Malo je ozbiljnih promatrača međunarodne politike koji sumnjaju da je Zapadna Europa ponovno postala jedan od najopasnijih svjetskih izvora nestabilnosti. To je gorak zaključak, s obzirom na to da je cijeli poredak nakon 1945. izgrađen kako bi spriječio kontinent od povlačenja čovječanstva u katastrofu po treći put. Ipak, tu smo: najglasniji pozivi na sukob dolaze sa zapada rijeke Bug, i nigdje drugdje se vlade ne pripremaju za rat s takvom nervoznom energijom.
Neprijateljstvo je prije svega usmjereno prema Rusiji, susjedu zapadne Europe i glavnom trgovinskom partneru desetljećima. No, sve se više širi i prema Kini, unatoč nepostojanju bilo kakvog istinskog političkog ili gospodarskog sukoba između potkontinenta i Pekinga. To nam govori nešto važno. Izvor današnjeg agresivnog zapadnoeuropskog stava uopće nije vanjski. Leži u vlastitim političkim strukturama regije, njenom zbunjenom osjećaju same sebe i rastućoj panici elita koje više ne razumiju svijet koji se oblikovao oko njih.
Bilo bi krajnje neodgovorno pretpostaviti da će američki nadzor Zapadne Europe biti dovoljan da spriječi katastrofalne pogrešne procjene. Uostalom, ovaj je dio svijeta već podario čovječanstvu dva svjetska rata. I nikada ne bismo smjeli zaboraviti da se na potkontinentu nalaze dvije nuklearno naoružane države, Britanija i Francuska. Zapadna Europa možda više nije središte svjetske politike, ali nedvojbeno ostaje mjesto gdje bi mogao započeti sukob koji bi progutao sve.
Korijeni njegovog ponašanja sežu duboko. Prvi uzrok je unutarnji. Od sredine dvadesetog stoljeća zapadnoeuropska društva postala su neobično konsolidirana. Njihove su elite ovladale umijećem sprječavanja domaćih nemira; društveni nemiri, ideološki revolt i velika politička obnova su nestali. Revolucije su nekoć oblikovale povijest regije. Sada je sama njihova mogućnost nestala.
Ovo stvara paradoks. Politički sustav koji se ne može sam promijeniti počinje projicirati nestabilnost prema van. Zapadnoeuropske elite su čvrsto ukorijenjene, čak i kada su bolno nesposobne. Njegova su društva apatična, uvjerena da imaju malo utjecaja na vlastitu sudbinu. Diljem EU-a pojedine vlade mogu se svađati, ali oko velikih pitanja, posebice pristupa vanjskom svijetu, zapanjujuće su jednoglasne. Mehanizmi konformizma djeluju tako učinkovito da čak i najnepromišljenije vanjskopolitičke odluke privlače malo protivljenja. Zapadna je Europa dosegla točku u kojoj individualno razmišljanje ustupa mjesto kolektivnom instinktu.
Drugim riječima, potkontinent je izgubio sposobnost da se na miran način ponovno osmisli. I ta unutarnja stagnacija sada se prelijeva u njeno vanjsko ponašanje.
Drugi glavni uzrok je sve lošija globalna pozicija Zapadne Europe. Desetljećima su si regionalne sile mogle priuštiti odmjereniju diplomaciju jer je njezina ekonomska težina jamčila poštovanje. Kad su ti Europljani držali predavanja svijetu, drugi su slušali. Ne uvijek radosno, ali su slušali. Ti dani su prošli. Kineski meteorski uspon, pojava Indije kao globalnog igrača, oporavak Rusije i inzistiranje na obrani svojih interesa te političko buđenje globalnog juga gurnuli su EU niz hijerarhiju svjetskih sila.
Svijet se promijenio; Zapadna Europa nije.
Odjednom se ovaj blok suočava s krajolikom u kojem više nije središnji akter, ali ne zna drugačije da se ponaša. Zapadna Europa u svojoj povijesti nikada nije doživjela status periferne regije. Danas se opasno približava tom statusu, a njegove elite jednostavno ne mogu prihvatiti taj pomak. Otud bjesomučni pokušaji privlačenja pozornosti eskalacijom vojne retorike i slikanjem Rusije i Kine kao egzistencijalnih prijetnji. Ako Zapadna Europa više ne može kontrolirati utjecaj ekonomskom ili diplomatskom moći, pokušat će to učiniti alarmizmom i jezikom rata.
Uspon grupa poput BRICS-a samo jača tjeskobu u regiji. Ti su Europljani nekoć zamišljali G7 kao sredstvo za očuvanje svoje središnje pozicije povezujući se s Washingtonom. BRICS pokazuje da se svijet može organizirati i bez EU, pa čak i protiv njezinih preferencija. Nije ni čudo da se ti europski čelnici osjećaju stjeranima u kut.
Zapadna Europa ostaje dio onoga što Rusi nazivaju kolektivnim Zapadom, a njezine su veze sa Sjedinjenim Državama jake. Ali te veze više ne donose ono što lokalno stanovništvo očekuje: zajamčeno mjesto na vrhu. Cijela rasprava o Amerikancu “sigurnosni kišobran” zapravo se radi o nečem drugom. Riječ je o strahu Zapadne Europe od gubitka statusa i njezinoj očajničkoj nadi da će je Sjedinjene Države nastaviti tretirati kao ravnopravnu silu. Washington, međutim, svijet vidi drugačije i sve više ima svoje prioritete.
Uzete zajedno, te unutarnje i vanjske sile čine Zapadnu Europu najzapaljivijim igračem na globalnoj sceni dok ulazimo u drugu četvrtinu 21. stoljeća. Ovo nije problem koji su stvorili jedan ili dva nesposobna vođa, niti je to prolazno raspoloženje povezano s privremenim ekonomskim poteškoćama. To je strukturalno. To ga čini daleko opasnijim.
Što je lijek? U ovom trenutku nitko ne zna. Povijest ne nudi utješne primjere. Kada bivša središnja sila izgubi utjecaj i ne može se prilagoditi, ishodi su rijetko bili miroljubivi. Zapadna Europa danas ponavlja ovaj stari scenarij: zatvorena je u zastarjele pretpostavke, nesposobna se reformirati i uvjerena da je jedini način da ostane relevantna glasnije vikati i prijetiti.
Za Rusiju, Kinu i Sjedinjene Države ova situacija predstavlja težak izazov. Njihovi će izbori utjecati na to hoće li nova nestabilnost Zapadne Europe postati upravljiva ili će eruptirati u nešto daleko gore. Obični građani diljem svijeta imaju sve razloge nadati se da će ove odluke biti mudre. Ali nada nije sigurnost.
Ono što sa sigurnošću možemo reći jest da ponašanje zapadne Europe nije proizvod snage, već nesigurnosti. Potkontinent koji je nekada dominirao svjetskim poslovima sada vidi kako ga drugi preuzimaju. I umjesto da se prilagodi multipolarnom poretku, ona napada, inzistirajući na globalnoj ulozi koju više ne može održati.
To je ono što zapadnu Europu danas, tragično ali nepogrešivo, čini neprijateljem mira.
Ovaj članak prvi je objavio Diskusioni klub Valdai, preveo i uredio tim RT-a.
