jaMože se činiti da je metaforički skok izjednačavanje navodnih radnji Petera Mandelsona s mnogim britanskim vodovodnim tvrtkama koje truju rijeke izmetom. Ali nije. Obojica su na rubu izdaje u doba kada je nekažnjivost najveća ranjivost nacije.
Liberalne demokracije, poput Ujedinjenog Kraljevstva, postale su samozadovoljne u obrani normi koje podupiru ono što ih odvaja od onoga što se pojavljuje u Americi i već drži Rusiju. Među liberalima i naprednjacima, prezir prema patriotizmu pomaže našim neprijateljima i prijeti nam.
Domoljublje su u velikoj mjeri preoteli populistički desničarski pokreti koji su ksenofobiju i rasizam, neobuzdanu nejednakost i društvene medije upregnuli u šovinistički koktel koji odgovara našim neprijateljima – to ne pomaže motivirati Zapad da se brani.
Pretvorio je vođu reformi Nigela Faragea, Marine Le Pen, osramoćenu bivšu čelnicu francuske Nacionalne fronte, mađarskog Victora Orbana i svakoga tko tvrdi da je ruska invazija na Ukrajinu bila krivnja NATO-a, u korisne idiote u službi Kremlja.
Vjeru u britanske vladare i pravila smrtno su potkopali Tony Blair i servilna državna služba koji su se urotili da lažima uvedu Britaniju u rat u Iraku.
Od tada smo vidjeli kako bankari preživljavaju ekonomski krah 2008. koji su sami stvorili, usrane britanske časnike koji su zaglavili vojnike u Helmandu, covid-prijatelje Borisa Johnsona i sve vrste bijelih ovratnika šarlatana, napreduju i napreduju.
Zaobilaženje kaznenog progona je jedna stvar. Ali kako to da se ti zločesti ne izbjegavaju – ili još bolje namažu katranom i perjem?
Šefovi britanskih vodoprivrednih tvrtki bili bi optuženi da su njihovi motivi za trovanje nacionalnih izvora vode politički. Ali oni su multimilijunaši koji, bez sumnje, uživaju u živopisnom društvenom životu kakav nikako ne zaslužuju.
Blair nastavlja lutati svijetom na čelu svog instituta za globalne promjene, dok njegov glavni propagandist, Alastair Campbell, koji je Britaniju uvukao u rat, uživa u trećem poglavlju svog života kao omiljena superzvijezda podcasta.
Nekažnjivost vođa svih vrsta u Ujedinjenom Kraljevstvu i njihov krajnji nedostatak srama beznadno su demotivirali naciju u opasnosti.
Mandelsonova navodna curenja povjerljivih informacija na razini kabineta poznatom pedofilu, koji je vodio poznatu mrežu kolega perverznjaka i koji ima dosje o zlouporabi i korupciji sve do svoje odrasle dobi, ne bi se trebala promatrati samo kao navodno insajdersko trgovanje, glupost ili žalosno.
U vrijeme kada su Ujedinjeno Kraljevstvo i njezini saveznici već uključeni u hibridni rat – koji je započeo kada je Mandelson e-poštom slao tračeve i dopise o oružju Jeffreyu Epsteinu – s Rusijom, takvo ponašanje treba promatrati onakvim kakvo jest; nedomoljubni i izdajnički.
Ali u Britaniji se liberalna ljevica ne može vidjeti kako nosi zastavu Unije ili križ svetog Jurja iz straha da ih se ne povezuje s vulgarnom glupošću desnice.
Ni vaš prosječni lijevi krilni igrač ne bi rekao da bi se borio za svoju zemlju.
Prema anketi izborne računice u listopadu prošle godine, 33 posto glasača Laburističke stranke reklo je da se vjerojatno neće boriti za svoju zemlju, dok je 20 posto reklo da nikada ne bi uzeli oružje. https://www.electoralcalculus.co.uk/blogs/ec_defencepoll_20251026.html
.jpeg)
Ranija anketa Ipsosa pokazala je da je 48 posto stanovništva Ujedinjenog Kraljevstva izjavilo da ni pod kojim okolnostima ne bi uzeli oružje u ruke za obranu Ujedinjenog Kraljevstva.
Liberalni demokrati bili su najmanje domoljubi po ovom pokazatelju s 48 posto, a laburisti su bili s 47 posto. Unatoč svoj imperijalnoj nostalgiji koja toliko obilježava njihovu kampanju, torijevci s 41 posto i reformisti s 40 posto pokazali su gotovo jednaku nevoljkost da stave svoja srca tamo gdje su im usta.
Britanija je oslabljena godinama zlostavljanja na najvišoj razini koje je prošlo nekažnjeno. Nije ni čudo što mladi ljudi ne smatraju da je njihova zemlja vrijedna borbe.
Možda su, na primjer, primijetili da, iako je referendum o Brexitu 2016. sasvim sigurno bio meta pro-Brexit-ove propagande Kremlja i operacija utjecaja, parlamentarno izvješće o toj temi nije objavljeno od ožujka 2019. do srpnja 2020. Njegove istrage onemogućile su bilo kakav pogled na da li Ruski napori da utječe na glasovanje za Brexit bili su uspješni.
Kada su rezultati izvješća konačno objavljeni, britanski birači su ih vidjeli samo nakon što su mogli izraziti svoje stavove na općim izborima u prosincu 2019.
Stoga nas ne treba čuditi što se mladi osjećaju obespravljeno. Ljudi koje ćemo vjerojatno morati poslati u rat ne osjećaju da su dio zemlje koju vrijedi braniti.
Prije godinu dana, Yougov je otkrio da se 41 posto mladih od 18 do 27 godina ne bi borilo za Britaniju ni pod kojim uvjetima.
Ali 47 posto je reklo da je UK i dalje tolerantna zemlja. Upravo tu tradiciju – uz vladavinu prava, neovisnost pravosuđa i snažnu demokraciju – vrijedi braniti i koju će trebati braniti.
Kako bi potaknuli naciju da bude sposobna braniti slobode koje uzima zdravo za gotovo, njezino stanovništvo mora uvidjeti da njezini vođe ne mogu djelovati nekažnjeno. Kad se razotkriju prevaranti i luđaci, moraju se zatvoriti ili poslati u društveni Sibir.
Mandelson bi mogao dobiti nagradu, ali to bi bio samo početak.
