Urušavanje statusa Hrvata u FBIH kroz katastrofalnu politiku Račana i Mesića:
Tijekom 1994. pojavila se šala o američko-ruskom partnerstvu u Bosni u kojoj se navodi da je Washingtonski sporazum „izraz suverenosti dva konstitutivna naroda BIH, Amerikanaca i Rusa, o stvaranju FBIH u kojoj je ipak ravnopravniji američki narod jer je Ustav pisan samo na engleskom“
Prema pojedinim analitičarima, kao što je ugledni američki stručnjak međunarodnog prava Francis Boyle (kojega je angažirala vlada RBIH), Washingtonski sporazum je prije svega bio još jedna u nizu „diplomatskih manipulacija velikih sila, koje su Bosnu i Hercegovinu izručivale na pladanj zločinačko-agresorske srpske mašinerije“. Prema Boyleu: „Washingtonski sporazum je bio kreiran od strane State Departmenta da podijeli Bosnu pod fikcijom očuvanja bosanske države, ali suštinski izručujući ovaj narod pod kontrolu Hrvatske. Federacija s Hrvatskom je nešto što je nametnuto Bosancima, to je nešto što oni ne žele. Ali, ključno je to da su Srbi posredno dobili obećanje za svoju konfederaciju. Zato je konfederacija-federacija napravljena između Hrvatske i Bosne, kako bi se dala Srbima ista stvar… Ako se bosanska vlada može federalno povezivati s Hrvatskom, zašto se bosanski Srbi ne mogu povezivati sa Srbijom?“
Federacija BIH – protektorat Hrvatske?
Dana 11. lipnja 1994. na sastanku u Predsjedničkim dvorima s delegacijom HDZ-a BIH, Franjo Tuđman je morao nazočnima objasniti sadržaj potpisanih sporazuma koji nisu mnogima bili jasni.
„Prije svega ne može biti federacije bez konfederacije. To je bio moj uvjet za pristanak na Washingtonske sporazume, to ste i vi bili zaključili na svom Saboru… Provedbom sporazuma o Federaciji i Konfederaciji dana nam je na uporabu pola Bosne i moramo se naučiti zaista i to savladati jer to nije jasno i ovdje nekim ljudima u Hrvatskoj, a ni vama dolje u BIH kako to sada Hrvati zaista mogu biti potpuno ravnopravan, a s Konfederacijom i među nama rečeno vladajući narod. To neće biti lagano, ali tu povijesnu šansu za hrvatski narod, za Hrvatsku moramo iskoristiti. Prema tome, mi se moramo naučiti da zaista tu Federaciju u Bosni s Konfederacijom iskoristimo u hrvatskom smislu. Strateški gledano to je u interesu hrvatskog naroda i Zapada, Zapada koji je htio, koji je već u znatnoj mjeri morao prisiliti muslimansko vodstvo da pristane na to jer su se Muslimani bili orijentirali na svoju državu pa to Zapad nije htio dopustiti. Prema tome, Zapad je htio, na čelu sa SAD-om, da se Muslimani preko Hrvatske vežu za zapadnu civilizaciju, da se ne dopusti tamo stvaranje islamske države.“
Washingtonski sporazum: stvaranje hrvatsko-bošnjačke Federacije i Mostar kao problem (3)
Temeljni razlog uspostave Federacije – sprečavanje nastanka muslimanske države
Radna skupina za terorizam i nekonvencionalno ratovanje Republikanskog istraživačkog odbora Zastupničkog doma američkog Kongresa 1. rujna 1992. objavila je dokument „Iranska europska odskočna daska“. U dokumentu se navodi kako zapadne države ne smiju dozvoliti naoružavanje i vojno pomaganje Muslimana u BIH, jer bi to moglo dovesti do situacije slične onoj koja je nastala u Afganistanu, odakle se nakon uspjeha protiv snaga bivšeg SSSR-a sada po svijetu šire „islamski ratnici“.
Na teritoriju BIH ne smije se dozvoliti niti u kojem obliku stvaranje islamske države u Europi. „Realnom politikom“ treba osigurati stabilnost Europe u budućnosti čiji će vrijednosni sustav morati ostati na osnovama kršćanske civilizacije i morala. Kao „prividno ozbiljnu“ politiku treba podržavati pregovore u okviru Vance-Owenovog plana, ali tako da ne bude nikakvih rezultata, sve dok BIH „ne prestane postojati kao država sposobna za život i dok muslimansko pučanstvo ne bude potpuno uklonjeno s njezina područja“. BIH ni u kom slučaju ne smije postati „odskočna daska“ za islamski utjecaj i prodiranje u Europu. Zbog toga treba podržavati i striktno provoditi embargo na oružje i onemogućiti sve islamske zemlje, posebno Tursku, da djelotvorno pomognu Muslimane u BIH ili prošire svoj utjecaj u tom dijelu Balkana. Posebnu pozornost treba obratiti na opasnosti od terorističkih akcija muslimana (svih vrsta) u zapadnim zemljama, o čemu moraju posebno voditi računa službe sigurnosti. Iako se gore izložena politika nekima čini „vrlo tvrdom“, ona predstavlja „realnu politiku“ koja je u interesu zapadnog svijeta i takvo mišljenje postoji u svakoj drugoj europskoj i sjevernoameričkoj vladi.
Navedeni dokument širio se iza kulisa u sjedištu UN-a u New Yorku, a citirali su ga mnogi predstavnici europskih vlada. Sadržaj tog dokumenta ocrtava zašto je uspostavljena Federacija Bošnjaka i Hrvata, odnosno zašto se Srbima daje pravo na samostalni entitet, a Bošnjacima i Hrvatima ne. SAD i druge zapadne zemlje, ali i Rusija, željeli su pod svaku cijenu spriječiti nastanak čiste muslimanske države u srcu Europe i zato su odlučiti Hrvatima ne dati ista prava kao Srbima nego ih ubaciti u Federaciju s Bošnjacima. Zbog toga se Herceg-Bosna morala ugasiti i zato je BIH podijeljena na Republiku Srpsku i FBIH. Hrvatska i Hrvati u BIH dobili su zadatak biti pokusni kunići kako bi se testirala mogućnost zajedničkog života katolika i muslimana.
„Federacija Amerikanaca i Rusa“
Izravna posljedica Washingtonskog sporazuma je marginalizacija mirovnih posrednika Owena i Stoltenberga i američko preuzimanje liderstva u vođenju mirovnih pregovora o BIH. Glavni medijatori postali su Charles Redman i Robert Frasure. Sjedinjene Države i Rusija našli su zajednički stav o BIH. Bill Clinton je 11. veljače 1994. osobno razgovarao s Borisom Jeljcinom i ponudio partnerstvo.
Prema američko-ruskom dogovoru, Amerikanci su se s Nijemcima orijentirali na Hrvate i Muslimane kako bi ih pridobili za mir, a Rusi na Srbe. Tu su zadaću dobili posebni ruski izaslanik za bivšu Jugoslaviju Vitalij Ćurkin i ministar vanjskih poslova Andrej Kozirjev. Rusija je nastojala ponovo zadobiti međunarodni utjecaj koji je izgubila nakon raspada SSSR-a pa je objeručke prihvatila američku ponudu da „disciplinira“ Srbe kako bi vratili oko 20% osvojenog teritorija.
Tijekom 1994. pojavila se šala o američko-ruskom partnerstvu u Bosni u kojoj se navodi da je Washingtonski sporazum „izraz suverenosti dva konstitutivna naroda BIH, Amerikanaca i Rusa, o stvaranju FBIH u kojoj je ipak ravnopravniji američki narod jer je Ustav pisan samo na engleskom“.
Uspostava Kontakt skupine
Kako Amerikanci ne bi ponizili Europljane i stavili ih u drugi plan u diplomatskim inicijativama, 25. travnja 1994. u Ženevi osnovana je Kontakt skupina i nju su činili SAD, Velika Britanija, Francuska, Njemačka i Ruska Federacija s diplomatima Charlesom Redmanom, Davidom Manningom, Jacques-Alainom de Sedouyom, Michaelom Steinerom i Vitalijem Ćurkinom. Primarni zadatak Kontakt skupine bila je dorada hrvatsko-bošnjačkih dogovora i uključivanje bosanskih Srba u mirovni proces. Već tada u Ženevi je dogovorena podjela BIH na 51:49 posto u odnosu FBIH – Republika Srpska. Konkretni plan Kontakt skupine za BIH bio je prezentiran u ljeto 1994. Usprkos velikim diplomatskim naporima Rusije i Srbije, Karadžić i suradnici odbili su plan u kolovozu (održali su referendum gdje je 96% birača reklo ne) pa im je u rujnu Milošević uveo sankcije kako bi sebi stvorio preduvjete za ukidanje UN-ovih sankcija.
Hrvatsko-bošnjačko približavanje
U lipnju 1994. Tuđman je posjetio Sarajevo i srednju Bosnu. Prilikom šetnje sarajevskim ulicama dobio je pljesak okupljenih građana, što je pokazatelj kako su teze o zločinačkom pothvatu i hrvatskoj agresiji na BIH besmislica. Potkraj srpnja u Mostaru je održana inauguracija Hansa Koschnicka za privremenog upravitelja Europske unije nad podijeljenim Mostarom. Na svečanost su stigli Izetbegović, Tuđman, posebni izaslanik UN-a za bivšu Jugoslaviju Yasushi Akashi, njemački i grčki ministri vanjskih poslova, itd. Bosanski i hrvatski predsjednik prošetali su se visećim mostom do lijeve obale Neretve bez incidenata. Amerikanci su potom osnovali Forum Federacije u koji su ušli predstavnici FBIH, Hrvatske, SAD-a, a sastancima su često nazočili i predstavnici Turske.
Hrvatska – geopolitička zvijezda u usponu
U rujnu je Hrvatsku posjetio Sveti Otac Ivan Pavao II. koji je održao obećanje koje je dao Tuđmanu početkom 1994. da će posjetiti Hrvatsku ako zaustavi hrvatsko-muslimanski rat. Na zagrebačkom hipodromu 11. rujna papa je vodio misu kojoj je nazočilo gotovo milijun vjernika – najposjećenija misa u hrvatskoj povijesti. Pozdravivši Hrvatsku i njene stanovnike, papa je uputio pozdrav prema Bosni i Hercegovini, prema Sarajevu „grad mučeniku“, kojega je kao „hodočasnik mira i nade, žarko želio pohoditi“. To se nije dogodilo jer nitko nije htio jamčiti sigurnost papi. Svojim dolaskom u Zagreb koji je bio udaljen od bojišta oko 50 km papa se uključio u napore međunarodne zajednice za uspostavu mira.
Svi ti događaji snažno su ojačali međunarodni položaj Hrvatske. Hrvatska je 1994. i 1995. postala geopolitička zvijezda u usponu kao što je to 2024. Južna Koreja. Hrvatski diplomati su bili dragi gosti ne samo na Zapadu nego i na Istoku. Hrvatska je naglo postala popularna i u arapskim i muslimanskim zemljama kao što su Egipat i Saudijska Arabija jer je sa sebe skinula etiketu neprijatelja islama. Cijelo vrijeme 1990-ih Hrvatska je imala odlične odnose s Turskom i Iranom čak i za vrijeme sukoba s Bošnjacima. Nakon velikih vojnih pobjeda krajem 1994. i tijekom 1995. Hrvatska je postala regionalna sila, što je sve ojačalo hrvatski međunarodni položaj.
Federacija BIH – sumnjičavi savez
Federacija BIH otpočetka je bila sumnjičavi savez i nikada nije funkcionirala ispravno. Već na Ustavotvornoj skupštini FBIH krajem ožujka 1994. izbili su problemi kada muslimanski zastupnici nisu dozvolili da u dvorani bude nazočna zastava Herceg-Bosne. Zbog toga su hrvatski zastupnici skoro napustili skupštinu, ali je nađeno kompromisno rješenje i stavljena je alternativna hrvatska zastava. U razdoblju do Daytonskog sporazuma i do sredine 1996. Federacija je vrlo sporo stvarana i osim središnjih institucija kao što su vlada, predsjedništvo i parlament na terenu su i dalje postojale dvije odvojene države: RBIH i HR HB. Ni jedna ni druga strana nisu se lagano odrekle muslimanske i hrvatske republike na terenu. Izetbegović je npr. bio predsjednik Predsjedništva RBIH dok je predsjednik Federacije bio Krešimir Zubak. Nije se olako htio odreći pozicije lidera cijele države i zato je obnašao tu funkciju do kraja. Roba koja se prebacivala s područja RBIH na područje Herceg-Bosne i obrnuto morala je svaki puta biti carinjena.
Iako je Federacija trebala pomiriti dva naroda to se nije dogodilo. Već tijekom 1994. i 1995. muslimanske vlasti su krenule podizati optužnice protiv Hrvata za ratne zločine nad Muslimanima, a optužili su predsjednika HDZ BIH-a Darija Kordića, pukovnika HVO-a Tihomira Blaškića i ostale visoke dužnosnike. Dok recimo s hrvatske strane nikada nisu podignute optužnice protiv Ejupa Ganića, generala Sefera Halilovića, Rasima Delića i drugih iako je materijala bilo napretek.
Događalo se da su muslimanske vlasti blokirale prolaske hrvatskim vojnim i civilnim vozilima na kontrolnim punktovima Armije BIH što je otežavalo svakodnevno funkcioniranje. Muslimanske vlasti su u večernjim satima smišljeno isključivale električnu energiju hrvatskim enklavama u srednjoj Bosni kako tamošnji Hrvati ne bi mogli gledati večernji dnevnik HTV-a. Opravdanja su bila da se radi o nestašici el. energije, ali su Sarajevo i druga muslimanska područja imala struju. Pravi vojni savez Hrvatske i RBIH potpisan je tek u srpnju 1995. u Splitu nakon masakra u Srebrenici.
Politika Republike Hrvatske prema BiH 1992.-95.: Mit o multi-kulti Armiji BiH (2)
Nakon Daytona
Daytonsko-pariški sporazum potpisan je 14. prosinca 1995. i definitivno je podijelio BIH na Federaciju i Republiku Srpsku. On je bio nadređen Washingtonskom sporazumu tako da je ideja o Konfederaciji RH i FBIH propala. Konfederaciju su zamijenili Sporazumi o posebnim odnosima Federacije i Hrvatske i RS-a i Jugoslavije. Na sastanku u Predsjedničkim dvorima s delegacijom Herceg-Bosne nakon Daytonskih pregovora 24. studenog 1995. Tuđman je izjavio: „Nemojte gubiti samopouzdanje. Gospodo, postigli smo da nemamo samo Herceg-Bosnu, ono što smo imali, imamo znači, među nama rečeno, pola Bosne, ukoliko ćemo znati vladati njome, na pametan način. Hrvatska država će morati u početku i uložiti da bi joj se to kasnije čak i ekonomski vratilo, a da ne govorim politički, s nacionalnog gledišta. I, treba pronalaziti zaista i ja vjerujem, ja znam, neće biti lagano, ali ipak bilo je Muslimana, koji su se osjećali Hrvatima, i hrvatskog opredjeljenja, a ova situacija, kao što rekoh, čitavih tih pola Bosne će gurati u prohrvatskom smislu, kao što je to bilo. I zamislite kad jednom, za ne znam koliko, da li 10 ili 20 godina, kad u čitavoj Bosni bude situacija kao što je sada u zapadnoj Bosni, u Bihaćko-cazinskoj krajini.“
Suprotno Tuđmanovim optimističnim pogledima to se nije dogodilo i procesi su išli u suprotnom smjeru. Doduše, u drugoj polovici 1990-ih, za Tuđmanova života, FBIH je bila ravnopravni entitet Bošnjaka i Hrvata u kojem su malobrojniji Hrvati imali paritete u vladi, Domu naroda i drugdje što je osiguralo jednakopravnost. Tih godina hrvatsko-bošnjački odnosi temeljili su se ponajprije na osobnim odnosima Tuđmana i Izetbegovića.
U studenom 1998. potpisan je Sporazum o posebnim odnosima RH i FBIH koji je stupio na snagu u ožujku 1999., a koji je jamčio Hrvatima zaštitu. Autocesta A1 Zagreb-Split trebala je ići preko Bihaća i Livna kako bi se povezale RH i Federacija.
Washingtonski sporazum: masovni muslimanski zločini nad Hrvatima srednje Bosne (2)
Urušavanje statusa Hrvata u FBIH kroz katastrofalnu politiku Račana i Mesića
Međutim, sve se promijenilo nakon Tuđmanove smrti i dolaska na vlasti Trećesiječanjske koalicijske vlasti SDP-a, HSLS-a, HSS-a, HNS-a, LS-a i IDS-a u Hrvatskoj 2000. Položaj Hrvata u (F)BIH se počeo urušavati, a prvi korak u tom smjeru je napravio – Zagreb!
Prvi potez nove vlasti bila je odluka o suspenziji Sporazuma o posebnim odnosima s FBIH. Takvo nešto je nezabilježeno u novijoj povijesti. To je izdajnički potez jednak tome da SAD odustane od posebnih odnosa s Velikom Britanijom ili Francuskom. Iako Donald Trump preferira izolacionističku politiku ne pada mu napamet odustati od posebnih odnosa s tim državama.
Pokazalo se da nova koalicijska vlast na čelu s premijerom Ivicom Račanom nije dorasla nacionalnim izazovima. Osim odustajanja od posebnih odnosa s FBIH, potpisan je Sporazum Račan-Drnovšek prema kojemu 80% Piranskog zaljeva treba pripasti Sloveniji. Uz to, umjesto klasičnog gospodarskog pojasa na koji RH ima pravo i koji bi zaštitio hrvatski Jadran od pljačke slovenskih i talijanskih ribara, proglašen je pravno nejasan Zaštićeno-ekološki pojas (ZERP) koji ne pruža nikakvu zaštitu.
Najnegativniji učinak je imao predsjednik Stipe Mesić koji je prihvatio moto kako se BIH Hrvati trebaju „okrenuti Sarajevu“ što je eufemizam za to da Hrvatska neće štiti njihova prava.
Uz Mesića najgori učinak na status BIH Hrvata imala je predsjednica HNS-a Vesna Pusić koja je govorila da se Hrvatska nema što miješati u BIH, a ujedno je govorila o agresiji RH na BIH. Stoga se ne treba čuditi što su za vrijeme mandata visokih predstavnika u BIH Wolfganga Petricha i Paddyja Ashdowna (velikosrpski lobist) od 2000. do 2006. donesene izmjene ustava i zakona FBIH i kako je ona pretvorena u entitet u kojem su Bošnjaci privilegirani, a Hrvati u podređenom položaju. Paritet u vladi FBIH s 8 Bošnjaka i 8 Hrvata je promijenjen u omjer 8 Bošnjaka, 5 Hrvata i 3 Srbina. Klubovi Hrvata i Bošnjaka u Domu naroda FBIH koji su brojali po 30 izaslanika, smanjeni su na 17 izaslanika, a uvedeni su klubovi Srba i Ostalih. Ukinuto je odlučivanje natpolovičnom većinom i uvedeno jednotrećinsko. Uz to, manjkavim izbornim zakonom Željko Komšić je tri puta glasovima Bošnjaka uzurpirao hrvatsku poziciju u predsjedništvu BIH. S obzirom na tursku nazočnost moglo bi se reći da Erdoganova Turska ima specijalne odnose s FBIH.
Vareš 1993.: Zaboravljena tragedija hrvatskog naroda (2)
Nužni povratak Washingtonskom sporazumu
Iako je Hrvatska potpisnik Washingtonskog i Daytonskog sporazuma, gotovo svaki hrvatski angažman u BIH strani upravitelji i bošnjački lideri tumače miješanjem u unutarnje stvari BIH, dok se istovremeno razvijaju posebni odnosi Republike Srpske i Srbije. S obzirom na takve pozicije, Srbi žele Veliku Srbiju, a Bošnjaci dominaciju u BIH, logično je da je hrvatski položaj najgori.
Iako su dobili dominaciju u Federaciji Bošnjaci su i dalje nezadovoljni što je pokazalo Bošnjačko proljeće 2014. kad su kamenovane zgrade kantona, a niti jedna federalna zgrada. Očito je da su mnogim Bošnjacima i sadašnja prava Hrvata trn u oku. Ulaskom RH u Schengenski prostor 2023. Hrvatska i FBIH su nikada udaljenije i to je pokazatelj kako se Washingtonski sporazum ne provodi.
‘Uskrsnuće’ otpisane ‘Islamske države’: kome najviše prijeti i gdje je u svemu tome Hrvatska?
Sramota je da danas hrvatski granični policajci ne daju da Hrvati s obje strane granice prenesu hranu, piće i darove za osobne potrebe. Izgradnja Pelješkog mosta dodatno razdvaja Hrvatsku i FBIH što nije dobro. Da su na snazi posebni odnosi Hrvatske i Federacije mogla bi i FBIH ući u Schengenski prostor bez granica.
Formula za ravnopravnost Hrvata, stabilnu BIH i dobre odnose Hrvatske i FBIH je povratak duhu i slovu izvornog Washingtonskog sporazuma.
