Vrući kesten sada je nedvojbeno u rukama Washingtona. Odluke koje on mora donijeti nisu ugodne. Čekati da ih donese slijedeća administracija može biti rizično ukoliko Rusi intenziviraju napade (što sada upravo i demonstriraju) s obzirom kako nova garnitura u Bijeloj kući preuzima vlast tek sredinom siječnja
Najnoviji brzi uspjesi ruskih snaga na ukrajinskim bojišnicama duž gotovo čitave crte bojišnice ubrzano otvaraju brojna pitanja i dileme, ne samo za Kijev, već i za ključne zapadne prijestolnice.
Ukrajinske se snage već mjesecima povlače, gubeći i naselja i gradove. To, međutim, još uvijek nije kritično s aspekta sposobnosti te zemlje za nastavak rata, već prije svega znači postupno, a rekao bih i kontrolirano (o čemu više kasnije u testu) pomicanje fronte prema zapadu bez presijecanja najvažnijih logističkih pravaca (što bi se, primjerice, dogodilo gubitkom grada Pokrovska na južnoj, ili pak Kramatorska na sjevernoj bojišnici donjecke regije).
Nedavni gubitak Vuhledara (Ugljedar, rus.) na jugu samoproglašene Narodne Republike Donjeck (DNR), iako se ne radi o strateški prevažnom gradu poput nedalekog Pokrovska kao ključnog prometnog i logističkog središta (ali gradu koji je slovio za jednog od najutvrđenijih u Donbasu, i koji je zbog smještaja na dominantnoj uzvisini na sebe vezao značajne ruske snage i protekle dvije godine doveo do prolijevanja puno krvi ruskih vojnika koji su ga bezuspješno pokušavali osvojiti zbog čega su bili primorani promijeniti taktiku i napadati širu zonu grada u malim grupama u više smjerova, uz snažna topnička granatiranja i djelovanja zrakoplovstva što je u konačnici i rezultiralo njegovim poluokruženjem i padom) – zadao je novi psihološki udarac, ali prije svega za ukrajinsku javnost.
Međutim, nedvojbeno olakšava ruskim snagama njihovu želju za ovladavanjem Pokrovskom, a što upravo pokušavaju činiti zatvaranjem kotla sjeverno od Kurahova na kojeg se nakon pada Vuhledara sada pritišče i s juga, iz smjera Rabotina. Prema navodima ukrajinskog telegram kanala Rezident, ukrajinske snage već se pripremaju na postupno povlačenje. Prema istom izvoru, zapovjednik ukrajinske vojske general Aleksandar Sirski izvijestio je predsjednika Volodimira Zelenskog „o kritičnoj situaciji u smjeru Kurahova, gdje Oružane snage Ukrajine neće moći zadržati veliku aglomeraciju gradova i mjesta“. Prema riječima Sirskog, „sada je glavni zadatak Oružanih snaga Ukrajine osigurati vrijeme do klizišta, što će usporiti napredovanje ruske vojske i pripremiti Pokrovsk za obranu”.
Ruski pak izvori u ponedjeljak javljaju da su jučer ruske snage ušle u obližnje naselje Katerinivku i prilazi Bogojavljenki u širokom frontu od Vuhledara.
Trenutačno rusko napredovanje s juga i sjevera prema Kurakhovu sigurno će imati potencijal za daljnji ruski nastup. Uspije li ruska vojska ostvariti svoj plan, značajno će pomaknuti frontu od najvećih gradova u regiji koji su pod njenim nadzorom – Donjecka i Mariupolja.
Ugroženi veliki gradovi Dnjipro i Zaporižje
Ali kako danas piše ukrajinski medij Strana, ovakav razvoj situacije dovesti će Ukrajinu na rub strateškog poraza samo ukoliko Rusi tada budu u mogućnosti nastaviti svoju ofenzivu prema zapadu, probijajući front u smjeru gradova Dnjipra i Zaporižja (i s juga, iz smjera Robotina, i zapada, od strane Vuhledara) – najvećih logističkih i industrijskih središta ukrajinskog jugoistoka. Ali ako Rusija svoje glavne pričuve usmjeri na zauzimanje čitavog preostalog dijela DNR-a na sjever, prema aglomeraciji Slavjansk-Kramatorsk-Družkovka-Konstantinovka, to će biti spas za Ukrajinu. Tu bi ruska vojska mogla zaglaviti godinu dana, a ukrajinska vojska bi imala vremena riješiti probleme s pričuvama i nadopunom oružja.
Rekao bih, potpuno logičko pa i ispravno razmišljanje ukrajinskog medija. Ali samo ukoliko se polazi od pretpostavke da Rusi nisu u mogućnosti angažirati dodatna pojačanja kroz novi val bilo mobilizacije bilo dragovoljačkih postrojbi. Ali ako jesu, Ukrajina bi se stvarno mogla naći u strateškim vojnim problemima koji uključuju širok zahvat kliještima i u zoni sjevernog Donbasa – na spoju LNR-a i Harkovske oblasti, i na jugu, u smjeru tamošnjih spomenutih ključnih ukrajinskih gradova Dnjipra i Zaporižja.
Istodobno je po ukrajinske snage sve složenije stanje i u zoni Selidova, a po njih je sve teže i na sjevernoj bojišnici, u zoni Kupjanska, gdje su, prema pisanju ukrajinskog medija Starana Rusi uspjeli značajno napredovati prema rijeci Oskol tijekom prošlog tjedna.
“Što se tiče osovine Liman-Kupjansk, ovdje su u tjedan dana ruski okupatori značajno poboljšali svoj položaj prema lijevoj obali rijeke Oskol”, — napisao je ukrajinski bloger Aleksandar Kovalenko. Pritom je skrenuo pozornost na kompetentne, dobro promišljene akcije ruskog zapovjedništva na ovom području, koje ne postavlja nikakve rokove svojoj vojsci i “ne gura ih u leđa”.
Sve nade Kijeva prebačene na Kursk
Kijev od početka svoje neočekivane i munjevite ofenzive na rusku pograničnu regiju Kursk na nju stavlja svoje najveće uloge. Tamo postojano prebacuje ključne strateške rezerve s ciljem proširenja osvojenog teritorija kao maksimalistički, ili s ciljem zadržavanja onog osvojenog – kao minimalistički cilj. O porazu ta tom sektoru on, za razliku od Moskve – uopće ne razmišlja.
Dakle, ruska Kurska regija, prema svemu sudeći, ostaje prioritet u smislu fokusiranja ukrajinskog vojnog i političkog vrha iako to ne treba promatrati isključivo s pozicije interesa samog Kijeva, već i zapadnih geopolitičkih interesa općenito. Prije svega SAD-a, u kontekstu tamošnje predizborne kampanje kroz potvrdu uspjeha Bidenove politike pružanja beskonačne pomoći Ukrajini za što im operacija u Kursku primarno i služi kao dokaz iako je, objektivno, izvedena na mjestu gdje snažne ruske obrane nije niti bilo (ali to je već problem Moskve i njenih vojnih stratega zašto su to omogućili s obzirom da je riječ o graničnom teritoriju sa zemljom s kojom su u ratu). Što će biti poslije izbora tek ostaje za vidjeti.
Ali ako bi se front po ukrajinsku vojsku u regiji Kursk urušio, to bi pak biti pokazatelj da strateških rezervi Ukrajini počinje nedostajati, s obzirom da će one ključne prije ili kasnije morati usmjeriti na zaštitu gradova Dnjipra i Zaporižja čiji bi eventualni89 gubitak Rusima osigurao izlaz na zapadnu obalu Dnjepra i prodor prema središtu Ukrajine – što bi zapravo predstavljalo kolaps odnosno katastrofu ukrajinske obrane.
Meter: Bitka za Kursk! Tko je u Rusiji opako pogriješio i vlast doveo u prvo krizno stanje od početka SVO
„Prokleti teritorij“
Dakle, neovisno o sve težem stanju na bojišnicama na jugoistoku Ukrajine, gdje ruske snage napreduju brzinom sličnom početku invazije krajem veljače i početkom ožujka 2022. godine, Kijev, kao je rečeno, nastavlja s dovlačenjem pojačanja na bojišnicu koju je otvorio početkom kolovoza ove godine – u ruskoj regiji Kursk. Tamo postojano prebacuje svoje ključne pričuve, ne brinući previše za teško stanje svojih snaga u Donbasu kojeg vjerojatno smatra definitivno izgubljenim, a njegovu ulogu promatra još samo u smislu kočnica protiv brzog napredovanja Rusa prema zapadu.
Uostalom, Donbas, kojeg je Rusija početkom listopada 2022.g. inkorporirala u svoj ustavnopravni poredak tj. anektirala LNR i DNR (u širem smislu Donbas), kao i južne ukrajinske regije Zaporižje i Herson, ukrajinska javnost smatra „prokletim teritorijem“. Kijev ga ionako s pravom doživljava ne smo proruskim, što za njega nema previše veze, već u snažnim borbama uvelike devastiranim tj. razorenim i demografski opustošenim, kojeg bi bilo vrlo skupo obnavljati u mirnodopskom razdoblju.
Hoće li ga i Moskva čitavoga obnavljati – osim ključnih ili većih naselja i gradova (gdje je najbolji primjer ubrzana i divljenja vrijedna obnova Mariupolja – važne luke na Azovskom moru, kojeg, zanimljivo, ukrajinska vojska nikada ne raketira još od njegovog gubitka u svibnju 2022. godine iako bi to nedvojbeno mogla činiti) – također je pitanje s obzirom da je Moskvi taj teritorij primarno potreban za stvaranje dodatne strateške dubine ili, ako hoćete, svojevrsne „tampon zone“ za sprječavanje eventualnih budućih ukrajinskih ili nečijih drugih prodora prema matičnom ruskom teritoriju.
Vojno-politička analiza Zorana Metera: Ukrajina pod najmasovnijim napadom svih vremena. Što žele Rusija i SAD?
Mirovne inicijative koje kidaju „prokleti teritorij“ od Ukrajine
Ali ono što je najvažnije – taj ‘prokleti teritorij’ ionako je u posljednje vrijeme sve češće predmet različitih zapadnih inicijativa usmjerenih na potrebu pokretanja mirovnih pregovora s Moskvom. Jer svima je jasno da rat ne može trajati unedogled, ne samo zbog iscrpljenosti svih igrača uključenih u ovaj globalni geopolitički mega-sukob, već i zbog brzo rastuće opasnosti da on u jednom trenutku ne eskalira i prelije se i izvan granica dviju neposredno sukobljenih zemalja. U tom smislu, Ukrajina bi barem privremeno (čitaj dugoročno) trebala od njega odustati u ime svojih viših strateških ciljeva.
Posljednja takva inicijativa stigla je nedavno iz Njemačke i o njoj se na zapadu sada intenzivno razgovara. U sebi uključuje odustajanje Kijeva od oslobođenja okupiranih teritorija i zaustavljanje rata na crtama razdvajanja. Zauzvrat bi ostali dio Ukrajine ušao u NATO uz ograničavanje vrsta ukrajinskog ofanzivnog oružja koje bi se tamo smjelo rasporediti u odnosu na rusku sigurnosnu zabrinutost. Ulaskom „krnje Ukrajine“ u NATO ovaj bi joj time automatski pružio sva sigurnosna jamstva, koja se, međutim, ne bi protezala na teritorije koje je Rusija osvojila tj anketirala, iako se Ukrajina formalno njih ne bi odrekla tj. smatrala bi ih i dalje svojima.
Ovaj prijedlog definitivno je pokušaj kompromisa s Moskvom u odnosu na prijedlog ruskog predsjednika Vladimira Putina iz lipnja ove godine gdje je on rekao da Ukrajini nudi sporazum koji uključuje mogućnost brzog i neometanog povlačenja ukrajinskih snaga s preostalog dijela teritorija koje ja Rusija anketirala (dakle ne na trenutačnoj crti razdvajanja), a Ukrajina će ostati suverena država na svom preostalom teritoriju koje podrazumijeva očuvanje pristupa Crnom moru preko Odese i Mikolajiva. I naravno, taj prijedlog uključuje i izvanblokovski status Ukrajine tj. nemogućnost ulaska u NATO. Putin je tada rekao da je to maksimum do kojeg Rusija može ići i da će svako daljnje otezanje po Kijev imati još teže posljedice u smislu novih uvjeta za postizanja mira.
Dakle, ova dva prijedloga, ruski i njemački, nedvojbeno su međusobno bliži (iako još jako udaljeni po ključnim razlikama oko pitanja Ukrajine i NATO-a) u odnosu na sve one koje je predlagao Zelenski u sklopu svoje „formule mira“ ili pak „novog plana pobjede“ kojeg posljednjih tjedana promovira u UN-u i prilikom posjeta SAD-u. Osim tamo, Zelenski će ga 12. listopada promovirati i na redovitom sastanku i tzv. Ramstein grupe za podršku Ukrajini koji uključuje 50-ak zemalja predvođenih SAD-om, gdje će se možda donijeti i sudbonosna odluka po pitanju nastavka ukrajinskog rata, a na kojem će se razmatrati i njemački prijedlog.
Tjedna analiza Zorana Metera: Dok geopolitičke strategije propadaju, u centrima moći raste nervoza
Vrući kesten u rukama Washingtona u najneugodnijem trenutku
Siguran sam da, barem zakulisno, njemački prijedlog odgovara i SAD-u iako je njemu nedvojbeno cilj što dulje produžiti rat i iscrpljivati Rusiju, i time je istodobno udaljiti od aktivnog sudjelovanja u ključnim globalnim procesima – od Bliskog i Srednjeg, do Dalekog istoka. Uostalom, još je na snazi ona čuvena i riskantna Bidenova „o pomaganju Ukrajini dokle to bude potrebno“, iako svi znaju da to nije strategija tj. da SAD po pitanju Ukrajine još uvijek nema definiranu strategiju (na to već mjesecima upozorava Kongres, tražeći od Joea Bidena da Kongresu predoči službenu američku strategiju po Ukrajini. Ovaj to ne čini već više od pola godine iako se takvi službeni zahtjevi Kongresa ne bi smjeli ignorirati, a što samo ukazuje na unutarnje američke dubioze povezane s predsjedničkim izborima koji se održavaju za manje od mjesec dana).
Međutim, utjecaji ruski analitičari bliski Kremlju već danima govore kako je njemačka inicijativa po Rusiju i njene interese potpuno neprihvatljiva, i da je ukrajinski vojno neutralni status po Moskvu ključni element, zbog kojeg je ona, između ostalog najviše i pokrenula ovaj rat.
S druge strane, ovdje bih dodao kako je jasno da i Moskva mora biti spremna na određene ustupke ukoliko istinski želi kraj rata. Hoće li to biti pristanak na ulazak „krnje Ukrajine“ u NATO, u zamjenu za ukidanje proturuskih sankcija, ili pak nešto treće teško je još reći. Ali ako želi kraj rata kroz sporazum nesumnjivo je da će i ona morati dati ustupke. Jer SAD i zapad općenito u Ukrajinu su uložili goleme novce da bi se tek tako povukli, ispunjavajući želje Moskve. Tim više što bi po zapad to predstavljalo veliki globalni geopolitički poraz i pad ugleda od kojeg bi se teško više ikada oporavili.
Dakle, sigurno će doći do nastavka velikog psihološkog nadmudrivanja. Moskva i dalje tvrdi da joj je zbog nespremnosti zapada za iskreni dijalog vojno rješavanje svojih problema odnosno postizanja ključnih ciljeva trenutačno jedina opcija, iako je, kako kaže, uvijek spremna za početak ozbiljnog dijaloga. Pritom je najavljenim izmjenama svoje nuklearne doktrine – koje idu prema značajnom smanjenju praga uporabe nuklearnog oružja, kao i Putinovim upozorenjem o vojnim odgovorima po zapadnim ciljevima u slučaju davanja dozvole Kijevu za korištenje zapadnog dalekometnog raketnog oružja za napade u dubinu matičnog ruskog teritorija – Moskva lopticu donošenja ključne odluke što i kako dalje s ukrajinskim ratom prebacila na Washington. I to u po njega najkritičnijem mogućem trenutku – pred ključne predsjedničke izbore. Odluku o tome prije svega će na sastanku u Ramsteinu donijeti Sjedinjene Države.
Vremena previše nema. Rusi sada vojno brzo napreduju, a od dugoročne okupacije pograničnog dijela ruske Kukurske regije ne može biti govora i to svi dobro znaju. Uz to, Putinovi apetiti mogu porasti u smislu zahtjeva od potpunog povlačenja ukrajinske vojske iz anektiranih četiriju ukrajinskih regija i potpunog osiguranja kopnenog koridora za Krim, prema vojnom napredovanju u smjeru zapada i izbijanju ruskih snaga na rijeku Dnjepar kao svojevrsnu geografsku razdjelnicu istočne i zapadne Ukrajine.
Tjedna analiza Zorana Metera: Kako nas ‘leteći Ukrajinac’ ubrzano gura u 3. svjetski rat
Sve su to ozbiljna pitanja koja uključuju krajnje osjetljive dileme u smislu donošenja konačnih odluka. Vrući kesten sada je nedvojbeno u rukama Washingtona. Odluke koje on mora donijeti nisu ugodne. Čekati da ih donese slijedeća administracija može biti rizično ukoliko Rusi intenziviraju svoje napade (što sada upravo i demonstriraju) s obzirom kako nova garnitura u Bijeloj kući preuzima vlast tek sredinom siječnja.
