ZADAR – U večernjoj šetnji zadarskim Poluotokom sretoh tako sinoć tek jednu jedinu domicilnu osobu koju poznajem. Dvadeset godina ostavio sam u tom gradu i normalno je da domaće ljude srećeš gotovo na svakom koraku. No ovo je prvi put da tako nije bilo.
Grad je krcat strancima, na ulicama, rivi i u moru. Što nije ništa neobično, jer iako je sezona na zalasku, toplo je, ljudi i dalje stižu na svoje odmore. No, gdje su domaći? Ni po registracijama automobila se ne bi reklo da su u većini, a na ulicama – pogotovo.
Strani izvođači i performeri, pa čak i prodavači na štandovima kod Svetog Donata. U dućanima već u startu pozdravljaju na engleskom, valjda već navikli da su domaćini postali iznimka. Škure stanova se crne, a moje poznate uske uličice Poluotoka smrde od improviziranih restorana koji rade dva, a “renoviraju se” deset mjeseci u godini.
Odustali su i klapski pjevači koji su nekad spontano pjevali ulicama. Od svoje su Kalelarge odustali i svirači koji su svoje goste uvodili u taktove Tomislava Ivčića. Odustali su odavno i oni koji su znali ispeći i ponuditi srdelu ili giricu. Umjesto toga, afrički suveniri, pa čak i afro-frizure, strani taktovi, Zadru nepoznatih nota. Mirisi pekara i nabrzinu pripremljenih riba iz uzgoja i leda, gomile svjetlećih izloga s gumenim bombonima, patkama i suvenirima iz Kine.
Od Grada su izgleda odustali. Domaćini su, čini se, pobjegli. Što od ljeta, što od grada. Ali, kako da parafraziram Sinišu Glavaševića: “Grad je cijelo vrijeme tu, samo ga morate iznova izgraditi. Jer grad, to ste Vi…”
Jurica Gašpar
