Od svih zapadnih lidera jedino je Donaldu Trumpu trenutno jasno kako Rusija od Ukrajine neće odustati, ali da je i na Aljasci i u telefonskom razgovoru u ponedjelak nedvojbeno prihvatila pregovore o završetku rata koji i za Rusiju ima razorne unutarnje i vanskopolitičke posljedice. Trumpu je također jasno kako EU nije obični vazal SAD-a, već je riječ o vrlo lukavom vazalu koji je odlučan sabotirati svaku njegovu inicijativu koja je suprotna duboko etabliranom stereotipu o neupitnosti takozvanih demokratskih vrijednosti globalnog Zapada, pri čemu se s dolaskom Trumpa na vlast EU brzopotezno samoproglasila glavnim čuvarom dosadašnjeg globalističkog poretka
Usprkos činjenici da crveni tepih odavno nema ono značenje koje je imao u vrijeme kada se prostirao samo u čast bogova i najviše rangiranih svjetovnih velikaša – šok crvenog tepiha s Aljaske od prošlog petka natjerao je europske globalističke lidere na juriš u Washington u ponedjeljak. Ali suština se ni nakon tog folklornog okupljanja nije promijenila: vojno-financijski teret i rata i mira u Ukrajini ostaje na plećima Europe bez obzira na to kako će u konačnici izgledati buduće sigurnosno jamstvo za Ukrajinu.
O tome se u ponedjeljak u Washingtonu uglavnom i raspravljalo, jer su teritoriji i razgraničenja između Ukrajine i Rusije ostavljeni za trilateralni sastanak Trump–Putin–Zelenski vjerojatno već prije kraja ovog mjeseca.
Ishod ceremonijalne predstave u Bijeloj kući u ponedjeljak za Europljane je, dakle, porazan, jer trajne i nepopravljive posljedice po već nokdauniziranu europsku ekonomiju su neizbježne bez obzira na finese budućeg mirovnog sporazuma. Europski globalisti su na to ovog ponedjeljka čak oduševljeno pristali, samozavaravajući se Trumpovim ponovljenim obećanjem kako će „SAD dati svoj veliki, vrlo veliki, doprinos sigurnosnim jamstvima“.
Iako nitko osim Trumpa i Putina zapravo ne zna koliki će i kakav američki doprinos budućem miru biti, izvjesno je da će iz takve mirovne misije NATO biti isključen, da će američki udio u mirovnoj misiji biti logistički i visoko profitabilan, te da će cijenu održavanja mira u Ukrajini – ma koliko to dugo trajalo i ma koliko koštalo – plaćati isključivo europski porezni obveznici čiji se osobni životni standard u posljednje tri godine već srozao za trećinu u usporedbi s 2021. godinom.
To što je neosporno kontroverzni američki predsjednik Donald Trump svog ruskog kolegu Vladimira Putina na Aljasci prošlog petka dočekao uz najviše državničke počasti i privilegirani protokol, nadlijetanjem najelitnije zrakoplovne kvinte, uz neskrivenu ushićenost i serijom aplauza dok mu se idol među državnicima približavao s lukavstvom hijene – uistinu jest šokantno za svakoga tko je svojom voljom i neznanjem izopćen iz stvarnosti; tko ne vidi ili ne razumije nepovratnost evolucije društvenih epoha; tko ne vidi smjenu starog svjetskog poretka novim; tko ne shvaća da su Trump i Putin ideološko-politički i svjetonazorski Sijamski blizanci ne samo po svom konzervativističko-suverenističkom vođenju države, već i po antiglobalizmu i pragmatizmu u shvaćanju „nacionalnih interesa“. Obojica lidera imaju usuglašene stavove i o poimanju „strateških resursa“, o nadzoru nad ključnim trgovačkim transverzalama, prirodnim resursima uključujući svemir …
Zoran Meter: Putinov trijumf na Aljasci pokazao tko je gospodar rata. Ali ni Trump nije poražen
Od šoka do panike
Od 15. kolovoza, kad su oko ponoći počela pristizati prva izviješća o rezultatu tog uistinu povijesnog summita na Aljasci, i kada su obznanjena ozareno-zadovoljna lica dvojice neupitnih svjetskih moćnika – početni šok crvenog tepiha s Aljaske prerastao je u nesavladivu paniku među liderima najmoćnijih država Europe. Svih, bez izuzetka – jer im je „Veliki brat“ te večeri implicitno poručio kako je kolonijalizmu zapadnoeuropskog tipa odzvonilo i da na današnjem globusu svijeta postoje države nad kojima se kontrola Zapada ,uz sve trudove, sankcije i sotonizaciju definitivno ne može više uspostaviti. Kao i to, da je Rusija jedna od takvih velesila ne samo po svojoj veličini i vojnoj moći već i samom činjenicom da je, kao i Amerika, vodeća nuklearna sila svijeta.
Paniku među europskim vođama osobito je izazvala Trumpova neskrivena uljuđenost prema „diktatoru“, „agresoru“ i „ratnom zločincu“ – što je zapadnoeuropska politička kvazielita proteklih godina zapravo i imputirala ruskom vođi u vlastitoj nemoći da ga se riješe legitimnim metodama. I ne samo to. Svi „zli Rusi“ – od političara do sportaša – u službenom Bruxellesu, Londonu, Parizu, Berlinu, Rimu… od 2014. godine personalizirani su u liku i djelu Vladimira Putina – tog „strašnog zlikovca“, „najopasnijeg neprijatelja Europe“ i „novog Hitlera“.
I nije riječ samo o Putinu. Maloumnom birokratskom frazeologijom do sada su iz tih istih centara umišljene moći obasipani i predsjednici Kine, Bjelorusije, Sjeverne Koreje, Turske, vođe afričkih zemalja koji su zbacili jaram francuskog i britanskog eksploatatorskog kolonijalizma… “Veliki brat“ je na tu vrstu diktature demokracije očito stavio točku!
No, ni to čak nije bilo glavnim izvorom panike među europskim globalistima koji su kao „diplomatska falanga oko Zelenskog“ (Politico.eu) u ponedjeljak dojurili na noge američkom predsjedniku. Najveću paniku u Bruxellesu, Berlinu, Parizu, Londonu pa i Rimu izazvala je spektakularna Trumpova odlučnost da upravo na, sada, američkoj Aljasci (nekadašnji katastar Carske Rusije) osobno, i bezrezervno, pogura ruskog lidera u njegovom uzdizanju na pijedestal trenutno drugog najmoćnijeg lidera svijeta, o čemu je do 15. kolovoza Putin uistinu samo sanjao.
Sastanak Trump-Putin: Potraga za mirom: Tresla se brda, vratio se ruski medvjed
Šta sada?
Neovisno o tome kakvi će biti rezultati etapne implementacije najnovijih Trumpovih naloga europskim vođama, Europskoj komisiji i Volodimiru Zelenskom – neponištiva je činjenica da je i na crno-bijelo gledanje na rat u Ukrajini konačno stavljena točka. Trump je očigledno ovoga puta mentalno spreman ne samo razumjeti već i prihvatiti povijesnu pozadinu iznimno rizičnog i kompleksnog rusko-ukrajinskog sukoba – iznimno rizičnog ne samo po Europu već i po Ameriku i svijet. Upravo zato nema ni najmanje sumnje da je Trump i o tome izvijestio europske goste u ponedjeljak.
Utoliko prije se može rezimirati kako je upravo summit lidera dviju vojno najmoćnijih država svijeta na Aljasci sam po sebi bio najveći uspjeh, a da je ceremonijalno okupljanje lidera vodećih europskih zemalja i predsjednice EU Komisije u ponedjeljak, imalo ulogu anksiolitika. Bio je to i PR-ovski derivat za široke narodne mase, kojeg će, po logici vanjske politike, svaka zainteresirana strana kod kuće tumačiti po svome.
No, ono što je po mom mišljenju dugoročno najviše obilježilo i summit na Aljasci u petak i folklorističko druženje u Bijeloj kući ovog ponedjeljka jest neskrivena odlučnost dvojice lidera da se bilateralni odnosti između SAD i Rusije, nakon četiri godine dramatičnog sunovrata, pokušaju standardizirati. Koliko god to bilo važno za ove dvije nuklearne velesile i za novi svjetski poredak u nastajanju, cijenim to još važnijim eventualnim poticajem za ponovnu uspostavu civilizacijski standardiziranih odnosa između Europske unije, Europe u cjelini i Ruske Federacije. Jer ni jedan od ovih geopolitičkih toposa ne može biti poželjno prosperitetan niti siguran u uvjetima hladnoratovske mržnje. Ako se, i kada se, i to bude shvatilo, američkoj administraciji neće biti nimalo teško završiti rat u Ukrajini na način kako njoj najviše odgovara.
Idući put u Moskvi? Šokantan Trumpov intervju: Zelenski će morati popustiti, jer Rusija je velesila
Još krvaviji rat ili nesavršeni mir?
Najnovije agregatno stanje američke vanjske politike je trenutno takvo da je u potpunoj koliziji s (do)sadašnjom europskom vanjskom politikom. Dok službenom Washingtonu nije nelogično trajno zadržavanje Krima „kojeg je Putinu 2014. godine bez ispaljenog metka poklonio Obama“ (Trump), europski državnici su i na najnoviji kolektivni sastanak s američkim predsjednikom u Bijeloj kući stigli s uvjerenjem kako ni jedna čestica ukrajinske zemlje ne može biti tramp(a) za mir! Nije, stoga, čudno, što su se i ovoga puta iz američke političke prijestolnice morali vratili kući s bolnom spoznajom da će se od ponedjeljka konačno morati suočiti s geopolitičkom stvarnošću. Sa stvarnošću utemeljenoj na realpolitici.
Ruski predsjednik Vladimir Putin je i na Aljasci u petak i u telefonskom razgovoru s američkim predsjednikom Donaldom Trumpom kasno u ponedjeljak ostao dosljedno istrajan u vlastitim zahtjevima: zadržavanje Krima i osvojenih područja istočne Ukrajine; demilitarizacija i vojna neutralnost iste; te postupno ukidanje (za početak američkih) sankcija.
Uvjeren sam da će američki predsjednik i nakon ceremonijalnog sastanka s europskom šestoricom u ponedjeljak izdržati pritiske, ratnohuškačke smicalice i obmane europskih saveznika o navodnim pripremama Rusije za okupaciju Europe, u čemu su najrevniji predsjednica Europske komisije Ursula von der Layen i britanska obavještajna zajednica! Ako Trumpu pođe za rukom da ovoga puta ostane dosljedan osobnoj ocjeni po kojoj čak ni vojna sila Amerike, i kada bi to htjela, ne može od Rusije oteti vojnički osvojeno, a kamo li iznurena Ukrajina – vrlo skori mir bi u tom slučaju mogao biti nametnut isključivo autoritetom američke moći.
Naravno, trajno prisvajanje Krima od strane Rusije, prisvajanje Donbasa (samoproglašenih republika Donjeck i Luhansk), te obustava borbenih djelovanja i zamrzavanje zatečenih crta bojišnica na ostalom dijelu fronte – scenarij je koji za Ukrajinu nije pravedan mir, to je realpolitika sa svim svojim kratkoročnim i dugoročnim posljedicama.
No, od svih zapadnih lidera jedino je Donaldu Trumpu trenutno jasno kako Rusija od Ukrajine neće odustati, ali da je i na Aljasci i u telefonskom razgovoru u ponedjeljak nedvojbeno prihvatila pregovore o završetku rata koji i za Rusiju ima razorne unutarnje i vanjskopolitičke posljedice. Trumpu je također jasno kako Europska unija nije obični vazal Amerike, već je riječ o vrlo lukavom vazalu koji je odlučan sabotirati svaku njegovu inicijativu koja je suprotna duboko etabliranom stereotipu o neupitnosti takozvanih demokratskih vrijednosti globalnog Zapada, pri čemu se s dolaskom Trumpa na vlast EU brzopotezno samoproglasila glavnim čuvarom dosadašnjeg globalističkog poretka.
Tjedna analiza Zorana Metera: Potpuni debakl! EU će dobiti sve što je htjela izbjeći
Epilog
Još krvaviji rat u Ukrajini ili nesavršeni mir (nesavršen onoliko koliko je i svaki završetak rata u povijesti) – to je jedini izbor pred kojim se trenutačno nalaze svi glavni akteri ovog zastrašujuće opasnog sukoba. Sukoba s povijesnim ulozima u kojem je ukrajinska zemlja samo poligon – poligon natopljen krvlju ukrajinskih građana.
Da bi takav sukob bio završen najmanje je važno uključivanje ratnohuškački napaljene Europske uniju. Sudbinski je važno ukrajinskog predsjednika odvojiti od Ursule von del Layen i Europske unije kojoj Ukrajina svakako ne pripada. Odvajanjem Zelenskoga od Ursule koja se dva-tri puta tjedno sastaje s francuskim predsjednikom Macronom i njemačkim kancelarom Mertzom, Trump bi mekom moći izolirao sva tri glavna zagovornika rata do posljednjeg Ukrajinca. Ako u tome američka administracija uspije, ukrajinski predsjednik bi mogao prihvatiti američko-ruski mirovni sporazum neovisno o tome što EU mislila o tome. Zauzvrat Zelenski bi mogao dobiti američka jamstva za osobnu sigurnost i sigurnost svoje obitelji.
Rusija dobila najveći i najnaoružaniji brod na nuklearni pogon na svijetu
Jamčilo bi mu se zadržavanje cjelokupnog stečenog imetka i amnestija nakon predsjedničkih izbora u Ukrajini na kojima se neće moći ponovo kandidirati, a ni glumačka, možda čak i holivudska, karijera ne bi mu bila uskraćena!
