Iskustva iz Iraka i Afganistana već su pokazala koliko teren može odlučiti ishod rata, a situacija u vodama uz Iran ponovno potvrđuje staro pravilo: geografija često vrijedi više od vojne sile. U središtu te priče nalazi se Hormuški tjesnac, uski pomorski koridor kroz koji prolazi oko 20 posto svjetskih energetskih tokova. Teheran je već pokazao spremnost da iskoristi taj adut, piše Telegraph.
Teheran je godinama jasno poručivao da je spreman iskoristiti tu prednost. Još 2018. tadašnji zapovjednik Revolucionarne garde, Mohammad Ali Jafari, upozorio je kako će “ili svi koristiti tjesnac ili nitko”, naglašavajući njegovu ključnu ulogu u globalnoj trgovini naftom i plinom. “Neprijatelju ćemo dati do znanja da ili svi mogu koristiti Hormuški tjesnac ili nitko”, rekao je tada.
Hormuški tjesnac povezuje Perzijski i Omanski zaljev te predstavlja jedini izlaz za energente iz zemalja poput Kuvajta, Iraka, Katara i Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata. Iako je na najužem dijelu širok nešto manje od 34 kilometra, stvarni plovni koridori za tankere svedeni su na svega desetak kilometara, uz dodatnu tampon-zonu.
‘Najmoćnije iransko oružje’
Upravo geografija tjesnaca omogućuje Iranu da svjetsko gospodarstvo drži kao taoca. Njegova širina, plitkoća i skrivene uvale idealno su mjesto za postavljanje mina i skrivanje glisera napunjenih eksplozivom, čega su posade tankera itekako svjesne. To ga čini najmoćnijim iranskim oružjem, daleko ispred bilo kojeg drona ili projektila u njegovu arsenalu.
Koridor se većinom nalazi u omanskim teritorijalnim vodama, gdje je more dublje. Bliže iranskoj obali vode postaju znatno pliće, na nekim mjestima i manje od 15 metara. Ove su vode svjedočile usponu i padu carstava, no jedna je konstanta ostala: Perzija. U vrijeme Ahemenidskog Carstva (550.-330. pr. Kr.) Rimljani su ga poznavali kao Sinus Persicus, a na kartama iz Osmanskog Carstva naziva se Bahr-I Fars, odnosno Perzijsko more.
Iranska obala uz Perzijski zaljev teško je pristupačna i slabo naseljena. Planinski lanac Zagros proteže se duž većeg dijela obale, stvarajući prirodne barijere i ograničavajući razvoj većih urbanih centara. Zbog toga se nijedan od deset najnaseljenijih iranskih gradova ne nalazi na ovoj obali i nema ničega što bi se moglo usporediti s Dubaijem.
Najvažnija luka u regiji je Bandar Abbas s oko 526.000 stanovnika, grad koji je privukao ljude iz cijelog Irana u potrazi za poslom, koji služi kao logističko i vojno središte. Upravo u njegovoj blizini Iran je postavio niz obrambenih sustava, uključujući protubrodske rakete ukopane u obalne stijene.
Posebnu stratešku važnost imaju otoci unutar tjesnaca. Najveći među njima, Kešm, površine 1445 četvornih kilometara, kontrolira ulaz u tjesnac i dom je razgranate mreže podzemnih tunela. Prema dostupnim informacijama, Iran je ondje razvio tzv. “gradove projektila”, skrivene baze s brzim čamcima, dronovima i raketnim sustavima. Otok ima i dugu vojnu povijest: Portugalci su ondje 1621. izgradili veliku kamenu utvrdu, a Britanci su ga u 19. stoljeću koristili kao pomorsku bazu. Slično vrijedi i za otok Karg, ključnu točku za izvoz nafte, koji bi u slučaju sukoba bio među prvim metama.
Prirodna tvrđava
Hormuški tjesnac nije samo strateški koridor za svjetsku trgovinu energentima, on je i prirodna tvrđava koja Iranu omogućuje da oblikuje globalne tokove i postavi prepreke svakoj vojnoj intervenciji. Režim u Teheranu koristi ovaj uski plovni put kako bi osigurao da troškovi osiguranja brodskog prijevoza rastu vrtoglavom brzinom, a s njima i cijene nafte i plina. Posljedice bi se osjetile i na globalnom tržištu hrane, budući da oko trećine sirovina za proizvodnju gnojiva prolazi upravo kroz tjesnac.
Iako bi prekid neprijateljstava teoretski mogao donijeti olakšanje, problem nastaje ako su Iranci već postavili minska polja. Nepotvrđeni izvještaji govore o desecima postavljenih mina, a stručnjaci upozoravaju da stvarni broj može biti i znatno veći. Iran posjeduje različite vrste mina, uključujući one koje detektiraju promjene tlaka vode i tako razlikuju velike tankere od manjih brodova. U ovako uskim plovnim koridorima, dovoljno je minirati relativno malo područje da bi se plovidba učinila opasnom ili čak nemogućom.
Razminiranje u uvjetima sukoba znatno je teže nego u miru, a i predložena opcija američkog praćenja tankera ratnim brodovima nosi svoje rizike. Prema pomorskom pravu, nacionalnost konvoja određuje se prema nacionalnosti ratnih brodova u pratnji, što znači da bi trgovački brodovi automatski postali legitimna vojna meta za Iran. Stručnjaci procjenjuju da bi za zaštitu konvoja od deset tankera bilo potrebno najmanje pet ratnih brodova, a čak i tada bi se moglo prevoziti tek oko deset posto količine nafte koja je prolazila prije potencijalnog sukoba.
Priroda na strani Irana
Priroda dodatno ide u prilog Iranu. Visoki salinitet vode ubrzava koroziju trupova brodova i njihovih sustava, dok razvedena obala podsjeća na norveške fjordove – uske “vodene doline” idealne za skrivanje brzih čamaca, dronova i mini-podmornica. Konvoji bi se nalazili na svega nekoliko milja od tih prijetnji, što drastično smanjuje vrijeme za reakciju. U stijene u blizini Bandar Abbas već su ugrađene protubrodske raketne baterije.
Spori prolazak tankera kroz minska polja, uz stalnu prijetnju projektila, dronova i brzih čamaca napunjenih eksplozivom, zahtijevao bi neprekidnu zračnu potporu i intenzivno izviđanje. Iran pritom ima još jedan geografski adut: tjesnac Bab el-Mandeb, poznat i kao Vrata suza, koji povezuje Adenski zaljev s Crvenim morem i nalazi se u dometu projektila jemenskih Huta, iranskih saveznika.
U konvencionalnom sukobu Sjedinjene Američke Države imaju nadmoć, no Iran se ne oslanja na standardne vojne konvencije. Njegova asimetrična strategija ima cilj uvjeriti Rusiju i Kinu da Teheran može izdržati dugotrajan rat, prisiliti američke saveznike u regiji da traže Washingtonovu intervenciju i izazvati podjele na Zapadu. Ova kombinacija geografije, prirodnih uvjeta i strateškog planiranja pokazuje koliko priroda može biti snažno oružje: i najmoćnija vojska svijeta može se zateći pred zidom koji sama priroda postavlja. Nije ni čudo što su Asirci Perzijski zaljev nazivale “Gorkim morem”.
