališta, a zahtijevao je uz pjevačku vještinu i onu glumačku. Rossini ju je osvježio, uvodeći uz komiku i meku, toplu sentimentalnost. Iako Svilene ljestve postižu tek umjeren uspjeh i vrlo brzo nestaju s repertoara, uvodna Sinfonia ostaje trajno popularna i često se samostalno izvodi na koncertima. U njoj je sasvim prepoznatljiva tipična Rossinijeva lijepa melodija, kao i živahno zbijanje šala među instrumentima, u glazbi ispunjenoj dosjetljivim, “brbljavim” osminkama, u prepoznatljivoj rossinijevskoj maniri, sa žustrim dinamičkim efektima koji mu donose nadimak “Signor Crescendo”.
Iako mu je sudbina bila takva da u mlađim godinama bude zasjenjen stvaralaštvom Rossinija, Donizettija i Bellinija, a u kasnijim petnaest godina mlađeg Verdija, Saverio Mercadante (1795.-1870.) značajno je doprinio razvoju opere, posebno orkestracije kojom je bio trajno zaokupljen. Osim opere, dio svoga vremena posvećuje i skladanju instrumentalne glazbe. Najzanimljivija u tom dijelu opusa su dva decimina, odnosno skladbe za deset instrumenata, koji uključuju flautu, obou, fagot, gudački kvartet, kontrabas, te u prvome još trubu i rog, a u drugome klavir i još jednu violu. Za razliku od sličnih skladbi njemačkih skladatelja, Mercadanteovu glazbu prožimlje talijanska operna melodioznost i duh. Prvi Decimino u C-duru donosi nemir, agitato, velike geste, koje su nadopunjene ulomcima velike liričnosti. Agitato prerasta u graciozni menuet, s triom nalik ariji; Andante počinje poput arije (oboa, zatim flauta iznose melodiju, dok truba unosi tračak trivijalnosti), a slijedi i opušten finale, pun živahnih instrumentalnih dijaloga.
Iako na prvi pogled neprepoznatljive u njegovom stvaralaštvu, solo pjesme Giacoma Puccinija (1858.-1924.) od prvih taktova itekako mogu zazvučati poznato, jer je velik broj njih poslužio kao skica za kasnije operne melodije, i to posebno u operama Manon Lescaut, La Bohème i Lastavica. Iako nastavljajući stopama velikih prethodnika doba belcanta, Puccini već u svojim najranijim pjesmama mijenja njihova pravila, dajući veću slobodu konturama melodije i izrazu, a samim time izlazi iz okvira belcanta prema modernizmu koji zahtijeva nov pristup pjevačkoj umjetnosti. Izbor tekstova govori o paleti Puccinijevih interesa. S dvadeset šest godina piše pjesmu Storiella d’amore, u kojoj traži zaigran, zaljubljen izraz pun zanosa – tekst libretista Antonija Ghislanzonija govori o Francesci da Rimini, iz Danteova Pakla, koju su na prevaru udali za ružnog Giovannija, dok je ona vjerovala da će se udati za njegovog brata, lijepog Paola, u kojeg je bila zaljubljena. Giovanni će ih na kraju oboje ubiti, ali u ovoj pjesmi čujemo misli Paola koji sanjari o trenutku svoje najveće bliskosti s Francescom, kada su zajedno čitali priču o ljubavi. Pjesma Canto d’anime iz 1904. pisana je na poziv Alfreda Michaelisa iz Gramofonske kompanije, za novi medij zvučnog zapisa.
Tekst Puccinijeva libretista Luigija Illice govori o ljepoti duha, koji pomaže nadići sve nedaće, a strastvena, odlučna melodija odjeknut će godinama kasnije u ariji Rinuccia u operi Gianni Schicchi (1918.). Godine 1899. nastaje uspavanka E l’uccellino, posvećena sinu preminulog obiteljskog prijatelja. Ptičica u pjesmi simbolizira ljudsku dušu, a dražesne figure klavira dočaravaju skakutanje vrapčića, dok nas tekst podsjeća da je život samo uvertira nebeskom počinku. Vjerojatno na vlastiti tekst, Puccini piše pjesmu Sole e amore (1888.) u kojoj sunce veselo kuca na prozor, dok ljubav potiho kuca u srcu, a strastvena melodija ista je ona iz kvarteta u trećem činu Boema. Pjesma Sogno d’or nastala 1912. posudit će pet godina kasnije svoju prekrasnu melodiju kvartetu iz drugog čina opere Lastavica. U ovoj verziji još nema operne grandioznosti, nego samo jednostavna melodija uspavanke roditelja za dijete, želeći mu sladak san.
Jedan aspekt raskoši veličanstvene drame smještene u doba talijanskog Risorgimenta, filma Gepard Luchina Viscontija, glazba je Nina Rote, koja dočarava kontraste između plemenitaških soba i plesnih dvorana i sekvenci građanskoga rata, kao i pučki element Sicilije. Jedan od najupečatljivijih glazbenih momenata je onaj kada se Princ od Saline, Don Fabrizio, vraća u svoju ljetnu rezidenciju u malom mjestu Donnafugata, a dočekuje ga limena glazba koja svira na melodiju Verdijeva Zbora Ciganki iz opere Traviata. Godine 1860. u koju je smještena radnja filma, Traviata je bila tek nastalo Verdijevo djelo, a njezina melodija u zabačenom sicilijanskom mjestu znakovito je upotrebljena kao signal sicilijanske pridruženosti političkom pokretu koji donosi velike promjene. Niz melodija suptilne atmosfere oslanja se na Verdija, kao glazbeni simbol Risorgimenta, dok su druge kreacija glazbene misli Nina Rote, objedinjene za koncertnu dvoranu u plesnu suitu, Ballabili Il Gattopardo.
Violine: Andrea Pecolo, Stefano Lo Re / Viola: Duccio Beluffi / Violončelo: Massimiliano Tisserant
Kontrabas: Omar Lonati
Flauta: Marco Zoni / Oboa: Pedro Sa Pereira / Klarinet: Fabrizio Meloni / Rog: Stefano Curci
Fagot: Marion Reinhard
Moja reakcija na članak je…
