Otok koji priča stoljetne priče kroz svoje stijene i vjetrove ponovno je postao pozornica jednog od najposebnijih sportskih događaja na Jadranu.
Dugi Otok Trail, održan u subotu, 15. ožujka 2025., okupio je trkače iz cijelog svijeta – iz Hrvatske, Slovenije, Nepala, Argentine i još desetak drugih zemalja – koji su hrabro odmjerili snage s nepredvidivim otočkim uvjetima.
Izazov otoka i mora
Dugi otok nije mjesto koje se lako otkriva. Njegovi visoki klifovi, divlje uvale i tihi maslinici skrivaju tragove prošlih vremena, priče o ribarima, pomorcima i pastirima. No jednom godišnje, ti isti putovi postaju poprište uzbudljive utrke. Ove godine, Dugi Otok Trail još je jednom pokazao da sport i priroda mogu stvoriti sinergiju u kojoj je teško reći tko koga pobjeđuje – čovjek otok ili otok čovjeka.
Natjecatelji su se suočili s četiri različite staze, od kojih svaka nosi svoju priču. Najduža i najzahtjevnija, Red Island (39 km), vodila je preko krševitih staza, uz slano jezero Mir i kroz guste borove šume. Cliff Blue (24 km) protezala se uz rub klifova, pružajući sudionicima prizore koje bi rijetki mogli zaboraviti. Forest Yellow (16 km) vodila je kroz sjenovite predjele bogate zelenilom, dok je Bay Green (11 km), najmasovnija utrka, omogućila trkačima da osjete otočku atmosferu uz mirne uvale i kamenite puteljke.
Foto: Press
Ljudi koji ostavljaju trag
I dok su imena pobjednika ove godine Boštjan Erjavšek i Katja Kegl Vencelj (Red Island), Matea Morović i Filip Buturić (Cliff Blue), Maria Belen Vaquero i Lovre Antišin (Forest Yellow) te Višen Ševo i Daniela Kreber (Bay Green), ono što je ostalo u sjećanju sudionika nije bila samo borba za medalje.
Start utrke označila je Tovareća mužika, neobični, gotovo anarhični orkestar otočkog duha, koji više ne svira nego proizvodi zvuk – sirov, moćan, prkosan poput samog otoka. Ta glazba, nastala iz jednostavnih alata poput „sumpreš“ (stara glačala) i rogova, postala je simbol jedinstva i snage otočana, ali i svih onih koji dolaze osjetiti njegov puls.
Prije samog starta, trkače je nadahnutim govorom ispratio Ante Mihić, voditelj poznate knjižnice u Salima, teolog i kolumnist. Njegove riječi o hrabrosti, zajedništvu i slobodi ostale su u zraku dugo nakon što su natjecatelji krenuli na svoje staze, još jedanput dokazujući da trčanje nije samo tjelesna, već i duhovna disciplina.
Foto: Press
Vrijeme kao protivnik, otok kao nagrada
Ove godine, osim staza i uspona, natjecatelji su morali savladati i nepredvidive vremenske uvjete. U petak je jako jugo prekinulo katamaranske linije, prijeteći da spriječi dolazak natjecatelja na otok. No, subota je donijela smirivanje, pa je uz angažman organizatora i malo improvizacije, trkački vikend mogao započeti.
– Organizirati utrku na otoku uvijek je poseban izazov. Od logistike prijevoza do vremenskih uvjeta, sve je nepredvidivo, ali upravo to utrci daje poseban karakter. Gledali smo vremensku prognozu više puta dnevno i nadali se najboljem. Na kraju, najvažnije je da su natjecatelji zadovoljni i da osjete ono što Dugi otok nudi – spoj divlje prirode i srdačne dobrodošlice – rekao je Marko Herman iz organizacije.
Nakon utrke, fešta se nastavila. Otočki ritam ponovno je zavladao kad je na scenu stupio ŠoMazgoon, bend koji na otok donosi istu onu energiju koju nosi vjetar s mora – žestoku, iskrenu i neukrotivu.
Više od utrke
Dugi Otok Trail nije samo sportski događaj. To je priča o otoku koji, unatoč svom kamenitom, surovom licu, ima srce koje kuca za svakog tko mu dođe. To je priča o ljudima koji dolaze po pobjede, ali ostaju zbog osjećaja pripadnosti. To je priča o moru koje testira granice, ali i pruža mir.
I dok se trkači vraćaju svojim kućama, noge umorne, ali duša puna, Dugi otok ostaje – tih, moćan i spreman da ih dočeka opet, iduće godine.
J.T.
