- Na djelu je opasna radikalizacija sigurnosnog stanja u Južnoj i Zapadnoj Aziji.
- Na globalnoj razini postoji geopolitička preopterećenost i okupiranost velikih sila bilo svojim unutarnjim problemima bilo onim vanjskim, a najčešće i jednim i drugim, pa je ova regija sada potpuno izvan fokusa što je opasno.
- Diplomatski odnosi između New Delhija i Islamabada raspadaju se neviđenom brzinom, pakistanski diplomati su protjerani, granice su zatvorene, a sporazumi o podjeli vode iz rijeke Ind – ključne za opskrbu vodom Pakistana suspendirani.
- Ne može se isključiti i zakulisna uloga moćnih vanjskih silnica kojima nije prevelik problem žrtvovati sudbine dvaju velikih susjeda ako je to u svrhu „viših interesa“. Uostalom, tako nešto se nije jednom dogodilo u svjetskoj povijesti.
Nakon velikog terorističkog napada u Pahalgamu, u Kašmiru 22. travnja 2025., u kojem je poginulo 26 civila, napetosti između dvaju susjeda i nuklearnih sila Indije i Pakistana dosežu vrhunac. Puno veći i od onog posljednjeg – iz 2019. godine, i terorističkog napadau Pulwami (država Jamu i Kašmir) u kojem su poginula 44 indijska vojnika i koji je rezultirao njihovim – na sreću kratkim zračnim dvobojem.
Međutim, ovoga su puta stvari potpuno drukčije. Kako u navedenoj regiji, tako i na globalnoj razini gdje postoji geopolitička preopterećenost i okupiranost velikih sila bilo svojim unutarnjim problemima bilo onim vanjskim, a najčešće i jednim i drugim. To i predstavlja najveću opasnost, jer je međunarodna diplomacija u potpunosti usmjerena na rješavanje gorućih globalnih problema (od ukrajinskog rata preko Bliskog istoka (Gaza, Izrael, Iran), do carinskih i trgovinskih ratova Donalda Trumpa), pa im za još jedan snažni angažman – ovog puta na turbulentnom prostoru južne Azije nedostaje i kvalitetnih resursa i vremena prilagodbe novim izazovima koji postaju sve veći.
Naravno, ima u svemu ovome vjerojatno i još itekako i dodatnih i mračnih geopolitičkih interesa moćnih sila – o čemu više u prosudbi na kraju teksta. Ali krenimo redom.
Bijes i odmazda
Masakr turista, indijskih državljana, u Pahalgamu, očekivano je izazvao val bijesa i odmazde. Svakodnevno traju i međusobni vojni okršaji dviju država u spornoj regiji koja je teritorijalno pod suverenitetom Indije ali kojoj je New Delhi prije nekoliko godina ukinuo autonomiju što je samo pojačalo revolt većinski muslimanskog stanovništva, ali i uzrokovalo daljnje jačanje veza Pakistana s muslimanskim zemljama – od onih arapskih, do vojno i politički snažne i utjecajne Turske.
Diplomatski odnosi između New Delhija i Islamabada raspadaju se neviđenom brzinom, pakistanski diplomati su protjerani, granice su zatvorene, a sporazumi o podjeli vode iz rijeke Ind – ključne za opskrbu vodom Pakistana suspendirani.
New Delhi tvrdi kako ima i konkretne obavještajne dokaze, da je napad „orkestrirao pakistanski islamistički vojni establišment“. To je odmah potaknulo strahove od potencijalnog oružanog sukoba dviju nuklearnih država, a pakistanska vojska odmah je proglasila stanje visoke pripravnosti. Štoviše, Indija tvrdi kako najnovije snimke na društvenim mrežama pokazuju
No prava opasnost ne leži isključivo u snažnom indijskom odgovoru, već i u nestabilnoj nuklearnoj pozadini iza svega toga.
Indija tvrdi kako najnovija izvješća i snimke na društvenim mrežama pokazuju da je pakistanska vojska počela premještanje vojne opreme u pakistanskom Kašmiru te aktivirala svoje zračne baze Pensi, Skardu i Swat.
Indijska zračna nadmoć
Iako nas u ovom trenutku najviše zanima stanje nuklearnih snaga dviju zemalja, krenuo bih ipak s onim konvencionalnim – i to zračnim, koje imaju golemu važnost u slučaju izbijanja konvencionalnog rata za kojeg je pakistanski ministar obrane Khawaja Asif prekjučer rekao da bi mogao početi za dva do četiri dana, ali je kasnije pojasnio da ne predviđa da će početi u idućim danima.
Indija i Pakistan imaju u sastavu svojih flota i više nego respektabilne zrakoplove 4. generacije. Međutim, indijski vojni izvori uvjeravaju kako je snaga njenog zrakoplovstva kudikamo jača od pakistanske i napominju kako okosnicu indijskih borbenih zrakoplova čini Su-30MKI – jedan od najmoćnijih borbenih zrakoplova za postizanje zračne nadmoći na svijetu.
Relevantni indijski vojni izvori tvrde kako se analitičari diljem svijeta slažu da će, ako rat izbije, razlika između dviju sila bit će neosporna i to u indijsku korist. U središtu indijske zračne dominacije stoji impozantni borbeni zrakoplov Su-30MKI – prava noćna mora za pakistanski obrambeni establišment, i to uz flotu najsuvremenijih borbenih zrakoplova francuske proizvodnje Dassault Mirage 2000 i Rafale, koji svi nadmašuju zrakoplove u pakistanskom inventaru.
Razvijen u suradnji indijske tvrtke Hindustan Aeronautics Limited (HAL) i ruskog Sukhoi Design Bureaua, Su-30MKI se od uvođenja u 2002. godine razvio u okosnicu indijskog ratnog zrakoplovstva (IAF). Danas, s preko 260 Su-30MKI u upotrebi, Indija se može pohvaliti značajnom flotom Sukhoi zrakoplova, koji igraju ključnu ulogu u zračnoj nadmoći, strateškom bombardiranju i pomorskim operacijama.
“I” u Su-30MKI nije samo simbolično slovo – ono predstavlja istinski indijsku varijantu, koja uključuje mješavinu tehnologija iz Rusije, Izraela, Francuske i autohtonih indijskih sustava. Indijski obrambeni planeri zahtijevali su modifikacije kako bi se omogućile kontinuirane operacije na velikim visinama na zahtjevnim terenima, poput Himalaje.
Performanse Su-30MKI su impresivne. Pokretan s dva turboventilatorska motora AL-31FP, može postići brzine do Mach 2 i ima borbeni domet od približno 1864 milje, koji se može dodatno produžiti dopunjavanjem goriva u zraku. Naoružan je različitim raketama zrak-zrak, zrak-zemlja i protubrodskim raketama, a mlažnjak može nositi teret do osam tona na svojih 12 nosača.
Značajno je da može ispaljivati rakete ruskog podrijetla, poput R-73 i R-77, kao i oružje razvijeno u Indiji, uključujući raketu zrak-zrak Astra i nadzvučnu krstareću raketu BrahMos – također razvijenu u kooperaciji s Rusijom (naziv Brahmos dolazi od spoja početnih slova Brahmaputra i Moskva). Ovaj opsežni arsenal čini ga jednom od najsvestranijih i najsmrtonosnijih platformi u Južnoj Aziji.
Pakistanska flota
Pakistanska vojska, uključujući i njezin nuklearni arsenal, smatra se zastarjelom u usporedbi s naprednijim indijskim sustavima.
Pakistanska flota se uglavnom sastoji od američkih F-16 i domaćih JF-17 Thunder Block III opremljenih raketama zrak-zrak vrlo dugog dometa PL-15, ograničenog dometa do 145 kilometara, koje je Kina isporučila Pakistanu u okviru ugovora vrijednog 1,525 milijardi dolara koji je uključivao isporuku 20 borbenih zrakoplova J-10CE.
Međutim, avionika potonjeg zaostaje u usporedbi s naprednom avionikom Su-30MKI, superiornim manevarskim sposobnostima i integriranim sustavima naoružanja. Čak bi se i pakistanski vrhunski lovci teško mogli mjeriti s mogućnostima Su-30MKI u izravnom sukobu – tvrde specijalizirani indijski izvori.
Čak i u hipotetskoj nuklearnoj razmjeni, indijski superiorni sustavi dostave, zrakoplovi i raketna obrana uvelike bi prevagnuli u korist New Delhija. U slučaju konvencionalnog sukoba, pakistanske snage bi vjerojatno pretrpjele brze i teške gubitke, posebno u zraku – smatraju indijski izvori.
Nuklearna (ne)ravnoteža
Indijska nuklearna politika je usmjerena na politiku “ne prve upotrebe”. Međutim, posljednjih godina je pokazala odstupanje od te linije, ili – blago rečeno – fleksibilnost. Visoki indijski čelnici nagovijestili su da bi veliki teroristički napad, posebno onaj povezan s Pakistanom, mogao izazvati nuklearnu odmazdu pod određenim okolnostima, poglavito ako je u pitanju kemijsko ili biološko oružje.
U Indiji postoji težnja za potpuno operativnom nuklearnom trijadom, sposobnom pokretanju nuklearnih napada s kopna, mora i zraka, što joj daje goleme mogućnosti za odgovor i odvraćanje.
Rakete većeg dometa poput Agni-V i nadolazećeg Agni-VI nisu dizajnirane samo za Pakistan, već i za ugrožavanje kineskih gradova – još jedan znak da se indijski strateški horizonti šire.
Međutim, ono glavno što sada izaziva pozornost je vrlo vjerojatni prelazak donedavne nuklearne ravnoteže dvaju susjeda na indijsku stranu.
Prema najnovijem izvješću o stanju svjetskih nuklearnih snaga koje je objavila Federacija američkih znanstvenika (FAS), Indija sada posjeduje otprilike 180 nuklearnih bojevih glava, što je više od procijenjenih 170 koje posjeduje Pakistan. To možda na prvi pogled ne izgleda puno, ali na spomenuti broj je dovoljno veliko jer se tu ne radi o tisućama raketa kojima raspolažu nuklearne supersile, a još važnije ukazuje na ubrzani trend promjene. Suptilan, ali ključan u strateškom krajoliku Južne Azije.
Indija je ušla u klub vojno nuklearnih država 1974. godine, kada je provela svoj prvi nuklearni test, postavši šesta zemlja u svijetu koja je demonstrirala nuklearne sposobnosti. Pakistan je to postao tek 1998. kada je testirao svoju raketu kao odgovor na indijske poteze, dovodeći time obje zemlje u osjetljivo i nestabilno nuklearno natjecanje.
Tijekom većeg dijela protekla dva desetljeća Pakistan je održavao blagu brojčanu prednost, dijelom razvojem taktičkog nuklearnog oružja osmišljenog za neutralizaciju nadmoćne indijske konvencionalne snage. Ali očito se sve mijenja i to po Pakistan zabrinjavajuće brzo, a čega je svjestan i New Delhi čija se ratnička retorika ovih dana jasno iščitava. U odnosu na onu od Islamabada, koja, istina, i dalje iskazuje hrabrost što se tiče suprotstavljanja eventualnom indijskom napadu (što drugo i može), ali se također između redova itekako može nazrijeti strah od rata s golemim i tehnološki sve snažnijim susjedom, koji zbog svoje rastuće snage na svim područjima sve brže izlazi iz regionalne scene na onu globalnu i gdje postaje mnogim ključnim državama poželjan i respektabilan partner.
Indijski obrambeni proračun za 2025. – 2026. povećao se na procijenjenih 79 milijardi dolara, što je gotovo 10% više nego prethodne godine. Pakistanski proračun, nasuprot tome, muči se s tek oko 8 milijardi dolara. Jednostavno rečeno, Indija sada troši gotovo deset puta više na vojsku od Pakistana.
Indija je proširila svoj arsenal borbenim zrakoplovima Rafale, ruskim sustavima protuzračne obrane S-400 i sveobuhvatnom modernizacijom svoje vojske, mornarice i zrakoplovstva. U međuvremenu, Pakistan, teško opterećen održavanjem velike stajaće vojske i vjerodostojnog nuklearnog odvraćanja, sve je više prisiljen birati između svojih potreba za modernizacijom, sve manje opterećujući ograničene resurse.
Zbog snažnog gospodarskog rasta indijska konvencionalna vojna nadmoć je sve veća, a uparena sa svojim rastućim nuklearnim sposobnostima, sada ubrzano mijenja regionalnu konfiguraciju snaga. Pritom New Delhi znalački računa na vojnotehničku suradnju s brojnim ključnim svjetskim državama: od SAD-a i Rusije, do Francuske i Izraela.
Pakistan ima razvijenu vlastitu vojnu industriju ali je u velikim gospodarskim problemima, iako je i on diverzificirao svoju vojnotehničku stranu s brojnim silama – od Kine, do SAD-a, Japana i Turske, a sve veća suradnja ne samo vojna već i politička primjećuje se i u njegovim odnosima s Rusijom posljednjih godina – što je donedavni ipak bila indijska privilegija.
Dvije Indije: Indija milijardera i Indija siromaha
Prosudba
Krajnje opasan razvoj sigurnosnog stanja između Indije i Pakistana, neviđena degradacija diplomatskih odnosa i prije svega status nuklearnih sila sve više zabrinjavaju ne samo njihove moćne azijske susjede – Kinu, Rusiju, a onda i Japan, Iran, ali i čitav svijet. Jer eventualni nuklearni rat dviju država prema pojedinim procjenama odnio bi desetke milijuna žrtava, a doveo bi i do pada globalne temperature zraka za oko 2,5 stupnjeva Celzijusa.
Složenost svemu ovome dodaje i činjenica da je Pakistan najveći kineski vojni saveznik, a u tom smislu ubrzano se Kini priključuje i Turska, kako sam naveo na početku teksta – tradicionalno nezadovoljna indijskom politikom prema Kašmiru i muslimanskom stanovništvu općenito nakon dolaska na vlast hinduističkih nacionalista pod vodstvom premijera Narendre Modija.
Međutim, ovdje bih ukazao i na možebitnu zakulisnu ulogu moćnih vanjskih silnica kojima i nije prevelik problem žrtvovati sudbine dviju velikih susjednih zemalja ako je to u svrhu „viših interesa“. To se ne jednom dogodilo, i ne samo u toj regiji. Naime, je li Pakistanu u ovakvim uvjetima bio cilj organizirati navedeni krvavi teroristički čin za koji se znalo da mora izazvati gnjev Indijaca i njihovog državnog vodstva?
Napad je nedvojbeno izvela do sad nepoznata radikalna islamistička skupina, ali je li nužno iza nje stajao Islamabad koji odavno tvrdi kako ne kontrolira sve radikalne organizacije na prostoru Kašmira i da je uzrok njihovim pojavama najviše u samoj politici Indije prema toj regiji. Štoviše, Islamabad sada poziva i Kinu i Indiju, ali i zapadne zemlje na neutralnu inspekciju navodnih indijskih dokaza o njegovoj upletenosti u napad.
S druge strane New Delhiju nedvojbeno treba krivac i njegovo kažnjavanje da bi vlada opravdala svoju odlučnost u borbi protiv terorizma i zaštiti indijskog suvereniteta, prije svega pred indijskim narodom ali i ne samo njim.
Ovdje je vrlo lako predvidjeti kako može doći do velike radikalizacije i sloma sigurnosnog sustava ne samo Južne Azije. I Indija i Pakistan članice su regionalno vrlo utjecajne organizacije Šangajske organizacije za sigurnost (SCO) – skupa s Kinom, Rusijom i još nizom srednjoazijskih država. Ta je organizacija od svog samog nastanka početkom ovog stoljeća trn u oku Sjedinjenim Državama koje su se njoj, svjesne njenog potencijala i utjecaja, htjele priključiti još na samom početku ali su to zajednički odbili Peking i Moskva ističući regionalni karakter iste, ali u stvarnosti ne želeći da im se u poslove „u njihovom dvorištu“ dodatno upliću ionako sveprisutni Amerikanci.
Ovdje bih također dodao kako je gotovo istodobno s izbijanjem ove indijsko-pakistanske visokorizične krize došlo do snažne eksplozije u velikoj iranskoj luci Bandar Homeini na sjeveru Perzijskog zaljeva, u kojoj je poginulo više od 120 osoba, a više od tisuću ih je ozlijeđeno. Radi se o ključnoj luci za međunarodni prometni koridor Sjever-jug između Rusije, Azerbajdžana, Irana i dalje na jug prema Pakistanu i Indiji, kojim se znatno skraćuje prijevoz roba u odnosu na Sueski kanal, i na koji u nastalim složenim globalnim geopolitičkim prilikama računaju najviše Moskva i Teheran, ali ne puno manje i sam Islamabad i New Delhi. Potonjem je važan jer kroz indijsku koncesiju nad iranskom najjužnijom lukom Chabachar ta zemlja može prevoziti teret na sjever, u Aziju, i dalje u Europu. Za ovu prvu, nepremostivu prirodnu barijeru joj čine Himalaje i golemi planinski lanac Hindukuš, kao i krajnje složeni politički odnosi s Pakistanom.
Tko je stajao iza eksplozije u navedenoj iranskoj luci je enigma s obzirom da je teško vjerovati u verziju Teherana da se radi slučajnom požaru u jednom od skladišta. Navodno je više požara primijećeno u isto vrijeme, a i činjenica je da se tu nalazi smještena iranska vojnopomorska baza. Tako da kod mnogih osoba upravo ova činjenica izaziva sumnje u moguću izraelsku umiješanost iako o tome nema baš nikakvih konkretnih dokaza niti je to bilo tko službeno izrekao.
Ali svi znaju kolika je napetost između tih dviju država i koliko bi Izrael želio da pregovori između SAD-a i Irana o njegovom nuklearnom programu koji se upravo ovih tjedana vode propadnu. Tada bi Trump, prema nadanjima pojedinaca iz izraelske vlasti, uistinu mogao pokrenuti vojne udare po iranskim nuklearnim objektima i jednom zauvijek skinuti to pitanje s „dnevnog reda“ izraelske nacionalne sigurnosti.
Dakle, na djelu je opasna radikalizacija sigurnosnog stanja u Južnoj i Zapadnoj Aziji – tko god stajao iza nje. Zato je krajnje vrijeme da se spriječi indijsko-pakistanski rat pod svaku cijenu, jer bi bio katastrofalan ne samo po te dvije zemlje. Destabilizirao bi čitavu Aziju, a kada je ona destabilizirana, učitavajući sile koje se u njoj nalaze i demografske i ekonomske resurse i potencijale kojima raspolaže – nedvojbeno bi se destabilizirao i čitav svijet. Odgovara li tako nešto nekome prepuštam svakome od vas ponaosob za donošenje zaključka.
Tjedna analiza Zorana Metera: Hoćemo li rušiti Pelješki most jer su ga izgradili Kinezi?
U svakom slučaju, u takvoj konstelaciji snaga i odnosa rizici od pogrešnih procjena i eskalacije postaju vrlo veliki, te ovaj, nazovi lokalni incident – vrlo lako može prerasti u veliku krizu.
