Pojedine osiguravajuće kuće i banke ustanovile su praksu plasiranja životnog osiguranja kredita za slučaj smrti korisnika, ali bez stvarne namjere da svoje obveze ispune kada se to zaista i dogodi, tvrde sugovornici portala CAPITAL.
Prema riječima sugovornika koji svoje tvrdnje potkrepljuju sudskim presudama i tužbama, u slučaju da korisnik kredita premine prije nego što isplati posljednju ratu, banke i osiguravajuće kuće se svim silama bore da potraživanja naplate od nasljednika, umjesto da se namire iz police osiguranja koje je korisnik morao prihvatiti i uplatiti da bi uopće dobio novčani zajam.
Oni tvrde da je osiguranje kredita postao moćan alat za prodaju proizvoda osiguravajućih kuća, koje su nerijetko i same u vlasništvu banaka, od kojih se dobro zaradi, ali korisnik od toga nema ništa.
Banke su, pričaju sugovornici Capitala, od prije nekoliko godina prestale inzistirati na žirantima, pa su uvele institut životnog osiguranja kredita, posebno za one koji su stariji od 40 godina, uz plaću i hipoteku. Razlozi za ovo leže u činjenici da je žirante postalo teško naći, a velikom broju građana plaće su ionako opterećene do maksimuma.
“Brojne banke imaju ugovore o poslovno-tehničkoj suradnji s osiguravajućim kućama, a neke od njih su čak i u vlasništvu banaka, pa guraju njihove proizvode poput životnog osiguranja kredita, ali bez stvarne namjere da ona pokrije kredit u slučaju da se korisniku nešto dogodi. Također, nametne se i osiguravajuća kuća i naplati se od nekoliko stotina do nekoliko tisuća maraka, a korisnici bi morali sami izabrati gdje žele osigurati“, kaže sugovornik Capitala.
Banke i osiguravajuće kuće u zajedničkom biznisu
Ako zaista i nastupi smrtni slučaj, kaže on, osiguravajuće kuće traže načine i razloge da ne plate, a banke to odmah uvaže i okreću se nasljednicima koje odmah tuže i traže naplatu.
„Jasno je da tu postoji dogovor, što su prepoznali sudovi i redovno dosuđuju u korist nasljednika. Međutim, oni to često ne znaju, pa se upletu u tužbe s njima, a neki ih čak i isplate banku, samo da ne bi išli na sud“, kaže sugovornik.
Njegove tvrdnje potkrepljuje i presuda Okružnog suda u Banjoj Luci koji je odbio tužbeni zahtjev u kojem je UniCredit banka Banja Luka u dva navrata pokušala od nasljednika naplatiti 5.000 maraka, ono što je bila dužna tražiti od Croatia osiguranja koji je izdao policu za osiguranje kredita. Utvrđeno je da, s obzirom na to da je postojalo životno osiguranje, ne postoji odgovornost nasljednika.
Prema ovoj presudi koju je CAPITAL dobio na uvid, kredit je zaključen 24. prosinca 2015. godine na iznos od 7.000 maraka na rok otplate od 60 mjeseci, a radi osiguranja kredita, korisnik je, između ostalog morao donijeti i policu osiguranja za slučaj smrti i bolesti uslijed nezgode.
Dug po kreditu na dan smrti korisnika tri godine kasnije bio je 5.008 KM. Banka je osim tog iznosa, tražila i zakonsku zateznu kamatu od 2.038 KM na iznos glavnice i nadalje zakonsku zateznu kamatu od 4.871 KM pa do isplate, kao i zahtjev za nadoknadu troškova postupka od 600 maraka što je uveliko premašilo iznos koji je korisnik bio dužan kada je podigao kredit, a što je moralo isplatiti osiguranje.
“Banka i korisnik kredita su svojim potpisom potvrdili suglasnost da klijent bude osiguran u Croatia osiguranju i da ugovori da ukoliko nastupi smrtni slučaj, osiguravajuća kuća isplati banci u visini iznosa ostatka duga po glavnici na dan kad je osigurani slučaj nastao, kao i kamate. Međutim, osiguravajuća kuća tvrdi da se klijent godinama liječio zbog psihičkih smetnji i da zbog toga nema obvezu na isplatu. Ovo je prvostupanjski sud smatrao paušalnom ocjenom, jer je prilikom zaključivanja ugovora i sam osiguravač mogao provjeriti okolnosti koje su od značaja za ocjenu rizika, to jest, zdravstveno stanje osiguranika“, navodi se u presudi.
Nasljednici često ne znaju da nisu dužni isplatiti dug
Sud u presudi kaže da odgovornost nasljednika za dugove ostavitelja jedino ne važi ako je postojalo životno osiguranje. Ako korisnik kredita za života osigura otplatu kredita, što je ovdje slučaj, njegova prava i obveze iz ugovora o kreditu ne prelaze na njegove nasljednike.
“Imajući to u vidu, njegov dug po osnovu kredita trebala bi isplatiti osiguravajuća kuća, odnosno Croatia osiguranje. Osiguravajuća kuća koja je s bankom imala ugovor o tehničkoj suradnji, imala je mogućnost utvrditi zdravstveno stanje osiguranika, o čemu je i prvostupanjski sud dao jasno i decidno obrazloženje“, odlučio je Okružni sud Banja Luka.
Odvjetnik Din Tešić priča da je imao više takvih parnica, u kojima su banke jasno navele korisnike kredita da plate za njegovo osiguranje, a onda kada je stjecajem okolnosti nastupila smrt, odmah krenule u akciju na nasljednike da od njih naplate potraživanje i to ne samo do visine naslijeđenog dijela, kako to zakon propisuje, nego u punom iznosu, što je protuzakonito.
Kaže da osiguravajuće kuće često izmišljaju banalne razloge zbog kojih odbijaju da namire potraživanja, počevši od toga da je pokojnik bio pušač, da se nezdravo hranio do toga da je pio alkohol. Sve ovo navode nakon zaključivanja police osiguranja i kredita. Zaboravljaju da su prije zaključenja ugovora u suradnji s liječnicima mogli provjeriti sve ono na što se pozivaju kasnije.
“Osiguravajuće kuće i banke ugovaraju plasiranje osiguranja kredita u slučaju smrti korisnika kredita, ali iza tog ne postoji namjera da se isplate preostali iznosi kredita poslije smrti osoba. One nesavjesno odbijaju isplatiti banci potraživanje navodeći razloge bez ikakvog smisla. Na primjer, da je korisnik kredita znao da je teško bolestan ili da je sebi ugrozio život svojim navikama. U jednom od predmeta koje sam imao, osiguranje navodi da je korisnik kredita prouzročio sam sebi infarkt tako što je konzumiralo alkohol, a to dovodi do oboljenja jetre, a ne do srčanog zastoja“, objašnjava Tešić.
Hvataju se za nevažne činjenice
Dodaje da se često nevažne činjenice navode u odbijanju isplate police samo da se ne bi isplatio kredit banci u skladu s ugovorom na koji su se obvezali. Kaže da banke surađuju s osiguravajućim kućama i formalno zatraže policu od osiguranja, a kada dobiju odbijenicu, ne podižu tužbu protiv njih, što bi morali po zakonu, nego protiv nasljednika.
“Situacija potom postaje još gora, jer od nasljednika traže isplatu kompletnog duga, umjesto do visine nasljednog dijela. Moj ured se u više navrata obraćao i Raiffaisen banci i Uniqa osiguranju da nam dostave na uvid svoje ugovore o poslovno-tehničkoj suradnji, da bismo utvrdili ima li banka interes da osiguranje ne isplati svoju obvezu. Na kraju je i sud napokon naložio Raiffaisen banci da dostavi ugovor o njihovoj poslovno-tehničkoj suradnji“, kaže Tešić.
On objašnjava da prema zakonu, banka mora tužiti osiguravajuću kuću, a tek onda ako osiguranje dokaže da nije na njima da plate kredit, tek onda da tuži nasljednike, što se nije dogodilo.
„Ovo je prejudicirana tužba. Nije to slučajnost, jasno je da toga ima i da je to pojava“, kaže Tešić.
I ovo nije usamljen slučaj.
Uniqa osiguranje tražilo je nedavno od nasljednika J. N. da isplate ostatak kredita pokojnika u visini od preko 17.000 maraka. Kredit od 25.000 maraka podignut je u UniCredit banci, a nakon smrti korisnika koji je imao životno osiguranje, ova osiguravajuća kuća je odbila pokriti policu zato što je, kako su sami naveli, pokojnica znala ili bi trebala znati da je bolesna.
“Ugovor o osiguranju je ništavan ako je u trenutku njegovog sklapanja već nastao osigurani slučaj ili je bio u nastajanju ili je izvjesno da će nastupiti. Prema nalazu i mišljenju postupajućeg liječnika cenzora, kao i prema našem stavu, oboljenja koja je korisnica imala značajno su utjecala na dužinu života, kao i na razvoj teških i trajnih oboljenja“, glasi odgovor Uniqa osiguranja prema kojem je korisnica kredita morala znati da bi mogla oboliti, al to njihov liječnik u trenutku sklapanja police nije znao, vidio niti utvrdio iz medicinske dokumentacije.
I ovaj slučaj završio je na sudu.
Iz ureda Ombudsmana u osiguranju RS kažu da je zakonom uspostavljeno izvansudsko razrješenje sporova i nesuglasica povezanih s ugovorima o osiguranju.
“Građani (nasljednici) nisu se obraćali ombudsmanu u osiguranju zbog odbijanja društava za osiguranje da izmire kredite čiji su korisnici, koje su naslijedili, imali policu životnog osiguranja, a preminuli su prije okončanja otplate. Građani su podnosili prigovore iz oblasti osiguranja otplate gotovinskih kredita (a predmet prigovora je povrat neiskorištenog dijela premije u slučaju prijevremene otplate kredita). Ovakvih prigovora je u 2023. godini bilo 10, a u prvom polugodištu 2024. godine bilo je pet prigovora”, rekli su u ovom uredu.
Obje banke i osiguravajuće kuće smo kontaktirali dva puta, prvi put da im pošaljemo pitanja a drugi put da ih opomenemo da očekujemo odgovore. Osim UniCredit banke nitko se nije oglasio s odgovorima, piše Capital.
Iz UniCredita su pitali komu je sve Capital slao upit i postavljali uvjete za dostavljanje odgovora. Ponovili su im svoje rokove, nakon čega se oni više nisu javljali.
