Nakon potresa i prijašnje vlasti Zagreb je podsjećao na Tiranu iz ranih 50-ih godina prošlog stoljeća. Početkom dekade došla je nova vlast koja je, obećavši promjene, potrošila jedan cijeli mandat (pet godina) da shvati što i kako. Zadržavši vlast, u posljednjih nekoliko mjeseci (od lokalnih izbora), odjednom se sjetila kako je rad na infrastrukturi “super” pa se počelo raditi gotovo posvuda, ali bez reda, bez rasporeda i, iznad svega, bez empatije za one čiji dan počinje u autu.
U Zagrebu više ne postoji sat bez gužve, kvart bez začepljenja, veće raskrižje bez barem jednog iskopa… Kad se ujutro probudimo i pogledamo Googleove karte s označenim zatvaranjima i privremenim regulacijama, ne vidimo plan, već improvizaciju. Problem je što nitko ne zna točno gdje, kada i zašto. Portal Grada Zagreba uredno objavljuje sve bivše, tekuće i buduće radove, ali stanovnici sve češće imaju dojam da je to popis radova iz paralelnog svemira — jer ono što vide s prozora ili u retrovizoru s tom listom najčešće nema nikakve veze.
Mjesta s nepoznatim radovima niču iz dana u dan: križanje Savske i Vukovarske razrovano je bez jasno vidljivog plana, ali tako da uzrokuje maksimalne i stalne gužve, na križanju Barčeva trga i Avenije Dubrovnik već je mjesecima suženje, a od radova je vidljivo nešto za što bi bili dovoljni kantica i lopatica, Ulica Hrvatske bratske zajednice, u smjeru sjevera, već je tjednima usko grlo koje guta sate i živce tisuća vozača. Rekonstrukcija nadvožnjaka na petlji već je mjesecima epicentar kaosa za okolne kvartove, a “stručnjaci” kažu da će tako biti do sredine iduće godine!
Gradska matrica
Trećerazredni partijski trolovi preko mjesnih odbora predlažu Gradu prometne promjene na prometnicama u njihovoj ingerenciji — i tako se cijeli sustav pretvara u eksperiment bez odgovornog (najbolji su primjer Masarykova i Gundulićeva ulica). Nigdje plana, nigdje hijerarhije prioriteta. Radovi se odvijaju stihijski, istodobno na sjeveru, jugu, istoku i zapadu grada, kao da je cilj maksimalno otežati svaku dnevnu migraciju i prisiliti građane da koriste bicikle, kao Kinezi nekad. Nije riječ o “pukim gužvama” nego o sustavu koji se ne brine za vrijeme, tj. vrijeme nije faktor.
Na sjeveru grada Ribnjak je tek nedavno izašao iz višemjesečne prometne kome, ali bez bitnog poboljšanja protočnosti.
Ulaz u Zagreb iz pravca Ivanje Reke postao je simbol: ondje kolona nije rijetkost nego norma, a kvar na pojedinoj dionici autoceste ili privremena regulacija na naplatnim kućicama prelije se u gradsku matricu kao mrlja ulja. Ivanja Reka — čvorište koje povezuje A4 i A3 te predstavlja glavni istočni ulaz — povremeno stoji u kilometrima kolone, i to nije prometna trivija: to su sati izgubljeni ujutro i navečer, to su rani polasci na posao, to su neizdržive smjene koje pogađaju sve koji žive i rade u metropoli.
Kolone se protežu kilometrima, od Sesveta do Petruševca, a svi koji tim pravcem pokušavaju ući u grad znaju da se to više ne može nazvati “prometom” nego ritualnim jutarnjim poniženjem. Na istoku grada priče su slične, ali s vlastitom geografijom boli: produžetak ulice Slavka Kolara i prateći zahvati označeni su kao “veliki projekti koji će rasteretiti”, izvođenje je u fazama koje građanima znače: radovi danas, automobilski zastoji sutra uz izmijenjene, ionako rijetke i vremenski netočne ZET-ove trase.
Nema radnika
Veliki infrastrukturni projekti se najavljuju, cijene i rokovi zbunjuju javnost, a realnost je da oni koji svakodnevno putuju nemaju nikakvu predodžbu o tome koliko će dugo još gubiti vrijeme u koloni. Na zapadu grada asfaltiranje Horvaćanske odvija se u etapama koje nitko ne razumije, bez objašnjenja zašto su radovi počeli sada, ujesen, kada se promet vraća u puni intenzitet. Tijekom ljeta, kad je grad bio prazan, ništa se nije događalo. Čak se i pojavilo “objašnjenje” da nema radnika! Ista je priča posvuda: u razdoblju u kojem bi trebalo iskoristiti minimalan broj vozila i vremenske prilike koje omogućuju brže izvođenje, strojevi su stajali. Sada kada su škole, fakulteti i uredi puni, radnici izlaze na teren — u jednoj smjeni. A onda, usred te gungule, iz gradske uprave stigne objašnjenje da višesmjenski rad nije moguć jer ljudi koji žive u blizini radilišta imaju pravo na miran san.
Slažem se, doista svi imaju pravo na mir, ali što je s pravom ljudi koji u gužvama gube sate i sate, na pravovremen dolazak na posao, na dostojanstven početak radnog dana? Taj se mir, čini se, ne računa. Bajka o Jarunskom mostu, kao produžetku Vrapčanske sa spojem na produženu Vatikansku, uz neotkupljeno zemljište zacrtane trase, ostat će zauvijek samo to – bajka. Lako je žutim markerima vući trase po karti grada, ali za ostvarenje toga plana treba i znanja i iskustva.
Na jugu grada novi krug radova tek počinje. Dio Avenija Većeslava Holjevca, koja spaja Novi Zagreb s Mostom mladosti i središtem grada, na dijelu od Ulice mladosti do skretanja za Veliku cestu uskoro će se pretvoriti u gradilište. Riječ je o jednoj od najvažnijih arterija južnog Zagreba, a njezino zatvaranje ili sužavanje uzrokovat će gužve kakve ovaj dio grada još nije vidio. Dok su Remetinečki rotor i Avenija Dubrovnik već kronično preopterećeni, rekonstrukcija Avenije Većeslava Holjevca mogla bi zabiti zadnji čavao u prometni lijes Novog Zagreba. O sagi Sarajevske ulice i produžetku tramvajske linije, koja neće biti završena u roku i opsegu koji je planiran, bespotrebno je govoriti.
Druga opcija
Grad se pritom diči razvojem biciklističke infrastrukture — što apsolutno treba podržati. Bicikli su potrebni, zeleni koridori također, ideja 15-minutnog grada je odlična, ali način na koji se to provodi pokazuje potpunu prometnu nepismenost: oduzima se prostor automobilima, sužavaju se trake, stvaraju umjetna uska grla, a infrastruktura javnog prijevoza i dalje je na razini 80-ih. Bicikli ne mogu biti rješenje u gradu koji nema predvidljiv ritam javnog prijevoza, u kojem vozni red ZET-a više sliči prijedlogu nego obvezi, i gdje svaki jači pljusak paralizira pola mreže.
Osnovni uzrok prometnog kaosa nije samo loša organizacija radova nego potpuni izostanak javnog prijevoza koji bi omogućio građanima da planiraju vrijeme polaska i dolaska. Kad bi tramvaji i autobusi bili pouzdani, dio prometa sam bi se rasteretio. Ovako, građani su zarobljeni u automobilima jer druge opcije nemaju. Zagreb nema integrirani javni prijevoz; željeznica, koja bi trebala biti njegova kralježnica, spava svoj stoljetni san.
Zato se svaki kvar, svaki iskop, svaka rupa odmah pretvaraju u katastrofu. Grad se godinama hvali projektima koji “tek kreću”, ali nijedan ne stiže do kraja. “Nova avenija na zapadu”, “tramvaj preko Save”, “najveći infrastrukturni projekt na istoku” – sve su to naslovi iz planova i najava. U stvarnosti, Zagreb je grad u kojem su radovi stalno u tijeku, ali nikada dovršeni. Kao i uvijek, građani su ti koji plaćaju cijenu. Satima u koloni, litrama goriva, živcima. I dok gradski PR odrađuje svoj posao u priopćenjima punim obećanja, svakodnevni život Zagrepčana sve je teži. U svemu tome promet je samo simptom — bolest je puno dublja. Grad koji ne zna organizirati vlastite ulice teško može planirati budućnost.
Istina o gradu koji nitko nije volio: Zagreb propada, a iznenadit će vas tko je glavni krivac
Beskrajan zastoj
Tihana Gamulin Ulaga, savjetodavna terapeutkinja, kaže: “Prometne gužve ne uzrokuju samo stres i tjelesnu napetost nego i osjećaj da nam vrijeme izmiče iz ruku. Umjesto da ga posvetimo odmoru ili obitelji, sate provodimo u koloni, što dugoročno stvara frustraciju i iscrpljenost. Dugotrajna vožnja kroz gradske gužve ostavlja snažan trag i na tijelu i na psihi – tijelo reagira ubrzanim radom srca, povišenim krvnim tlakom i napetošću mišića, a psihički se javljaju razdražljivost i pad koncentracije. Kada je takav stres svakodnevan, on se pretvara u kroničnu iscrpljenost, probleme sa spavanjem, pa i ozbiljnije zdravstvene poteškoće.”
Želimo vjerovati da prometni kolaps Zagreba nije rezultat zle namjere aktualne gradske vlasti i da nitko u Možemo ne želi stvarati kaos. Kaos je, nažalost, rezultat nekompetencije i kadrovske improvizacije. Gradom danas upravljaju ljudi sklepani po stranačkoj pripadnosti, ljudi odrasli u svijetu inicijativa, peticija i lokalnih akcija, a ne u sustavu u kojem se odlukama upravlja gradom od milijun stanovnika. Nisu shvatili da odgovornost prema zajednici ne prestaje onog trenutka kad konferencija za novinare završi, nego da tada tek počinje. Zagreb nije eksperimentalni teren, nego živi organizam kojemu trebaju stručnost, planiranje i disciplina.
Upravo to danas nedostaje: osjećaj obaveze prema stanovnicima, razumijevanje da svaka loše tempirana dionica, svaka zatvorena traka, svaka neusklađena faza radova znači tisuće izgubljenih sati i živaca. Kad se vlast ponaša kao da sve radi “u hodu”, grad to i postaje – improvizacija. A građani, htjeli – ne htjeli, postaju taoci tuđeg amaterizma. Zagreb danas izgleda kao da se sam sebi smije iz rupe koju je upravo iskopao. I to bi bilo smiješno da nije tužno: jer svaki vozač, svaka majka koja kasni po dijete, svaki dostavljač koji zapinje kod Savske, svi oni plaćaju tuđu nesposobnost. A dok gradska vlast i dalje sanja o biciklima, aplikacijama i zelenim avenijama, stvarnost Zagreba i dalje je ista — kolona, trubljenje i osjećaj da se grad kojem su obećali red pretvorio u beskrajan zastoj.
