Kada je 2013. Hrvatska ušla u obitelj europskih zemalja, stotine tisuća mladih spakirale su kofere i potražile bolji život u nekoj od zemalja Europske unije. Na drugom kraju svijeta, u Boliviji, mladi su tražili zametnute fotografije, raspitujući se kod očeva i majki tko su im i odakle bili djedovi i bake, tražili su svoje hrvatske korijene i – hrvatsko državljanstvo, koje omogućuje i tako važnu putovnicu EU-a. Kroz ruke Roberta Jakubeka, počasnog hrvatskog konzula u Boliviji, prošao je svaki od tih zahtjeva, a za ovu godinu listu je zatvorio jer jednostavno više nema vremena za obradu svih zahtjeva bolivijskih Hrvata za hrvatsko državljanstvo.
Jakubek je počasni hrvatski konzul od 1996., a u tu se južnoameričku zemlju doselio kao građevinski inženjer daleke 1981. Sa svojih 70 godina jedan je od “mlađih” doseljenika jer su se Hrvati onamo mahom doseljavali u prvoj polovici 20. stoljeća.
“I to najviše s Brača, konkretnije iz naselja Nerežišća, odakle je velik broj bolivijskih Hrvata, ali i iz cijele Dalmacije“, govori nam Jakubek, inače dečko sa zagrebačkog asfalta.
Mnogo zahtjeva
Pitamo ga kako to da se Hrvati sada vraćaju. “Otkako sam ja konzul, obrađeno je oko dvije i pol tisuće zahtjeva bolivijskih Hrvata za stjecanje hrvatskog državljanstva. No osamdeset posto njih odnosi se na razdoblje od ulaska u Europsku uniju, a najviše ih je stiglo otkako je hrvatska vlada još tijekom pandemije koronavirusa promijenila Zakon o hrvatskom državljanstvu, dio koji se odnosio na obvezu poznavanja hrvatskog jezika, što je ionako bio ispit koji se svodio na osnovne fraze, ali ljudima koji su htjeli državljanstvo otvorena je prilika da u Hrvatsku dođu sa svojim supružnicima, s obiteljima, što je bila velika stvar”, objašnjava počasni konzul Jakubek.
Hrvatski iseljenici žive u Boliviji još od konca 19. stoljeća. Većinom su to ekonomski i politički migranti s hrvatskog juga, ponajviše s otoka Brača. Prema predaji, prvi je bio iz Sutivana, u u Boliviju je došao preko Čilea. Nakon bračkih, došli su iseljenici s Hvara i u nešto manjem broju iz riječkog primorja. Hrvatski iseljenici iz tog vremena bili su navedeni kao “Austrijanci” jer je Hrvatska bila dio Habsburške Monarhije. Većina ljudi u to je doba svoje domove napustila zbog loše ekonomske situacije.
Hrvatska ima jednu od 10 najmoćnijih putovnica svijeta: Prestigli smo Ameriku i pazite koga sve još
Najupečatljiviji primjer bila je takozvana vinska klauzula trgovinskog sporazuma iz 1891. između Austro-Ugarske i Italije, koji je bio posebno nepovoljan za hrvatsko vinogradarstvo. Njome je dopušten uvoz jeftinih talijanskih vina uz vrlo povoljne uvjete jer je Austro-Ugarska namjeravala kupiti talijansko prijateljstvo odnosno vojno savezništvo. Hrvatska vinska poljoprivreda bila je teško pogođena tom odlukom bečke vlasti. Sporazum je trajao dugi niz godina. Do 1914. u Boliviji je, prema procjenama, živjelo oko 1500 Hrvata. Živjeli su u Cochabambi, La Pazu, Oruru, Santa Cruzu de la Sierri, Sucreu i u drugim mjestima. Veliki iseljenički val zabilježen je između 1915. i 1931. godine. Kao i drugdje u Južnoj Americi, brzo su se srodili s novom sredinom, dobro je prihvativši. Brojni su sklopili brakove s domaćim stanovništvom.
Opasna stvar
Nakon Drugog svjetskog rata stotine tisuća Hrvata napustile su svoju domovinu zbog straha od odmazde jugoslavenskih vlasti i ukidanja demokracije, a dio zbog neslaganja s komunizmom. Dio tih izbjeglica završio je u Boliviji. Dio ih je došao iz drugih razloga, primjerice, dominikanci hrvatske provincije došli su kao ispomoć u pastoralu.
Dvijetisućitih godina, pamti Wikipedija, zbog oporbenog stava iseljenika hrvatsko-crnogorskog podrijetla, industrijalca Branka Marinkovića Jovičevića iz Santa Cruza de la Sierre, prema bolivijskom predsjedniku Evu Moralesu, zajednica bolivijskih Hrvata bila je politički etiketirana, čak se vodila žestoka medijska kampanja nakon koje je postalo opasno reći da si Hrvat. Taj industrijalac bio je pri vrhu oporbe i pokreta za autonomiju četiriju bogatih istočnih pokrajina. Medijski progon Hrvata išao je dotle da ih se optuživalo za ustaštvo, da žele uz pomoć SAD-a “po hrvatskom receptu” razbiti Boliviju “kao što su Jugoslaviju“. Za bogatstvo obitelji oporbenjaka Marinkovića Jovičevića tvrdilo se “da potječe od imovine koju su ustaše u vrijeme rata otele Židovima i Srbima”, po starom receptu etiketiranja hrvatskog naroda ustaškim, iako je Marinkovićeva obitelj bila partizanska, odnosno sudjelovala je na strani antifašističke koalicije. Marinkoviću je zemlja uskoro konfiscirana, a on je bio prisiljen otići u izgnanstvo. U Moralesovim medijima Hrvati su neopravdano povezivani sa svim lošim stvarima koje su se dogodile u toj zemlji. Primjeri ocrnjivanja idu do prozivanja obitelji.
Bolivijska policija 2009. godine u gradu sjedištu oporbenog autonomističkog pokreta razbila je navodnu terorističku skupinu koju se sumnjičilo da namjerava ubiti bolivijskog predsjednika Moralesa. Policijska izvješća govorila su o “terorističkoj organizaciji sastavljenoj od stranih plaćenika”, u kojoj su “važnu ulogu imali Hrvati”.
Navodni teroristi
Sve su medijske konstrukcije aludirale na to da je upravo Marinković Jovičević organizirao skupinu navodnih terorista. Među njima je bilo i osoba koje su odlikovane u Hrvatskoj (Eduardo Rozsa Flores Chico) ili su (bolivijski) Hrvati (Marko F. Tadić). Jakubek danas stvari s početka stoljeća nerado spominje, no kaže kako mladi Bolivijci hrvatskih korijena Hrvatsku smatraju lijepim i sigurnim mjestom za život, a velika im je želja studirati na hrvatskim sveučilištima. Mnogi od njih ovih su godina i završili studije. Čim dođu u Hrvatsku, u velikom broju upišu Croaticum, program učenja hrvatskoga jezika na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, jer se žele dublje povezati sa zemljom svojih predaka, a sada i zemljom svoje budućnosti.
“Teško je reći koliko je danas Hrvata u Boliviji. Spominje se 5000, no to su ljudi koji su aktivni u zajednicama širom Bolivije te se izjašnjavaju kao Hrvati. No, kada bi se gledali korijeni, bilo bi tu možda i nekoliko stotina tisuća osoba. Hrvatska se u Boliviji danas percipira kao uspješna europska priča. Novim naraštajima to otvara brojne mogućnosti jer, treba biti iskren, u Boliviji situacija trenutačno nije obećavajuća”, objašnjava konzul Jakubek koji živi u Santa Cruzu, najvećem bolivijskom gradu u kojem djeluje i najveća hrvatska zajednica. No postoji više hrvatskih zajednica, prva, ona u Oruru, nedavno je proslavila 100 godina, ali danas nije aktivna kao prije. Ovog ljeta u gradu Tariji, na jugu Bolivije, Hrvati su osnovali udrugu sa 120 članova koja će se baviti kulturnim, sportskim i kulinarskim aktivnostima, a imat će i osobu za podučavanje hrvatskog jezika i pomaganje u postupku dobivanja hrvatskog državljanstva. Udruga Hrvatska zajednica Tarije (Comunidad Croata Tarijeña) osnovana je 28. kolovoza u tom gradu s 534.000 stanovnika.
“Bila je to večer ispunjena emocijama”, rekao je predsjednik udruge Mladen Šarić novinarima Hine. To je ipak samo kap u moru, jer aktivnosti nema ni približno kao nekada. “Problem je nastao zbog toga što se te zajednice nisu otvorile mladima. Naime, mladi su imali drugačije potrebe. Stariji su se htjeli prisjećati života u svojem kraju, družiti se, a mladi nisu imali iste pobude. Zbog toga je propalo i znanje hrvatskog jezika, koji danas govori vrlo malo Hrvata u Boliviji, a s druge strane stvaraju se nova udruženja, koja čine mladi Bolivijci, Hrvati, željni doznati više o svome porijeklu.”
Odlazak u Čile
“Ne namjeravaju se svi preseliti, no situacija je takva da smo u srpnju završili listu za ovu godinu, na njoj su bile 644 upisane osobe koje su zatražile hrvatsko državljanstvo. Na raspolaganju još imamo samo konzularne dane krajem rujna i početkom listopada, a dnevno se mogu obraditi dva do tri zahtjeva, pa je procjena da ćemo uspjeti obraditi najviše 150 osoba, dok će njih oko pet stotina morati pričekati da nam se odobre novi konzularni dani ili svoj problem otići riješiti u Čile”, objašnjava Jakubek.
Naime, hrvatska nema svoje veleposlanstvo u Boliviji, već je za tu južnoameričku državu zaduženo Veleposlanstvo Republike Hrvatske u Čileu. O njihovu vremenu i zaposlenosti ovisi kada će imati priliku poslati konzularno osoblje u Boliviju da obradi sve nove zahtjeve. S druge strane, Jakubek nema informaciju koliko je bolivijskih Hrvata odlučilo da neće čekati nego otputovati u Čile, ondje riješiti svoj status i dobiti hrvatsko državljanstvo.
Kad je riječ o desecima, pa i stotinama tisuća Hrvata koji u Boliviji ostaju, Jakubek kaže kako oni imaju bogat kulturni, a naročito vjerski život. “Stotinjak kilometara od Santa Cruza naša je župa koju pokrivaju franjevci na čelu s fra Ivicom Vrbićem, a njemu svaka čast. On je među pet svećenika koji se brinu o vjernicima u čak 24 ispostave te župe. Svake godine organiziram hodočašće, odemo do fra Ivice, uvijek donesemo i malo poklona, nešto novca, jer u tom dijelu vlada siromaštvo. Može se reći da se Hrvati u Boliviji drže zajedno koliko je to moguće, ali godine su učinile svoje i mnogi su se stopili s bolivijskim stanovništvom, možda i ne znajući da su im preci davno ovamo stigli iz daleke Hrvatske. Drugi, poput mene, njeguju vezu sa svojom domovinom. Čast mi je što sam počasni konzul i u Hrvatsku sam prije išao nekoliko puta godišnje, a sada zbog godina i obaveza ne mogu kao nekada, ali barem jedanput godišnje posjetim Hrvatsku. Kao Zagrepčanin, volio sam i volim Zagreb, ali sada, nakon toliko godina u Boliviji, volim svaki dio svoje domovine, od sunca i maslinova ulja Dalmacije do kontinenta”, zaključuje počasni konzul RH u Boliviji Robert Jakubek.
