Svake godine, 9. siječnja, u sjećanje na taj datum 1992. pompozno se obilježava Dan Republike Srpske. Održavaju se policijske parade, koncerti, pravoslavne mise, svečane akademije i druge svečanosti koje pohode visoke delegacije Srbije, Crne Gore, Rusije, Mađarske, čak i Srba iz Hrvatske.
Glasno slavljenje dana srpskog entiteta je u čisti kontrast od obilježavanja dana osnutka hrvatsko-bošnjačke Federacije BIH. Dana 18. ožujka u FBIH nema nikakvih svečanosti, a još manje velikih proslava kao u manjem BiH entitetu.
Tako je bilo i ove godine iako se napunilo 30 godina od potpisa sudbonosnog povijesnog sporazuma. Osnivanje Federacije ne slave ni Bošnjaci koji su u njoj privilegiran narod, a niti Hrvati koji su u neravnopravnom položaju, a u Hrvatskoj se on niti ne spominje. Washingtonski sporazum je jedan od najvažnijih političkih ugovora koji su potpisani nakon raspada Druge Jugoslavije i jedan od najkontroverznijih i najdvosmislenijih sporazuma. Njegov potpis usmjerio je budućnost Hrvatske te hrvatskog i bošnjačkog naroda u BIH. Selektivno provođenje sporazuma stvorilo je aktualno stanje, a svi odgovori leže u nedavnoj povijesti.
Argumentima protiv manipulacija: Politika Republike Hrvatske prema BIH 1992.-95. (1)
Urušavanje međunarodnog položaja Republike Hrvatske
Od sredine 1992. međunarodni položaj Republike Hrvatske se konstantno urušavao. U međunarodnoj javnosti BIH Hrvati i Hrvatska, netočno su i nepravedno optuženi za razbuktavanje rata i označeni krivcima za hrvatsko-muslimanski (bošnjački) rat u ratu u BIH.
U stvarnosti su Hrvati bili žrtve prvo srpske, a potom i muslimanske agresije. Takva negativna predodžba je rezultat selektivnog izvještavanja zapadnih medija koji su rat prikazivali onako kako je njima odgovaralo.
Kad je izbio rat u Hrvatskoj 1991. javno mišljenje u svijetu je bilo protiv Hrvatske. Kako svijet nije podržavao borbu za samostalnu Hrvatsku dao je podršku održanju Jugoslavije čak i vojnom silom. Međutim, kako su JNA i srpski pobunjenici sve više brutalno uništavali gradove poput Vukovara i Dubrovnika, tako se javno mnijenje okrenulo protiv Srbije, što je rezultiralo međunarodnim priznanjem Hrvatske početkom 1992. Kako bi Zapad prikrio vlastitu krivnju zbog nepoduzimanja vojne intervencije protiv srpskog agresora 1992. (što je rezultiralo s više milijuna izbjeglica, stotinama tisuća ubijenih, silovanih i zlostavljanih Muslimana i Hrvata u BIH) i kako bi pokazao dobru namjeru prema muslimanskom svijetu, tijekom 1993. pokrenuta je neviđena medijska kampanja protiv Hrvatske i Herceg-Bosne.
Iako su Hrvati doživljavali egzodus iz sjeverne Hercegovine i srednje Bosne, gdje ih je ukupno protjerano 170 tisuća od muslimanskih trupa, to nije pretjerano zanimalo zapadne medije. Muslimanske masakre nad Hrvatima u Dusini, Uzdolu, Grabovici, Doljanima, Maljinama, Brajkovićima i drugdje potvrdio je UNPROFOR, ali su oni pali u drugi plan u odnosu na „hrvatski udio u spirali zločina u BIH“. Britanski mediji su čak nazvali Hrvate „šakalima“ koji žele dovršiti ono što su započeli „srpski vukovi“.
Stranci su isticali hrvatske sabirne centre, ponajprije Dretelj i Gabelu gdje su internirani Muslimani (nakon izdaje brojnih muslimanskih postrojbi u Hrvatskom vijeću obrane), a Hrvatska je uspoređivana s Jugoslavijom. Zagreb je bio konstantno izložen kritikama njemačke, austrijske i vatikanske diplomacije koje su najzaslužnije za međunarodno priznanje Hrvatske. NATO je čak prijetio zračnim udarima na Hrvatsko vijeće obrane (HVO). To je natjeralo ministra vanjskih poslova Matu Granića da krene u pothvat raspuštanja logora u Herceg-Bosni koji su rasformirani u kolovozu 1993., a RH je prihvatila dio zatočenika koji su uživali svu skrb, a neki otišli u treće zemlje. Iako je Ured predsjednika RH prozvao ugledne svjetske medije zbog njihovog dvojakog izvještavanja na terenu (nisu ih zanimala muslimanska nego samo hrvatska nedjela), to nije donijelo željene rezultate.
Hrvatska je optuživana da želi sa Saveznom Republikom Jugoslavijom raskomadati BIH iako je jedina strana u ratu koja je prva prihvaćala i provodila međunarodne mirovne planove za BIH predložene od strane Europske zajednice i Ujedinjenih naroda. Zapad i Rusija su prihvatili platformu kojoj bi se pomoglo Muslimanima na račun Hrvatske. Srbi bi kao agresori bili politički pobjednici, dok Muslimani kao gubitnici dobili nešto na račun Hrvata, a Hrvati bi najgore prošli.
Npr. krajem listopada 1993. u Luxembourgu lord David Owen je Hrvatsku optužio pred ministrima vanjskih poslova EZ da je odgovorna za raspad BIH. Upravo suprotno od optužbe, nakon neuspjeha Ženevske konferencije da donose mir, 1. studenog predsjednik Franjo Tuđman je predložio hrvatsku mirovnu inicijativu za mirovno rješavanje rata u BIH (unija tri republike) i u RH (mirna reintegracija UNPA zona) te mjere za trajno učvršćivanje mira koje su trebale osigurati velike sile uz pomoć NATO saveza i Vijeća sigurnosti UN-a. Iako je hrvatska mirovna inicijativa bila pravedna i u skladu s politikom međunarodne zajednice, Hrvatsku se i dalje nastavilo optuživati kao sukrivca za bosanski kaos.
Politika Republike Hrvatske prema BIH 1992.-95. Monstruozne manipulacije Sarajeva (3)
Pojedinačni zločini i kolektivna stigmatizacija
Negativnoj slici Hrvatske u svijetu pogodovali su izgredi s hrvatske strane koje su ujesen 1993. počinili pojedinci i kriminalne skupine kako što su zločini u Medačkom džepu u rujnu, masakr u Stupnom Dolu u listopadu i rušenje Starog mosta u Mostaru u studenom. Predsjedništvo RBIH (koje je odavno postalo instrument Alije Izetbegovića jer u njemu više nije bilo legitimnih Hrvata ni Srba) 12. studenog 1993. uputilo je pismo Vijeću sigurnosti UN-a u kojem je za rušenje Starog mosta okrivljen ne samo HVO nego i Hrvatska vojska. Iako ni danas nema dokaza tko je srušio Stari most (postoje određene indicije kako su ga minirale muslimanske snage kako bi demonizirale Hrvatsku u svjetskoj javnosti) važan je medijski narativ, a u tom trenutku on je ultimativno optužio hrvatsku stranu.
Savjetnik hrvatskog veleposlanika Marija Nobila u UN-u, Miles Raguž, uputio je pismo predsjedniku Herceg-Bosne Mati Bobanu 18. studenog u kojem je upozorio na negativne pojave u hrvatskim redovima i medijsko sotoniziranje Hrvata: „U javnom mišljenju u svijetu ostalo je 12 negativnih slika srpskih razaranja (Vukovar, Dubrovnik, Ovčara, Omarska…), a HVO je već navukao osam (Ahmići, Dretelj, Stupni Do, Stari most…) što nas sve više izjednačava sa Srbima.“ Pojedini radikali u HVO-u poput Mladena Naletilića Tute, Vinka Martinovića Štele i Ivice Rajića svojim su kriminalnim postupcima duboko kompromitirali međunarodni položaj RH i BIH Hrvata.
Stradavanje hrvatskih radnika u Alžiru
Kao dio bošnjačke propagande protiv Hrvatske član Predsjedništva RBIH Ejup Ganić je prilikom posjeta Alžiru održao ratnohuškački protuhrvatski govor. Ganić je npr. još 2. srpnja 1993. izjavio: „Da, pogriješili smo (Muslimani, op.a.) što smo se ujedinili s Hrvatima protiv Srba. Trebalo je da se udružimo sa Srbima, ali kada je izbio rat već je bilo kasno a posebno nakon svih onih zločina koje su Srbi počinili nad Muslimanima.“
Bošnjačke vlasti su prikazivale Hrvatsku kao neprijatelja islama. U Alžiru se odvijao građanski rat, a islamistički pobunjenici Oružane islamističke skupine (GIA-e) izdali su ultimatum da svi nemuslimanski radnici moraju napustiti zemlju do 15. prosinca. Kao rezultat ultimatuma i protuhrvatske promidžbe, 14. prosinca islamski fundamentalisti ritualno su pogubili 12 Hrvata radnika zagrebačke građevinske tvrtke Hidroelektre. Hrvatski radnici su gradili tunel i branu u blizini grada Médéa gdje im se nalazio kamp. Oko 50-ak militanata u večernjim satima upalo je kamp, zarobilo, ritualno mučilo i likvidiralo radnike. Vijest su prenijeli svi svjetski mediji, a po njihova tijela došao je zamjenik ministra vanjskih poslova dr. Ivo Sanader.
Izetbegović – glavna prepreka miru u BIH
Istovremeno dok se položaj Hrvatske pogoršavao i Hrvatska bila u diplomatskoj, a HVO u vojnoj defenzivi, Muslimani su bili i u diplomatskoj i vojnoj ofenzivi. Na vojnom planu vršili su ofenzive kako bi zauzeli hrvatske enklave u srednjoj Bosni, a na diplomatskoj optuživali Hrvatsku za agresiju na BIH. Tijekom 1993. Alija Izetbegović je zasjenio Radovana Karadžića i postao glavni saboter diplomatskih napora da se nađe konačno političko rješenje za BIH.
Od ljeta 1993. bio je aktualan plan međunarodne zajednice (Owen-Stoltenbergov plan) prema kojemu bi se BIH ustrojila u tri visoko autonomne nacionalne republike i funkcionirala kao Unija Republika BIH. Tijekom međunarodnih pregovora u Ženevi i drugdje, Izetbegović je stalno otezao pregovore i potpisivao proturječne sporazume s hrvatskom i srpskom stranom. Tako je npr. 14. rujna potpisan tajni sporazum Tuđman-Izetbegović koji je podrazumijevao prekid vatre ABIH i HVO-a i izgradnju bliskih odnosa hrvatske i muslimanske republike u BIH s ciljem izgradnje zajedničke države Hrvata i Muslimana i stupanje BIH u konfederaciju s Hrvatskom. Samo dan kasnije muslimanski lider je potpisao sporazum s Momčilom Krajišnikom o prekidu vatre i de facto priznanju Republike Srpske te njenom pravu na referendum o odcjepljenju u roku od dvije godine, kao i to da „u slučaju raspada Unije, sva prava Unije Republika BIH, uključujući i članstvo u UN-u, bit će automatski prenesena na republiku s pretežito muslimanskim stanovništvom“.
Takva proturječna politika bila je politika u kojoj je Izetbegović bio nenadmašan. Cilj diplomatskih otezanja bio je kupovanje vremena kako bi Armija BIH uspjela zauzeti što više teritorija na terenu, poglavito od HVO-a u srednjoj Bosni. Izetbegović, Ejup Ganić, Haris Silajdžić i drugi muslimanski čelnici nastojali su da buduća većinski muslimanska republika dobije kompaktan teritorij u srednjoj Bosni, izlaz na rijeku Savu i Jadransko more kod Neuma. To je pokazatelj kako Izetbegović nije želio da Unija RBIH opstane kao trajno političko rješenje nego je rado prihvatio odredbu Owen-Stoltenbergova plana koja je republikama davala pravo na održavanje referenduma o odcjepljenju u roku od dvije godine od prekida neprijateljstva. Doduše, prema mirovnom planu, ostale republike bi se morale složiti da neka republika napusti Uniju BIH, a ako bi neka uložila veto arbitar bi bilo VS UN-a.
Politika Republike Hrvatske prema BiH 1992.-95.: Mit o multi-kulti Armiji BiH (2)
Izetbegovićevo određenje za izgradnju muslimanske držav(ic)e u BIH
Nema sumnje kako se najkasnije 1993. Izetbegović odlučio na izgradnju samostalne muslimanske republike na 33% teritorija BIH koja bi organizirala referendum i odcijepila se. Osim velikih ofenziva Armije BIH na hrvatska područja u srednjoj Bosni i dolini Neretve pregršt je drugih pokazatelja koji to otkrivaju. Izetbegović je izjavio 14. studenog 1993. na TV BiH – TV Okruga Zenica: „Ona (BiH, op.a.) ne može ovakva više biti. Ovakva može, ali ne može onakva kakva je… srpsko-hrvatsko-muslimanska Bosna kao neka zajednička država, sa zajedničkim vladama, sa zajedničkim Predsjedništvom u kojima bi oni delegirali četnike, ovi ustaše, unutra u tu Vladu koju smo mi pokušavali, radi legaliteta nekog da održavamo, nije moguće. Molim vas, to je moje uvjerenje nakon svih nevolja koje smo s njima preživjeli… jer što znači danas muslimansko-srpsko-hrvatska BiH ili Bosna tri konstitutivna naroda, pa onda naravno nismo mi ti koji ćemo određivati koji će biti Srbi unutra, nego su to oni koji će određivati. A oni će odrediti četnike. Drugi će odrediti ustaše. I kako vi možete imati jednu demokratsku Vladu plus s ustašama i četnicima koji će onda bilo izravno rušiti tu državu, bilo opstruirati na svakom koraku…“ Muslimanski vođa dalje nastavlja kako „u prvoj fazi trebamo vojno da osiguramo oslobođenje krajeva… u kojima živi većinski muslimanski narod“, iako sumnja da „ćemo moći vojnim sredstvima da osvajamo Drvar, Banjaluku, Trebinje, itd.“ Nadalje, ne isključuje vojno oslobođenje cijele BIH i ako to nekad bude moguće i ujedinjenje po uzoru na Njemačku.
Međutim, u nastavku intervjua potpuno je izričit kada govori o budućoj muslimanskoj državi: „Moramo ovdje graditi jednu civiliziranu državu ili nemamo šansi. Dakle, ne čisto, muslimansku državu ovdje napraviti. Mi to ne bi trebali da uradimo, mada će ona, kako se to kaže via fakti biti to, jednostavno, drukčije ne može. To će biti ipak država u kojoj će biti 80% Muslimana i bit će onoliko muslimanska ili bošnjačka, kako hoćete, koliko je Francuska usprkos što tamo ima, isto tako, Arapa 3 milijuna, itd., ali to je francuska država i tu je Francuz predsjednik Vlade i predsjednik Republike i svi su ministri Francuzi i drukčije ne može biti. Prema tome, mislim da ta činjenica, da će njih (Srba i Hrvata, op.a.) biti još po 10 posto jednih i drugih unutra, ne mijenja na stvari da narod koji je izborio tu državu ima sva prava koja, ne birajući, poštujući pravo onih njih kao manjina.“
Ekskluzivno: Zoran Meter: ZAMJENE TEZA O DRŽAVNOM TERORIZMU IZMEĐU BIH I RH
SAD prepoznaje Hrvatsku kao ključnog čimbenika za ostvarenje mira
Krajem 1993. međunarodni položaj Republike Hrvatske bio je najteži od njenog osamostaljenja 1991. Iako je bila osuđivana zbog miješanja u bosansko-hercegovački rat i sporazumijevanja sa Srbima, svim relevantnim vanjskim promatračima bilo je jasno kako je upravo Hrvatska ključ za rješenje bosansko-hercegovačke krize. Hrvatska je imala snažan motiv reintegracije okupiranih područja koje su držali srpski separatisti, gradila je respektabilnu vojnu silu, imala slobodan demokratski sustav i bila je za razliku od Jugoslavije i Muslimana orijentirana prema Zapadu s težnjom integracije u Europsku uniju i NATO. To su prvi prepoznali Amerikanci.
Nakon dolaska na vlast administracije Billa Clintona u siječnju 1993. SAD se polako i oprezno krenuo uključivati u rješavanje balkanske krize. U početku je i dalje prepuštao Europljanima da vode da mirovne pregovore. Krajem lipnja 1993. otvoreno je američko veleposlanstvo u Zagrebu što je bio prvi korak prema američkom angažmanu na prostoru bivše Jugoslavije. Prvi američki veleposlanik u Hrvatskoj bio je Peter Galbraith. Njegovi glavni zadaci bili su: podrška teritorijalnom integritetu i suverenitetu RH, mirna reintegracija hrvatskih područja i završetak rata Muslimana i Hrvata. Clintonov posebni izaslanik za bivšu Jugoslaviju u početku je bio Reginald Bartholomew, ali ga je u kolovozu 1993. zamijenio Charles Redman. Imenovanje Redmana označilo je novu američku strategiju containmenta (obuzdavanja) rata u BIH koja je trebala „Bosnu skinuti s naslovnica“. Tijekom 1993. više američkih visokih vojnih izaslanstava boravilo je u Hrvatskoj. Amerikanci su u Hrvatskoj vojsci vidjeli vojnu silu koja može napraviti promjene na terenu i donijeti pobjede koje bi vodile prema miru.
Šuškov posjet SAD-u
Početkom studenog 1993. ministar obrane Gojko Šušak bio je u posjetu SAD-u gdje je posjetio State Department, Pentagon i prestižnu nevladinu zakladu Carnegie Endowment for International Peace.
Iako je u američkoj javnosti slika Hrvatske i Herceg-Bosne bila negativna Šušak je vješto iskoristio posjet kako bi pokazao dobre namjere Hrvatske. Nakon dolaska u Washington prezentirao je hrvatsku mirovnu inicijativu koja je iskorištena kako bi se približilo Amerikancima. Hrvatski ministar zatražio je odmah pokretanje nove međunarodne konferencije o prekidu rata u ex-Jugoslaviji i lukavo je najavio kako će zatražiti međunarodni nadzor granica BIH i Jugoslavije, Jugoslavije i Hrvatske te BIH i Hrvatske. Cilj je bio skinuti stigmu da hrvatska vrši invaziju na BIH i ubrzati provedbu Vanceova plana koji je predviđao reintegraciju Krajine u sastav RH. Šuškovo svrstavanje uz SAD donijelo je neke rezultate jer Amerikanci nisu bili zadovoljni europskim naporima za završetak jugoslavenske krize. Međutim, Hrvatskoj se i dalje nastavilo prijetiti sankcijama zbog nastavka muslimansko-hrvatskog rata.
Žestoki prijepori u Hrvatskoj oko BIH
Bosna i Hercegovina je tema oko koje su se u prvoj polovici 1990-ih vodili žestoki prijepori u hrvatskoj politici. BIH je bila i ostala tema gdje je pluralizam mišljenja najbogatiji.
U hrvatskoj politici 1990-ih se stvorila su se dva suprotstavljena bloka. Jedan pod vodstvom HDZ-a koji je podržavao platformu Herceg-Bosne i podjelu BIH na tri etnička prostora. Drugi blok predvodila je ujedinjena šarolika oporba od HSLS-a preko SDP-a i HSP-a (svaki iz svojih razloga).
Oporba na čelu s Draženom Budišom bila je za cjelovitu i jedinstvenu BIH i teritorijalno uređenje prema etničkom principu, ali bez etnički čistih područja i država u državi. Katolička crkva u cjelini pa i u RH i BIH, a osobito franjevci Bosne Srebrene na čelu s fra Petrom Anđelovićem, bila je za očuvanje jedinstvene BIH, protiv njene podjele na tri nacionalna prostora jer su smatrali da je to uvod u raspad BIH. Kako se rasplamsavao rat tako je 1993. BIH postala tema svakog političkog razgovora u Hrvatskoj.
Hrvatski sabor je odigrao povijesnu ulogu kada je 30. lipnja 1993. podržao državnu cjelinu suverene i neovisne države Bosne i Hercegovine. Owen-Stoltenbergov plan prema kojemu bi se BIH ustrojila u tri republike dok bi republici s većinskim hrvatskim stanovništvom pripalo 17% teritorija izazvao je snažna protivljenja hrvatske oporbe. Oporba je bila protiv Herceg-Bosne jer je smatrala da ona cijepa BIH i jer bi izvan nje ostalo oko 350 tisuća Hrvata. HDZ-ovci su oporbu nazivali diletantima i izdajnicima hrvatskog naroda jer su smatrali da je Herceg-Bosna jedino jamstvo opstanka BIH Hrvata. Posebno ogorčenje hrvatske javnosti izazvala je odredba plana prema kojoj bi se muslimanskoj i srpskoj republici trebao osigurati izlaz na more.
Dana 7. rujna Hrvatski sabor je zaključio kako je Hrvatska Republika Herceg-Bosna samo jedan od oblika kroz koji se izražava suverenost hrvatskog naroda u BIH, odnosno da treba tražiti i druga rješenja. Na sjednici Sabora u studenom 1993. ujedinjena oporba je u svojim zaključcima inzistirala da se prekinu svi ratni sukobi Hrvata i Muslimana u BIH i zatražila da se u konačnom rješenju moraju zaštititi i prava onih Hrvata koji bi ostali izvan teritorija Herceg-Bosne te je zato protiv podjele BIH.
Na sjednici Hrvatskog sabora krajem siječnja 1994. htjelo se usvojiti deklaraciju o BIH. Oporba je tražila promjenu politike (kantonalni ustroj BIH), dok je vladajući HDZ čvrsto zastupao koncepciju HR HB. Umalo je postignut kompromis tako što bi uz Herceg-Bosnu bilo ponuđeno kantonalno uređenje BIH, međutim razgovori su propali i vladajući HDZ je odbio mogućnost pravljenja zaokreta u hrvatskoj politici prema BIH.
Vojno stanje krajem 1993.
Od srpnja do konca 1993. hrvatsko-bošnjački rat bio je u pat poziciji jer su se crte bojišnica ustalile i niti jedna strana nije mogla napraviti značajnije pomake. Ipak, muslimanske postrojbe bile su u stalnoj ofenzivi, a hrvatske snage su se branile. Armija BIH je nastojala ovladati hrvatskim enklavama u srednjoj Bosni i izbiti dolinom Neretve sve do Neuma i Ploča.
U Hercegovini je HVO bio u daleko boljoj poziciji nego u Bosni jer je imao izravnu vezu s Hrvatskom iako je cijela Dalmacija bila slabo povezana s ostatkom Hrvatske preko pontonskog Masleničkog mosta koji je otvoren potkraj srpnja 1993. Kad je puhala snažna bura, jedina veza Hrvatske s Dalmacijom, a samim time i Hercegovinom, odvijala se trajektima.
Početkom studenog 1993. Armija BIH postigla je najveći vojni uspjeh u ratu protiv HVO-a od ljeta tako što je uz angažman tri korpusa zauzela izoliranu općinu Vareš što je rezultiralo progonom oko 12 tisuća Hrvata.
Vareš 1993.: Zaboravljena tragedija hrvatskog naroda (2)
Sredinom studenog HVO je na pravcu Kiseljak-Fojnica napravio značajniji uspjeh vrativši određene prostore. Istovremeno, na uskopaljskom bojištu pokrenuta je Operacija Buna koja nije donijela više od taktičkih uspjeha, ali je rasteretila napade Armije BIH na hrvatske enklave koje su opstajale u iznimno teškim uvjetima opkoljene višestruko nadmoćnijim muslimanskim postrojbama.
Nastavlja se.-
