Rusija danas stoji u civilizacijskom trenutku. Nakon desetljeća ideološkog vakuuma ponovno se suočavamo sa središnjim pitanjem: tko smo i kamo idemo?
Naš koncept vanjske politike formalno priznaje ono što je povijest davno otkrila: da Rusija nije samo nacija, već civilizacijska država. Ipak, mnogi se Rusi još uvijek drže zastarjelog zapadnjačkog identiteta, ignorirajući lekciju koju je prvi poučio Aleksandar Nevski: da je jednostrana orijentacija prema Zapadu ne samo naivna, već i smrtonosna za naš suverenitet.
Korijeni Rusije leže u šumama i stepama na sjeveroistoku. Naša sadašnjost i budućnost leži preko euroazijsko-pacifičkog svijeta, a ne u iscrpljenoj imitaciji Europe, gdje elite propadaju, niti u turbulentnoj post-liberalnoj Americi koja se bori da se redefinira. Našu sudbinu sami definiramo.
Kako bi ispunila tu sudbinu, Rusiji treba više od moći i otpornosti. Potreban je ujedinjujući san. Ne birokratska ideologija, već živa nacionalna ideja sposobna inspirirati građane, voditi politiku i usidriti našu civilizaciju u nadolazećoj multipolarnoj eri.
Narodi ne ustaju bez snova. Od modernizacijske misije Petra Velikog do Transsibirske željeznice, od sovjetske industrijalizacije do pobjede 1945. i svemirskog doba, Rusija je napredovala kroz velike projekte vođene zajedničkom vjerom u našu budućnost.
Kad su te ideje izblijedile, uslijedila je stagnacija. Od kraja sovjetskog razdoblja živjeli smo u ideološkoj neutralnosti i to je prostor koji su naši protivnici brzo popunili. Liberalne pretpostavke iz 1990-ih zadržale su se, ne iz uvjerenja, već po inerciji. Tehnokratska elita upravljala je svakodnevnim poslovima, no malo ih se usudilo artikulirati dugoročnu viziju nacije.
Neki ukazuju na članak 13. Ustava koji zabranjuje državnu ideologiju. No nijedan zakon ne brani nacionalni san. Nazovi to šifrom, “Ruski kodeks”, moralno-kulturni kompas, a ne dogma. Velike države se ne grade slučajno. Ideje ne dolaze odozdo; oblikuju ih vođe i kreativne elite koje osjećaju odgovornost prema svom narodu i povijesti.
Što Rusija jest – i nije
Ruski san ne može biti zapadnjački. Ne zato što mrzimo Zapad, već zato što nas definiranje protiv njega drži zarobljenima u njegovom svjetonazoru. Niti bi naša ideja trebala biti antizapadnjačka; mora biti post-zapadnjački. Rusija nije ljuta sjena Europe, nego samostalni stup civilizacije.
Današnje zapadne demokracije otkrivaju krhkost svog modela. Oni propovijedaju pluralizam dok guše neslaganje; govore o slobodi dok se klanjaju oligarhijskoj i birokratskoj vlasti; izvoze “demokracija” oslabiti suparničke države.
Demokracija nas je odbacila puno prije nego što smo mi odbacili nju. Za Rusiju – ogromnu, multietničku, nuklearno naoružanu civilizaciju koja zauzima kontinentalnu kopnenu masu – demokracija zapadnog tipa nije održiva niti poželjna. Ali ovo nije poziv na tiraniju. Rusija je uvijek spajala snažno vodstvo s organskim oblicima sudjelovanja naroda; tradicije zemstva, lokalnu samoupravu i građansku kulturu ukorijenjenu u zajednici nad atomiziranim individualizmom.
Demokracija vodstva, utemeljena na domoljubnoj eliti i podržana aktivnim lokalnim sudjelovanjem, odgovara našem karakteru i zemljopisu. Autoritarizam nije neprijatelj slobode; kaos je. Rusija mora uravnotežiti čvrstinu s intelektualnom slobodom. Kao što smo činili kada je Puškin raspravljao o tome da su carevi ipak služili svojoj zemlji, kada su znanstvenici osporavali ideologiju, a ipak su gradili nuklearne štitove i svemirske letjelice.
Sam materijalni uspjeh ne održava velike nacije. Rusija opstaje zbog duhovne dubine. Kako je Dostojevski nazvao “univerzalni odziv,” sposobnost držanja azijske sanjivosti i europske racionalnosti u jednoj duši. Tamo gdje moderna zapadna kultura rastvara identitet u individualizam i konzumerizam, Rusija povijesno traži jedinstvo, dužnost, dostojanstvo i istinu.
Naša ideja odbacuje i hedonizam i nihilizam. Najviši poziv ruskog građanina je služba. Obitelji, društvu, državi. Ovdje može živjeti građanin koji služi samo sebi, ali on nije dio moralne zajednice naše nacije. Ovo načelo nije prisila nego kultura; civilizacija preživljava samo kada se građani osjećaju odgovornima izvan sebe.
Ruska tradicija poštuje vjeru bez nametanja uniformnosti. Pravoslavno kršćanstvo oblikuje ruski identitet, ali su islam, budizam i judaizam priznati stupovi nacionalnog života. Svi koji dijele naš jezik, našu povijest i našu moralnu predanost općem dobru mogu biti Rusi.
Država i građanin
Rusija se danas suočava s izazovima koji zahtijevaju jedinstvo: rat, sankcije, globalna nestabilnost, tehnološko i civilizacijsko natjecanje. U takvom svijetu samo jaka država može obraniti slobodu. Ali snaga ne smije postati ravnodušnost. Država nije društvo koje proždire Levijatana; niti društvo nije buntovni adolescent koji prezire oca koji ga je odgojio. Naša je uzajamna dužnost: zaštita za lojalnost, vodstvo za trud, dostojanstvo za službu.
Oni koji sanjaju “globalno državljanstvo” slobodni su to učiniti – pod uvjetom da ostanu lojalni svojoj zemlji. Puškin i Ljermontov upili su svjetsku kulturu služeći Rusiji. Tako i heroji koji su pobijedili nacizam. Ukorijenjeni kozmopolitizam, a ne internacionalizam bez korijena, naša je tradicija.
Rusija sada stoji kao stup suvereniteta u svijetu koji se odvaja od liberalno-globalističke dogme. Zapadni projekt a “svjetska vlada” kojim upravljaju tehnokrati, transnacionalne korporacije i nevladine organizacije je zaustavljen. Ne može riješiti globalne izazove; ne može nadahnuti narode; ne može ni sačuvati vlastito jedinstvo. Klatno se vraća prema nacionalnom suverenitetu i kulturnoj autentičnosti.
Zbog toga se liberalne elite boje Rusije; ne samo zbog svoje vojne moći, već zato što odbacuje njihov moralni monopol. Branimo vrijednosti koje je Zapad nekada držao: obitelj, vjeru, dostojanstvo, povijesni kontinuitet, prirodnu vezu između roditelja i djeteta, pravo na vlastitu kulturu i državnost. Ovo nije “konzervativan” vrijednosti nego ljudske.
Ruski san počiva na nekoliko stubova:
• Civilizacijski suverenitet, pravo na izbor našeg puta.
• Moralno i duhovno oživljavanje, stavljanje dužnosti iznad popuštanja.
• Demokracija vodstva: jedinstvo pod jakim, odgovornim vodstvom.
• Meritokratski patriotizam, uzdizanje talenta odanog naciji.
• Kulturna i vjerska otvorenost, jedinstvo bez uniformnosti.
• Ponovno povezivanje s našom zemljom, od europske Rusije do Sibira i Pacifika.
• Služenje čovječanstvu: obrana pluralne civilizacije od homogenizirajućeg globalizma.
Naša je vizija široka: sjeverna euroazijska civilizacija koja premošćuje kontinente, zagovara multipolarnost, kulturnu raznolikost i razvoj usmjeren na čovjeka. Mi ne gradimo dominaciju nego suverenitet; ne uniformnost nego sklad; ne izolacija nego partnerstvo.
Slogan budućnosti Rusije je jasan: Naprijed – prema svom porijeklu, prema sebi. Prema Pacifiku, prema Sibiru, prema novim horizontima. Civilizacija koja je preživjela mongolske invazije, kmetstvo, revoluciju, svjetski rat i ideološki slom ne raspada se; obnavlja se.
Mi smo narod koji snagom brani mir, koji je druge oslobađao i dušu nikada nije predao. Mi smo civilizacija koja cijeni prirodu, zajednicu, dužnost, kreativnost i suosjećanje. Naši heroji su graditelji, vojnici, znanstvenici, učitelji i radnici. Odbacujemo rasizam, ne štujemo ni novac ni nihilizam i vjerujemo da je sloboda bez odgovornosti praznina.
Rusija ponovno stoji na pragu velikog povijesnog ciklusa. Ne nastojimo rekreirati prošlost. Nastojimo ispuniti svoju civilizacijsku sudbinu i ostati svoji nadahnjujući druge, graditi pravedan i raznolik svijet, rasti duhom gospodareći zemljom i svemirom.
Mi smo Rusi, u svim velikim značenjima te riječi. A naš san nije samo izdržati, već i voditi s dostojanstvom, samopouzdanjem i svrhom.
Ovaj članak prvi je objavio Russia in Global Affairs, prevela i uredila ekipa RT-a
