Čitatelj se možda pita zašto sada potežem ovo pitanje, osobito u trenutku kada svjedočimo sve napetijem trgovinskom i carinskom ratu koji SAD vodi protiv cijelog svijeta, neriješenom ukrajinskom sukobu te brojnim lokalnim žarištima koja prijete eskalacijom.
U takvim okolnostima vrijedi poučak da ne treba žuriti sa zaključcima, osobito kada se u ovim nepredvidivim vremenima sve može iz temelja promijeniti. Pitanje “wokea” i njegove prisutnosti u glavnim društvenim i medijskim strujama svakako je nešto čemu valja posvetiti pažnju, jer njegovo potiskivanje na margine društvene konverzacije predstavlja simptom značajnih promjena koje trenutačno proživljavamo.
Woke na svom vrhuncu
Woke kao koncept počeo je dolaziti do izražaja od 2012. godine. Nastao iz pitanja rodne jednakopravnosti, do danas se razvio u složenu ideologiju (koju mnogi s pravom smatraju svojevrsnim vjerskim kultom), koja dovodi u pitanje metafizičke i prirodne datosti čovjeka, svodeći njegov identitet na pitanje samovoljnog izbora. Uspon woke ideologije može se opisati Chestertonovim pojmom “podivljalih kreposti”, gdje nasilno i jednodimenzionalno promicanje načela slobode i jednakosti počinje rastakati društvo, svodeći ga na niz atomiziranih jedinki.
Feminizam i borba za prava istospolnih brakova začetnici su onoga što danas nazivamo woke. Dok su prethodnih desetljeća postupno zauzimali prostor u “mainstreamu”, tijekom 2010-ih ti su pokreti našli dovoljno čvrsto uporište za otvoreno djelovanje. Nasilno i moralističko promicanje tih ideja nagnulo je društveni konsenzus u njihovu korist, a rušenjem tih barijera stvoren je presedan za rušenje brojnih drugih. Ova potpuna liberalizacija i apsolutno izjednačavanje spolova i seksualnih tendencija doveli su u pitanje same koncepte spolnosti i seksualne orijentacije.
Pogledamo li pažljivije razvoj tih tendencija, uočit ćemo kako su se ti fenomeni normalizirali na temelju apsolutne slobode i jednakosti, pri čemu su sami pojmovi postali relativni. Dijalektika pobornika feminizma i istospolnih zajednica često se oslanjala na individualistički sentiment: “neka svatko to radi u svoja četiri zida”, “dok nikome ne šteti, ne smeta mi”, “svatko ima pravo izbora”. Ovaj “live and let live” stav i relativizacija temeljnih društvenih institucija (braka i obitelji) otvorili su put relativizaciji same spolnosti čovjeka. Kada smo je sveli na razinu seksualnih naginjanja i osobnih preferencija, postoji li uopće konkretan argument protiv smještanja ideje roda i spola na spektar? U tehnološki razvijenoj civilizaciji biološka datost više nije prepreka kada postoji dovoljno snažna volja da se to izmijeni.
To je uvjerenje zbog kojeg su mnogi pobornici transrodne ideologije sami sebe izložili radikalnim operacijama i hormonskim terapijama kako bi ostvarili identitet koji su željeli. Ova fluidnost i potpuna relativizacija identiteta proširila se i na razinu nacije, religije i rase, paradoksalno (ili bolje rečeno oksimoronski) stvarajući privilegirane klase kojima je dužnost svrgnuti vrhovnu “tlačiteljsku klasu” – bogate bijele muškarce. Godina 2020. označila je vrhunac tih tendencija, kada se dogodila čudna apoteoza kriminalca i narkomana Georgea Floyda, a brojni američki gradovi pretrpjeli su goleme štete zbog nasilnih rasnih prosvjeda.
Tada su političke poruke počele dominirati sportskim događajima, došlo je do forsiranog kastiranja po “različitosti” u gotovo svim filmskim i serijskim sadržajima, a uvedeni su zakoni i regulative koje su osiguravale “jednaku zastupljenost” na svim razinama. Iako je ovaj woke virus prodirao kroz brojne pore društva, najviše se očitovao u pitanjima roda i spolnosti. Prošle i pretprošle godine bile su godine raskrinkavanja woke namjera.
Osim normalizacije transrodnog identiteta, on se počeo nametati kao društvena nužnost – kako kroz industriju zabave, tako i kroz obrazovni sustav.
Najzorniji primjer bilo je dovođenje tzv. “drag queens” među osnovnoškolsku djecu, a da ne spominjemo njihovu nametljivu medijsku prisutnost (Eurosong, otvaranje Olimpijskih igara). Postalo je jasno da se ne radi samo o borbi za jednakopravnost, nego o nasilnom ideološkom prevratu iza kojeg se kriju brojne perverzne nakane.
Woke u službi vladajućih elita
U borbi protiv wokea proširila se krilatica: “go woke – go broke”. Iako primjer propasti Budweisera sugerira određenu štetu, u širem smislu još nismo doživjeli konkretan financijski slom uzrokovan wokeom. Brojne tvrtke, filmski studiji, pa čak i političari imali su velike gubitke, ali su i dalje ustrajali u podršci toj ideologiji. Mnogi politički analitičari izvan liberalnog konsenzusa ubrzo su uvidjeli kako woke služi kao koristan alat elitama. Temeljna odlika wokea jest svođenje društvene zajednice na niz autonomnih individualaca. Takve osobe, lišene osjećaja pripadnosti, lako su podložne manipulaciji i moguće im je nametnuti identitet kroz koji se mogu kontrolirati.
Identitet woke pobornika uvelike je definiran proizvodima koje konzumira – to je njihova krajnja referenca za pitanja etike i morala. Važno je naglasiti da ti proizvodi nisu rezultat originalne produkcije, već subverzija postojećih, čime dodatno jačaju narativ revolucije i društvenog prevrata. Kroz složene mehanizme društvene kontrole, elite su uspjele stvoriti masu odanih podložnika, a svoje neprijatelje ukrotile baukom političke korektnosti, dodatno potpomognutim masom woke pristaša. Takav sustav “meke moći” funkcionirao je neko vrijeme, no sam woke virus izmaknuo je kontroli – postavši time teret kojeg se trebalo riješiti.
Putting the woke away
Krugovi internetskih disidenata upoznati su s okladom između Academic Agenta i Aurona MacIntyrea oko budućnosti wokea. Prvi je tvrdio da će se woke odbaciti kao alat koji je postao kontraproduktivan, dok je drugi vjerovao da je ideologija stekla vlastitu autonomiju i prave pobornike koji će joj osigurati opstanak. Kako stvari trenutačno stoje, Academic Agent dobiva cigaru o koju su se kladili.
Nova kriza kompetencije izazvana zapošljavanjem “po različitosti”, sveopća militarizacija i destabilizacija svijeta te opća zasićenost woke ideologijom osudili su pokret na propast. Direktna podrška i nasilna promocija su prestali, a govor mainstream autoriteta okrenuo se drugim temama.
Bez snažne institucionalne potpore, woke pobornici gube uporište moći jer se radi o idejama s kojima se poistovjećivao tek mali postotak stanovništva. Bez jake medijske i političke potpore, teško će pridobiti nove pristaše. Uz to, riječ je o ideologiji čiji najvatreniji pobornici nisu spremni umrijeti za nju. Analitičari su primijetili da woke nije prošao kroz “vatrene kušnje” kao kršćanstvo ili islam, koje su oblikovali mučenici svojim žrtvama. Woke je uživao isključivo privilegiran status i prosperitet – i mnogi će reći da su to jedini uvjeti u kojima može postojati. Trenutna društvena irelevantnost (uz pokoji eksces) sugerira da je woke zaista ostavljen po strani.
Ipak, iako je Academic Agent zasad pobjednik oklade, Auronovo razmišljanje nije bez osnove. Woke možemo gledati kao eksces društvene i seksualne liberalizacije koja traje više od dvadeset godina. Primarni pokretači tih tendencija i dalje su prisutni, a odbacivanje wokea možda je tek odluka da se “ne ide predaleko”. Hiperindividualizam i konzumerizam i dalje su plodno tlo za ideje koje u svojoj srži rastaču društvo, stvarajući nestabilnost i, u konačnici, kaos – a poražavajuće je što to još nismo u potpunosti osvijestili.
Srećom, sve je jasnije da više nije moguć povratak na liberalizam i optimizam s početka tisućljeća. Ta promjena ne tiče se samo političkih sustava, već i samog društva, koje će se morati vratiti na svoje “tvorničke postavke” kako bi ponovno profunkcioniralo.
U svakom slučaju, pojava i nestanak wokea iz agendi naših elita dodatno potvrđuje stav da se radi o ljudima koji ne postupaju iz konkretnih ideoloških položaja, nego iz čiste želje za moći, koristeći se i najprljavijim sredstvima za postizanje ciljeva. Svjesniji smo sve više tiranije u kojoj živimo, a time su jasniji i potezi koje moramo početi povlačiti.
Stavovi izneseni u ovoj kolumni isključivo su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno mišljenje redakcije.
Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti hercegovina.info i autora kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.
