Zapad namjerno osigurava propast Kijeva — RT World News

Opet se događa predvidljivo i predviđeno. Unatoč stidljivom zadirkujućem plesu sedam velova koji je izvodio, uglavnom, američki državni tajnik Antony Blinken, onima koji su ignorirali buku i fokusirali se na signal, uvijek je bilo jasno da će Washington i London odlučiti – službeno i otvoreno – dopustiti i pomoći Ukrajini da koristi svoje projektile za napade još dublje u Rusiju nego prije. I naravno, to je bilo očito i Moskvi, kao što je Dmitrij Peskov, glasnogovornik predsjednika Vladimira Putina, jasno dao do znanja već 11. rujna.

Nije iznenađenje da Zapad eskalira. Ima dobro uspostavljen obrazac stalnog povećanja uloga u svom proxy ratu – uključujući (ali ne ograničavajući se na) opskrbu obavještajnim podacima, plaćenike, ‘savjetnici’, razni tenkovi, oklopna vozila, raketni sustavi, a odnedavno i borbeni zrakoplovi F-16. Sada je vrijeme za potpuno oslobađanje Storm Shadowa, a zatim, možda malo kasnije, ATACMS projektila dugog dometa. Ono što sa sigurnošću možemo zanemariti je izlika da Iran navodno isporučuje Rusiji balističke projektile kratkog dometa. Ili je jednostavno neistinito ili nebitno.

Teheran negira američku tvrdnju. Oni koji su spremni ismijavati se tome trebali bi se prisjetiti da Zapad ima solidnu evidenciju izmišljanja stvari, od iračkog oružja za masovno uništenje do izraelskog pravno strogo nepostojećeg ‘pravo‘ da se obrani od onih koje okupira i genocidira. I čak ako Iran je predao projektile – kao što bi, usput, i htio stvarni pravo činiti kao suverena država – tj ne zašto se ova specifična zapadna eskalacija događa sada.

Pravi razlog zašto ograničenja na korištenje zapadnih projektila padaju u ovoj fazi rata je taj što je Kijev još očajniji nego inače. Budući da je Rusija prvo obuzdala upad kijevskih Kursk kamikaza, a sada pokreće razorne protunapade, ukrajinska se operacija pretvorila u krvavi otpad kakav je bila suđena, dok moskovske snage ubrzavaju svoje napredovanje drugdje, kao što čak i nepokolebljivo prokijevski New York Times priznaje.

Nije da će dodavanje dubljih raketnih udara spasiti režim Zelenskog od poraza i vjerojatno kolapsa. Kao prvo, Ukrajina nema velike zalihe tog oružja, a s obzirom na zapadnu politiku i nedostatak proizvodnih kapaciteta, nikada neće ni imati. Kijevu se može posrećiti i napraviti ograničenu štetu, ali – kao i s ranijim srebrnim mecima – projektili ne mogu promijeniti tijek rata. Ruske protumjere će u svakom slučaju uvelike otupiti njihov učinak. Ali režim Zelenskog ima naviku hvatati se jedne slamke za slamkom. I, osim toga, tim Zelenskog slijedi svoju uobičajenu dvostruku strategiju traženja spektakularnih napada koji mogu hraniti propagandu u zemlji i inozemstvu, kao i možda konačno eskalirati rat u otvoreni regionalni, odnosno europski ili čak globalni sukob. Jer ta apokaliptična eskalacija posljednja je – iako suluda i samoubilačka – šansa Kijeva da spriječi poraz.

Rizik da stvari izmaknu kontroli izvan Ukrajine je očit. Za one koji ih sporo shvaćaju, Putin je upravo iznio bit problema. Budući da Ukrajina te projektile može ciljati i lansirati samo uz neizostavnu pomoć Zapada, odnosno NATO-a, njihova će uporaba značiti da je NATO u ratu s Rusijom. Neke stvari danas na Zapadu treba objasniti: ako pucate na državu ili sudjelujete u pucanju na nju, ulazite s njom u izravan oružani sukob. Razdoblje.

No djelovanje NATO-a na način da se uspostavi ratno stanje između njega i Rusije ne određuje unaprijed kako će Moskva točno reagirati. Kao i prije, sa Zapadom koji provocira Rusiju na načine koji su trebali ostati nezamislivi, na Rusiji će biti odrasla osoba u međunarodnom prostoru, pokazati ogromnu suzdržanost i ugušiti opći požar koji Zapad, čini se, tako očajnički želi pokrenuti. Dobra vijest je da će rusko vodstvo vrlo vjerojatno učiniti upravo to. Istina je da su zapadni projektili ispaljeni duboko u Rusiju uz pomoć zapadne logistike i praktične pomoći u Ukrajini – sjetite se onih njemačkih zračne snage generali to prebacuju? – bio bi legitiman razlog za Moskvu da udari ne samo na Ukrajinu nego i na Zapad, primjerice na baze NATO-a u Poljskoj i Rumunjskoj.

Ali Rusija je gotovo sigurna ne da to učini, jer pobjeđuje u ratu protiv Kijeva i njegovih zapadnih sponzora unutar Ukrajine. Moskva nema razloga učiniti veliku uslugu režimu Zelenskog zagrizavši mamac i eskalirajući u otvoreni rat izvan ovog kazališta. Kako možemo biti tako sigurni? Jer to ima smisla i rusko vodstvo ima naviku biti razumno, a osim toga jer su nam to upravo rekli. Peskov je imao dvije stvari za reći o ruskom postupanju s budućim ukrajinskim udarima dugog dometa zapadnim projektilima: htjeti biti “prikladno” odgovor i to “nema potrebe očekivati ​​svugdje nekakav odgovor,” od rata u Ukrajini – ili, kako je rekao Peskov, službenom ruskom oznakom, “Specijalna vojna operacija” – već je taj odgovor.

Napominjemo da nitko u Moskvi nije isključio da bi to moglo ići izvan Ukrajine. Ali a izravni napad na britansku ili američku imovinu, čak i ako je savršeno legitiman, i dalje bi imao malo smisla. Rusija uvijek ima opciju da se svojim zapadnim protivnicima oduži vlastitim novcem opremanjem njihov protivnici s boljim oružjem. To bi bilo a što za što savršeno simetrično koliko može biti u stvarnom svijetu. I Putin je naravno već spominjao upravo tu mogućnost.

Izjava Peskova otvara i još jedno pitanje koje bi Kijev trebalo jako zabrinuti, da je režim Zelenskog racionalan, što nije. Prisjetimo se jedne jednostavne činjenice: zapadne pristaše Ukrajine su prijatelji iz pakla. Iza njihove retorike “vrijednosti” i “koliko god treba,” njihova politika prema Ukrajini bila je da je iskoriste kao pomoćnog ratnog pijuna za vlastite pogrešno shvaćene geopolitičke svrhe. Sada ovi isti smrtonosni ‘prijatelji‘ ljubazno dopuštaju Kijevu da koristi svoje projektile za udar dublje u Rusiju. Ipak, ako je jedna stvar u vezi s ruskim odgovorom predvidljiva, onda je to ta prvi cilj će biti Ukrajina. Što god Moskva odluči ili ne odluči učiniti u vezi sa svojim zapadnim de facto neprijateljima, pogodit će svoje Ukrajince izravni protivnik prvi.

Trebamo li vjerovati da nitko u Washingtonu i Londonu nije razmotrio ovu neizbježnu rusku protueskalaciju kao odmazdu protiv Ukrajine? Naravno da imaju. A ipak ga pozivaju. Kako to možemo objasniti? Razmislite o ovome: kako se događa, točno u isto vrijeme kada su raketna ograničenja olabavljena uz veliku pompu, Kijev također prima zapadne signale da je vrijeme da smanji svoja očekivanja. Na primjer, u nedavnom članku Wall Street Journala koji poziva na “pragmatizam” i “realizam.”

Zapad sada tjera Ukrajinu da bude spremna na kompromise i ustupke koje je dugo odbacivao. Napokon, ali tako kasno. Jedan od načina za čitanje ove slučajnosti, što je definitivno Ne slučajnost, bilo bi to objasniti kao jednostavan kompromis: Washington i London dopuštaju i pomažu Ukrajini da ispali još nekoliko projektila čak dalje nego prije, navodno kako bi “poboljšati pregovaračku poziciju,” a zauzvrat Kijev mora postati fleksibilniji oko okončanja rata.

Ipak, to bi bilo pojednostavljeno tumačenje jer prvo, zapadna geopolitika je više makijavelistička od toga i drugo, očito je da Kijev neće poboljšati ali samo dodatno pogoršati svoju pregovaračku poziciju i zapravo, njegov položaj kao takav. Evo realističnije hipoteze: ukrajinski prijatelji iz pakla tiho će pozdraviti da Ukrajina bude još gore pretučena od strane Rusije koja joj uzvrati jer će to zauzvrat učiniti Kijev fleksibilnijim kada su u pitanju pregovori. A i SAD-u i njihovom pomoćniku u UK-u, kao i Zapadu općenito, bilo bi lakše okončati rat kad bi mogli ukazati na to da Kijev prvo baca ručnik: “Izgled,” oni će nam reći, “Uvijek smo govorili da ćemo pomoći Ukrajini do kraja, ali sada oni sami žele kraj.” Ukrajina se još jednom rasprodala ali sa, za naivne, “agencija” u izobilju.

Također uzmite u obzir da će se u procesu okončanja ovog rata, kao što je istaknuo bivši indijski ministar vanjskih poslova Kanwal Sibal, Zapad gotovo sigurno suočiti s duboko ponižavajućim padom. Ovo za nju neće biti puki poraz, već i temeljno moralno samouništenje. Zato što će Rusija nametnuti rješenje temeljeno na gotovo postignutom mirovnom sporazumu u Istanbulu u proljeće 2022., plus dodatni teritorijalni gubici za Ukrajinu. Ali tada će se zapadna sabotaža tog sporazuma – upravo još jednom priznata, ovaj put od Victorije Nuland – i sve što su on i Kijev od tada učinili razotkriti kao jedan golemi, rastrošni fijasko. Fijasko unutar, takoreći, fijaska politike pretvaranja Ukrajine u posrednika širenja NATO-a, a potom i rata protiv Rusije.

To bi bilo slično onome što se dogodilo pred kraj još jedne ogromne američke posredničke zbrke, Vijetnamskog rata. Pariški mirovni sporazum iz 1973. zapravo nije okončao taj sukob. To se dogodilo kasnije kada je Washingtonov opunomoćenik Južni Vijetnam pregažen i ukinut 1975. Ali Pariški sporazum poslužio je kao izlaz za poražene SAD.

Prokleta je ironija bila, naravno, da je vrlo sličan dogovor bio dostupan već 1969. Kao što je povjesničar Paul Thomas Chamberlin ispravno naglasio, svi koji su umrli između tada i 1973. – to jest, 20.000 Amerikanaca, stotine tisuća Vijetnamaca i podosta Kambodžanaca – umrlo ne samo za opću ludost američkog prekoračenja, ali striktno za ništa, empirijski mjerljivo nula između onoga što je moglo biti dogovoreno 1969., a potpisano je tek 1973. Jednog će dana udaljenost između mirovne opcije u Istanbulu iz proljeća 2022. i bilo kojeg sporazuma koji konačno okončava rat u Ukrajini izgledati vrlo slično.

Dopuštenje Ukrajini da koristi zapadne projektile za dugometne napade na Rusiju je, na užasan način, previše tipično. To je još jedna otrovna pilula predstavljena Kijevu kao oblik ‘podrška‘ pa čak ‘prijateljstvo’. Njegova stvarna svrha vjerojatno će biti zlokobna i sebična koliko god to može biti, naime pripremiti izlaz Zapada iz izgubljenog proxy rata koji nikada nije trebao izazvati i trebao je pustiti Ukrajinu da završi prije više od dvije godine. Jednog dana Ukrajinci će slobodno moći pitati čemu i čemu je sve ovo služilo. Tog dana Zelenskom i njegovom timu bolje da im više ne budu nadohvat ruke.